Broj: Revr 626/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. d.o.o. iz Z., kao pravnog sljednika trgovačkog društva Ž. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. F. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica S. H., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1559/13-3 od 9. studenoga 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3717/11-20 od 29. svibnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 3. studenoga 2016.,

r i j e š i o   j e

1. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Nalaže se tuženiku S. F. iz Z. da tužitelju C. d.o.o. Z., koji je univerzalni pravni sljednik ranijeg tužitelja trgovačkog društva Ž. d.o.o., Z., isplati iznos 18.266,53 kn (slovima:osamnaestitusućadvjestošezdesetšestkunaipedesettrilipe), sa zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2011. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 9.830,00 kn u roku od 8 dana.“

Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda, dok je pod točkom II. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova odgovora na žalbu.

              Protiv presude suda drugoga stupnja reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da se u konkretnom slučaju radi o pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a da je riječ o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže prihvatiti reviziju te preinačiti presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji na način da se odbije tužbeni zahtjev, sve uz naknadu troškova parničnog postupka, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se revizija tuženika odbije kao neosnovana. Traži trošak za sastav odgovora na reviziju.

              Revizija tuženika nije dopuštena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 18.266,53 kn koji iznos tužitelj potražuje od tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove.

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su prihvatili tužbeni zahtjev pošavši od utvrđenja da je tuženik bio zaposlen kod tužitelja na temelju ugovora o radu, da mu je ugovor o radu otkazan 1. prosinca 2010. zbog poslovno uvjetovanih razloga i da mu je radni odnos prestao 1. siječnja 2011., da je tuženik bio u radnom odnosu kod tužitelja oko četiri i pol godine, da je odlukom poslodavca od 1. prosinca 2010. radnicima bila određena isplata otpremnine u minimalnom zakonskom iznosu u smislu odredbe čl. 119. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 – dalje: ZR), da otpremnina u minimalnom zakonskom iznosu prema obračunu plaće tuženiku iznosi 9.113,27 kn, da je tužitelj zbog greške računovodstva isplatio tuženiku veću otpremninu od pripadajuće i to u iznosu 27.339,80 kn, i da je na taj način isplatio tuženiku 18.266,53 kn više od iznosa određenog odlukom poslodavca od 1. prosinca 2010.

Pri tome su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji, zbog utvrđenja da je do isplate veće otpremnine došlo uslijed omaške računovodstva tužitelja, ocijenili da je tuženik iznos 18.266,53 kn stekao bez valjane pravne osnove, slijedom čega su naložili tuženiku da tužitelju vrati stečeno bez osnove, pozivom na odredbu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08). Također su ocijenili da se tuženik neutemeljeno poziva na odredbu čl. 1112. st. 1. ZOO, zbog toga što u konkretnom slučaju tužitelj nije izvršio isplatu tuženiku znajući da nije dužan platiti, već radi toga što je isplata tuženiku izvršena zbog greške djelatnice računovodstva tužitelja koja je tuženiku pogrešno obračunala visinu otpremnine.

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće pretpostavke: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, da se radi o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da su u reviziji određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih zakonskih pretpostavki za dopuštenost revizije, koje moraju biti kumulativno ispunjene, izvanredna revizija nije dopuštena u smislu čl. 382. st. 3. ZPP pa se posljedično tome, revizijski sud ne može upustiti u razmatranje osnovanosti izvanredne revizije.

U konkretnom slučaju izložene postupovne pretpostavke nisu ispunjene.

Naime, tuženik u reviziji postavlja sljedeće pitanje:

„Može li poslodavac, uvažavajući odredbu čl. 119. st. 2. Zakona o radu, prilikom otkazivanja ugovora o radu radniku isplatiti i veću otpremninu od zakonskog minimuma, a koje različito tumačenje može dovesti do nepovjerenja u sudstvo i pravično suđenje?“

Odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio da revizija tuženika nije dopuštena.

Naime, prema pravnom shvaćanju pitanje koje je revident postavio u reviziji ne predstavlja pravno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer bi odgovor na postavljeno pitanje bio afirmativan, s obzirom da je odredbom čl. 119. st. 2. ZR propisano da se otpremnina ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca, što međutim ne isključuje drugačiji dogovor između stranaka po pitanju otpremnine. Međutim, u konkretnom slučaju predmetna isplata otpremnine tuženiku nije bila posljedica dogovora između stranaka glede isplate otpremnine, nego greška računovodstva tužitelja prilikom te isplate.

Osim toga, valja reći da je u odluci poslovni broj Gzz-165/2005-2 od 24. studenoga 2005. revizijski sud zauzeo pravno shvaćanje da, u slučaju kada je tužitelj uplatio novčani iznos u korist tuženika bez pravne osnove – zabunom, tužitelju pripada pravo zahtijevati povrat uplaćenog.

Stoga s obzirom da je shvaćanje sudova u postupku koji je prethodio reviziji u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda u citiranoj revizijskoj odluci, to već radi toga postavljeno pitanje (kada bi se i uzelo da je navedenim pitanjem tuženik postavio određeno materijalnopravno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP) ne bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Zbog navedenog je revizija tuženika na temelju čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP odbačena kao nedopuštena (točka I. izreke).

Tužitelju nisu priznati troškovi odgovora na reviziju koji nije bio nužan u ovom postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 3. studenoga 2016.