Broj: Revr 559/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz D., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici J. D., M. B., P. M. i H. Č., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u G., protiv tuženika E. d.d. B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u B., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2139/2014-2 od 24. rujna 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru broj P-648/10-186 od 8. svibnja 2014., u sjednici održanoj 3. svibnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku platiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 77.500,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka 1.I. izreke), na ime naknade imovinske štete za troškove liječenja iznos od 5.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka 1.II. izreke), na ime naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 420,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka 1.III. izreke), na ime naknade imovinske štete u vidu izmakle koristi, razlike između plaće i naknade plaće za bolovanje iznos od 4.165,75 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos (točka 1.IV. izreke), na ime naknade imovinske štete u vidu izmakle koristi, razlike između plaće i mirovine iznos od 23.981,95 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos (točka 1.V. izreke). U točki 2. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade neimovinske štete preko dosuđenog iznosa od 77.500,00 kn do zatraženog iznosa od 127.000,00 kn s pripadajućom kamatom, dio tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege preko dosuđenog iznosa kao i zahtjev za isplatu mjesečne rente od 1.000,00 kn, zatim zahtjev za isplatu naknade imovinske štete u vidu izmake koristi kao razlike između plaće i naknade plaće, između plaće i mirovine te zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose u točki 1.V. prije 15-og u mjesecu za prethodni mjesec. U točki 3. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.396,85,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana dok je žalba tuženika djelomično odbijena a djelomično uvažena pa je prvostupanjska presuda potvrđena u točki 1.I, 1.II., 1.III., 1.V., točki 2. te u dijelu točka 1.IV za isplatu iznosa od 2.737,64 kn s pripadajućom zakonskom kamatom dok je u dijelu za isplatu 1.428,11 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prvostupanjska presuda preinačena i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Ujedno je preinačena odluka o parničnim troškovima na način da je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.259,46 kn.

Protiv dijela drugostupanjske presude s kojim nije uspio u postupku reviziju je podnio tužitelj navodeći da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje na Odjelnoj sjednici. Tužitelj revizijom pobija i odluku (rješenje) o troškovima postupka, sve s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske nižestupanjske presude u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih  u njegovoj primjeni, time da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Tužitelj je u reviziji naveo pitanje koje je prema njegovoj prosudbi važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

"Da li je nižestupanjski sud u ovome predmetu pravilno primijenio odredbu čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima kada je tužitelja odbio s preostalim iznosom tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete ili ne?"

Iz sadržaja ovako postavljenog pitanja proizlazi da tužitelj postavlja pitanje pravilne primjene odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima, dakle pitanje pogrešne primjene materijalnog prava.

Da bi neko pravno pitanje bilo određeno naznačeno potrebno je da bude individualizirano tako da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju u okviru nekog pravnog instituta ili zakonske odredbe je riječ. Osim toga, revizijski sud nije ovlašten sam pronalaziti i kreirati pravno pitanje prema odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a upravo postojanje takvog pitanja izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP razlikuje od redovne revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP.

Dakle, prema shvaćanju ovog suda pitanje kako ga je revident naznačio u reviziji nije ono pitanje na koje upućuje odredbe čl. 382.st.2. ZPP jer pravilna primjena odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ovisi o utvrđenim činjenica, pa u predmetnoj situaciji nije ispunjen minimum uvjeta iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije.

Tužitelj pobija i drugostupanjsko rješenje kojim je odlučeno o parničnim troškovima (u dijelu s kojim nije uspio u postupku) i postavlja pitanje:

"Da li je nižestupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbu čl. 154. zakona o parničnom postupku ili ne?"

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), slijedom čega odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

Obzirom na sve naprijed navedeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. i čl. 392.b ZPP reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 3. svibnja 2017.