Broj: Rev 1615/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. G. iz G. P., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika C. o. d.d., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici broj Gž-4603/12-3 od 7. veljače 2013., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zaprešiću broj P-267/09-36 od 18. svibnja 2011., u sjednici održanoj 31. svibnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Nalaže se tuženiku C. o. d. d. Z., ... da tužiteljici G. D. iz G. P., ..., s naslova naknade imovinske i neimovinske štete isplati iznos od 21.890,00 kuna (slovima: dvadeset i jednu tisuću osamsto i devedeset kuna), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom s tijekom na pojedine iznose i to na iznos od 21.750,00 kuna (slovima: dvadeset i jednu tisuću sedamsto i pedeset kuna) od dana 22. veljače 2008. godine, te na iznos od 140,00 kuna s naslova tuđe pomoći i njege od dana 18. svibnja 2011. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.940,00 kuna (slovima: dvanaest tisuća devetsto i četrdeset kuna), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućim od dana 18. svibnja 2011 godine, pa do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana."

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"Žalba tuženika djelomično se uvažava a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Zaprešiću broj P-267/09-36 od 18. svibnja 2011. godine:

- potvrđuje u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici plati iznos od 8.890,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom

- preinačuje u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici plati iznos od 13.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija

- preinačuje u dijelu u kojem je odlučeno o trošku postupka na način da se tuženiku nalaže da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 5.505,51 kn sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom."

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim nije uspjela sa svojim zahtjevom tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju te pobijanu presudu preinačiti i priznati tužiteljici trošak revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži i određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navede razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije, u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

U tom smislu tužiteljica je u reviziji navela slijedeća pitanja:

"1) Da li se isplaćeni iznos nakon podnošenja tužbe smatra djelomičnim priznanjem tužbenog zahtjeva?

2) Da li se isplaćeni iznos nakon podnašanja tužbe pribraja dosuđenom iznosu prilikom utvrđivanja omjera uspjeha u sporu?

3) Da li je opravdani trošak požurnica u postupcima koji traju neprimjereno dugo?

4) Da li su opravdani troškovi podnesaka kojima se predlaže izvođenje dokaza?

5) Da li je materijalno pravo pogrešno primijenjeno ako dosuđeni iznosi bitno odstupaju od sudske prakse u istovrsnim pravnim situacijama?

6) Postoji li povreda pravičnosti prema čl. 1100. ZOO ukoliko je odmjereni iznos u istovrsnoj situaciji (10% trajnih posljedica) predstavlja 66%, odnosno 50% iznosa koji odmjeren drugoj oštećenoj osobi u gotovo istovrsnoj situaciji (5%)?"

Što se tiče razloga u smislu st. 3. čl. 382. ZPP tužiteljica se poziva na presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-173/09-2 od 10. veljače 2009. i broj Gžn-1233/09-2 od 18. rujna 2010., a što se tiče pitanja vezanih uz parnični trošak tužiteljica se poziva na presudu i rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1798/08-2 te odluku Županijskog suda broj Gž-221/09.

Pitanja pod rednim brojem 1), 2), 3) i 4) prema svom sadržaju odnose se na parnični trošak. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da je pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenje kojim prestaje litispendija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), slijedom čega odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

Slijedom izloženog, revizija tužiteljice u odnosu na pitanja od 1) do 4) nije dopuštena.

Vezano za pitanja pod 5) i 6), koja se u osnovi svode na pitanje primjene materijalnog prava – čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO), tužiteljica u bitnom ističe da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prilikom određivanja visine novčane naknade zbog povrede prava osobnosti nepodudarno s pravnim shvaćanjem Županijskog suda u Zagrebu u presudi broj Gžn-1798/08-2, te odluci Županijskog suda broj Gž-221/09.

Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda, pobijana odluka drugostupanjskog suda o visini pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti nije utemeljena na shvaćanju nepodudarnom s pravnim shvaćanjem izraženim u naprijed navedenim odlukama Županijskog suda. Naime, kod utvrđivanja visine pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u smislu odredbe čl. 1100. ZOO treba uzeti u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja, zbog čega su određena odstupanja neminovna i nužna, jer ovise o nizu elemenata koji su utvrđeni u svakom konkretnom slučaju. Tužiteljičina analiza kriterija i visine utvrđenog iznosa pravične novčane naknade svodi se na vlastitu subjektivnu procjenu o tome kolika bi joj naknada trebala pripasti jer je nezadovoljna visinom utvrđene naknade.

Prema tome, takvo obrazloženje svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava, dakle na prigovor koji sam po sebi ne predstavlja važan razlog predviđen odredbom čl. 382. st. 2. ZPP za dopuštenost takve revizije. Obzirom na izloženo, ocijenjeno je da pravna pitanja pod 5) i 6) nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. i čl. 400. st. 1. ZPP, valjalo je reviziju tužiteljice odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 31. svibnja 2017.