Broj: Rev-x 224/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. D. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici B. P., odvjetnici u O., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-811/16-2 od 22. studenoga 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-1160/07 od 29. travnja 2016., u sjednici održanoj 14. ožujka 2017.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-811/16-2 od 22. studenoga 2016. se odbija kao neosnovana.

Revizija tužiteljice protiv rješenja o parničnim troškovima sadržana u presudi Županijskog suda u Zadru broj Gž-811/16-2 od 22. studenoga 2016. se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zadru broj P-1160/07 od 29. travnja 2016. naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici iznos 496.764,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 29. travnja 2016. do isplate, dok je za daljnji iznos 318.810,00 kn te za više zatraženu zateznu kamatu na dosuđeni iznos a za razdoblje od 12. travnja 1994. do 29. travnja 2016. tužbeni zahtjev odbijen i ujedno odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Presudom Županijskog suda u Zadru broj Gž-811/16-2 od 22. studenoga 2016. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu joj zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete za razdoblje od 12. travnja 1994. do 29. travnja 2016., dok je djelomično preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu joj štete preko iznosa 496.764,00 kn nalaganjem tuženoj isplatiti tužiteljici daljnjih 158.090,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 29. travnja 2016. do isplate, dok je u preostalom odbijajućem dijelu zahtjeva tužiteljice prvostupanjska presuda potvrđena. Ujedno je naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici iznos 74.512,00 kn na ime parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama od 29. travnja 2016. do isplate.

Protiv drugostupanjske presude u odbijajućem dijelu zahtjeva tužiteljice za isplatu joj zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete za razdoblje od 12. travnja 1994. do 29. travnja 2016., kao i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu joj parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, tužiteljica je izjavila reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

Obzirom na činjenicu da je revizija upravljena protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu joj zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete u ukupnom iznosu 654.854,00 kn za razdoblje od 12. travnja 1994. do 29. travnja 2016., a obzirom na visinu stope zatezne kamate koja se u tom razdoblju kretala od najmanje 18% do 10% godišnje, onda je izvjesno da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, što znači da je protiv te presude revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) dopuštena.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužiteljice ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužiteljica u reviziji osim paušalnog pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije u reviziji određeno navela u čemu bi se sastojala ta povreda, niti u tom pravcu određeno ukazala na eventualne propuste nižestupanjskih sudova, a zbog čega u tom dijelu nije moguće ni ispitati osnovanost takvih revizijskih razloga, zbog čega je ocijeniti da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Revizijski navodi tužiteljice koji se većim dijelom iscrpljuju na rekapitulaciji tijeka ovog postupka odnosno na citiranje segmenata pojedinih sudskih odluka, nemaju značaj revizijskog razloga u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, dok su navodi a kojima se prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza sadržajno prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u ovom revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Revizijom tužiteljica pobija pravilnost drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njezin zahtjev za priznavanje zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete a za razdoblje od utuženja: 12. travnja 1994. do presuđenja: 29. travnja 2016., smatrajući da joj je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo priznati zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade štete upravo od 12. travnja 1994., a kada je i podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari. U tom pravcu tužiteljica problematizira pitanje pripada li ju zatezna kamata odnosno naknada za korištenje njezinog novca u vremenu od nastanka štete do isplate odnosno naknada zbog nemogućnosti korištenja njezinog novca od podnošenja tužbe do isplate.

Prema stanju spisa predmeta i rezultata provedenog postupka proizlazi:

- da je tužena odgovorna za štetu na objektu tužiteljice izgrađenom na k.č. br. 4859/1 i 4868 k.o. S. i inventara u njemu nastaloj 5. listopada i 1. studenoga 1991., sve vezano za boravak i korištenje tog objekta od strane pripadnika Hrvatske vojske,

- da šteta na objektu tužiteljice nije otklonjena, a

- da je tužiteljica tako oštećen objekt prodala 16. studenoga 2001., time

- da umanjena tržišna vrijednost tog objekta zbog nastalih oštećenja, izražena u cijenama na dan presuđenja, iznosi 496.764,00 kn, a da je vrijednost oštećenog inventara u objektu izražena u cijenama na dan presuđenja iznosila 158.090,00 kn.

Slijedom navedenog nižestupanjski sudovi su polazeći od činjenice da se radi o nenovčanoj materijalnoj šteti utvrđenoj prema cijenama na dan presuđenja, primjenom odredbe čl. 189. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) koja se primjenjuje na ovaj predmet temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 33/05, 41/08, 63/08 i 125/11) dosudili tužiteljici zatezne kamate na dosuđeni joj iznos štete od dana donošenja prvostupanjske presude.

Prema odredbi čl. 189. st. 1. ZOO-a oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i izmakle koristi.

Prema odredbi iz stavka 2. tog članka visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke izuzev slučaja kad zakon određuje što drugo.

Tužiteljica je u ovom postupku ostvarila naknadu obične štete, a koja se sastoji u umanjenoj vrijednosti objekta, te uništenog inventara u njoj, a visina koje štete je određena prema cijenama u vrijeme dosuđenja prvostupanjske presude, dakle u skladu s odredbom čl. 189. st. 2. ZOO-a i na toj odredbi utemeljenoj brojnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja se do danas nije izmijenila.

Zatezne kamate po svojoj pravnoj naravi su sankcija zbog zakašnjenja u ispunjenju novčane obveze. U konkretnom slučaju obveza tužene na isplatu dosuđene naknade štete tužitelju određena je prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke dospjele danom presuđenja, od kada tek počinje obveza tužene na isplatu zatezne kamate.

Svako drugo tumačenje početka tijeka zatezne kamate na dosuđenu naknadu nenovčane imovinske štete bilo bi suprotno smislu i svrsi postojanja zatezne kamate.

Nije u pravu tužiteljica kada argumentirajući osnovanost svojeg zahtjeva za priznanje zatezne kamate na dosuđenu štetu od dana donošenja tužbe ukazuje na nemogućnost korištenja svog novca od nastanka joj štete (podnošenja tužbe), a kod činjenice da se u ovom slučaju nije radilo o novčanoj šteti već naprotiv o nenovčanoj imovinskoj šteti, a koja se pak naknađuju u novčanom obliku, ali u cijenama na dan presuđenja, zbog čega na ovu teče zatezna kamata od dana presuđenja. Druga bi pak bila situacija da je tužiteljici određena naknada ove nenovčane imovinske štete prema cijenama u vrijeme njezinog nastanka, a što ovdje međutim nije slučaj.

Pozivanje tužiteljice na pojedine odluke Europskog suda za ljudska prava odnosno odluke Ustavnog Republike Hrvatske nisu od utjecaja na odluku povodom njezine revizije kod činjenice da se odluke tih sudova odnose na predmete činjenično i pravno drugačije od ovog konkretnog, pa su kao takve neodlučne za odluku u ovoj pravnoj stvari.

Slijedom navedenog reviziju tužiteljice protiv pobijane presude trebalo je odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Tužiteljica revizijom pobija i odluku o parničnim troškovima sadržanu u pobijanoj presudi, a koja u smislu odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a je po svojoj pravnoj naravi rješenje.

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi u revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP-a).

Smislenim tumačenjem navedene odredbe zaključiti je da se revizijom mogu pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja imaju značaj odluke o predmetu spora, a kojima se postupak o zahtjevu stranke sadržanim u tužbi dovršava.

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka po svojoj pravnoj naravi nema značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a, a protiv kojeg je dopuštena revizija, jer niti se zahtjevom za naknadu parničnih troškova sadržanom u tužbi, parnični postupak pokreće, niti se donošenjem rješenja o parničnim troškovima, postupak iniciran tužbom završava.

To što je odluka o parničnim troškovima (sadržajno rješenje – čl. 129. st. 5. ZPP-a) sadržana u presudi, ne daje joj značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a u smislu da se njome pravomoćno završava postupak. Parnični troškovi su izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka iniciranog tužbom i u njoj istaknutom zahtjevu (čl. 151. st. 1. ZPP-a) o kojem odlučuje sud odlukom (presudom ili rješenjem) i kojom se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a), a bez da time rješenje o parničnim troškovima sadržano u takvoj odluci stječe svojstvo rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a.

U tom pravcu sa ustavnopravnog aspekta ocjenu pravne naravi rješenja o troškovima postupka dao je Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013. uz ostalo navodeći: „... samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona u povodu kojeg je Ustavni sud Republike Hrvatske, a u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.

U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka, u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014).

Polazeći od prethodno navedenog, ocijeniti je da u ovom slučaju nema pretpostavki iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a za dopuštenost revizije u odnosu na rješenje o parničnim troškovima.

Takva ocjena utemeljena je na pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015., a prema kojem: „pravomoćno rješenje o trošku parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija“.

Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 14. ožujka 2017.