Broj: Gž-2259/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, te Marije Šimičić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Č. iz S., …, kojega zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u S., protiv I-tuženika J. d.d. S., kojega zastupa zakonski zastupnik direktor A. M., a njega punomoćnik T. L., odvjetnik u S. i II-tuženika K. s.. d.d. u stečaju sa sjedištem u K. Š., … kojega zastupa stečajni upravitelj V. Š. iz S., …, a njega punomoćnik M. B., odvjetnik iz O. društva B. i partneri iz S., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj Pnš-425/14 od 27. lipnja 2017., u sjednici održanoj 19. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, broj Pnš-425/14 od 27. lipnja 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva.

 

              II. Odbija se žalba I-tuženika J. d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, broj Pnš-425/14 od 27. lipnja 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na ovoga tuženika.

 

              III. Odbijaju se žalbe tužitelja i I-tuženika J. d.d. kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, broj Pnš-425/14 od 27. lipnja 2017. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, koja sadrži odluku o troškovima postupka u odnosu na te stranke.

 

              IV. Uvažava se žalba II-tuženika K. s. d.d. u stečaju, pa se ukida presuda Općinskog suda u Splitu, broj Pnš-425/14 od 27. lipnja 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na ovoga tuženika, kao što se ukida i točka II. izreke, te presude, koja sadrži odluku o troškovima postupka u odnosu na ovoga tuženika i se predmet u tom ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezani su tuženici naknaditi tužitelju solidarno iznos od 258.540,66 kune sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate, dok je za više zatraženo u iznosu od 357.920,84 kune tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka (točka II. izreke).

 

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor tužitelja protiv rješenja od 1. kolovoza 2014., kao neosnovan.

 

Protiv te presude žale se sve stranke.

 

Tužitelj je pobija u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva, kao što pobija i točku II. izreke, koji sadrži odluku o trošku postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se presuda u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima.

 

I-tuženik J. d.d. i II-tuženik K. s. d.d. u stečaju, žalbom pobijaju prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke, kojom je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao što je pobijaju i u dijelu pod točkom II. izreke, koji sadrži odluku o trošku postupak, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom I-tuženika J. d.d., da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno, da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok II-tuženik K. s. d.d., predlažu da se predmetna presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužba odbaci kao nedopušten u odnosu na ovoga tuženika.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalbe tužitelja i I-tuženika J. d.d. nisu osnovane, dok je žalba II-tuženika K. s. d.d. u stečaju, osnovana.

 

              Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda kada je donio pobijanu presudu kojom je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na I-tuženika J. d.d.

 

              Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tužitelj i I-tuženik J. d.d. jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude u odnosu na iste.

             

              Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbi tužitelj i I-tuženik J. d.d., pa je neosnovan i njihov žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

 

Međutim, osnovano II-tuženik K. s. d.d. u stečaju, prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, kada je donio pobijanu odluku u odnosu na istoga, jer presuda u dijelu koji se pobija ne sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a postoji i proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, s obzirom na to da prvostupanjski sud nije cijenio činjenicu da se navedeni tuženik nalazi u stečaju.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da mu I-tuženik J. d.d. i II-tuženik K. S. d.d., solidarno naknade materijalnu štetu koja je nastala na njegovoj obiteljskoj kući zbog puknuća vodovodne cijevi u mjesecu svibnju 1990., a koja se dijelom nalazila ispod tužiteljeve kuće i kojom prigodom je došlo do puknuća cijevi i prodora vode u kuću te oštećenja iste, tako da kuća više nije pogodna za stanovanje kako tvrdi tužitelj, zbog čega isti potražuje tužbenim zahtjevom iznos od 616.461,50 kuna, skupa s kamatama od suđenja.

 

Prvenstveno se u odnosu na žalbu II-tuženika K. s. d.d. u stečaju, ističe, kako se u odnosu na ovoga tuženika nad kojim je otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj St-19/2015 od 21. svibnja 2015, imaju primijeniti odredbe Stečajnog zakona („Narodne novine“, broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12 - u daljnjem tekstu: SZ), koji je bio na snazi u vrijeme otvaranja stečajnog postupka na tim tuženikom.

 

Naime, prema stanju spisa nad II-tuženikom K. s. d.d. otvoren je stečaj postupak citiranim rješenjem Trgovačkog suda u Splitu (listovi 411. do 415. spisa), zbog čega je prvostupanjski sud rješenjem od 20. travnja 2016. prekinuo postupak u odnosu na toga tuženika, da bi po preuzimanju postupka od strane stečajnog upravitelja nastavio ovaj postupak i u odnosu na istoga.

 

Prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu u odnosu na II-tuženika K. s. d.d., a na što se pravilno ukazuje u žalbi, postupio je kao da nad istim kao dužnikom nije otvoren stečajni postupak.

 

Člankom 178. stavkom 1. ZS-a, propisano je, a ako je stečajni upravitelj osporio tražbinu, stečajni sudac će vjerovnika uputiti na parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine.

 

Prema članku 179. SZ-a, ako je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka već pokrenut parnični postupak o tražbini pred državnim ili arbitražnim sudom, postupak radi utvrđivanja tražbine nastavit će se preuzimanjem te parnice. Prijedlog za nastavak parnice može staviti vjerovnik čija je tražbina osporena, u roku od 8 dana od primitka rješenja o upućivanju u parnicu. Osporavatelj parnicu nastavlja u ime i za račun dužnika. Ako vjerovnik osporene tražbine koji je upućen na parnicu ne predloži nastavak parnice u tom roku, smatrat će se da je odustao od prava na vođenje parnice.

 

Iz navedenog sadržaja ove zakonske odredbe proizlazi da je bitan preduvjet za preuzimanje i nastavak parnice parnična radnja vjerovnika (tužitelja), koji je u ovom slučaju dužan preuzeti parnicu u roku od 8 dana od primitka rješenja o upućivanju na parnicu. U protivnom, nastupa (neoboriva) zakonska predmnijeva da je vjerovnik odustao od prava na vođenje parnice.

 

Odgovarajući na odlučne žalbene navode II-tuženika K. s. d.d., a u svezi s pravnim posljedicama otvaranja stečajnog postupka, točno je da prvostupanjski sud nije mogao postupati kao da nad tim tuženikom, kao dužnikom nije otvoren stečajni postupak i tako u cijelosti zanemariti činjenicu otvaranja stečajnog postupka, ali i tužiteljevu, kao vjerovnikovu dužnost prijavljivanja tražbine u stečajnom postupku, te potom preuzimanja parnice i možebitno nastupanje predmnijeve odustanka od prava na vođenje parnice.

 

Prema članku 178. stavka 1. SZ-a, ako je stečajni upravitelj ili koji od stečajnih vjerovnika osporio tražbinu, stečajni sudac će vjerovnika uputiti na parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine, a na temelju članka 179. SZ-a, ako je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka već pokrenut parnični postupak o tražbini pred sudom, postupak radi utvrđivanja tražbine nastavit će se preuzimanjem te parnice, što znači da je u navedenim slučajevima jedini dopušteni put pravne zaštite isticanje deklaratornog zahtjeva.

 

Tužba radi utvrđenja eventualne osporene tražbine treba sadržavati zahtjev za utvrđenje postojanja tražbine tužitelja u skladu s odredbom članka 187. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 186. stavka 1. ZPP-a, i to samo na temelju osnove, u iznosu i isplatnom redu kako je ono označeno u prijavi ili na ispitnom ročištu (odredba članka 180. SZ-a).

 

Kako II-tuženik K. s. d.d. ističe u žalbi, a što je tvrdio i tijekom postupka, da tužitelj nije postupio po navedenim odredbama i da nije prijavio svoje predmetno potraživanje, a kako nakon otvaranja stečaja nad određenom pravnom osobom kondemnatorne tužbe nisu dopuštene, odnosno nisu dopušten put pravne zaštite, pa kako je u konkretnom slučaju, tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na ovoga tuženika kondemnatoran i  kako prvostupanjska presuda ne sadrži nikakve razloge o prigovoru otvaranja stečajnog postupka nad tim tuženikom niti u odnosu na postavljeni zahtjev, zbog čega je nije moguće ni ispitati, to je time prvostupanjski sud počinuo bitnu  povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, pa je pobijanu presudu u odnosu na ovoga tuženika valjalo ukinuti.

 

U odnosu na meritum spora prvostupanjski sud u provedenom postupku u bitnome je utvrdio sljedeće odlučno činjenično stanje:

 

-da je u svibnju 1990. došlo do puknuća vodovodne cijevi koja je bila položena ispod tužiteljeve kuće,

-da je ta vodovodna cijev položena preko zemljišta tijekom 1962., a na kojoj je pravni prednik tužitelja M. Č. izgradio kuću tijekom 1974.,

- da je vodovodna cijev položena na predjelu B. kada je počela izgradnja staklenika od strane pravnog prednika RO „J.“,

-da je te iste godine poduzeće „V.“ postavilo vodovodne cijevi, s time što je glavna vodovodna cijev išla od groblja L. do staklenika,

-da je prilikom prodora vode u kuću, došlo do oštećenja kuće, kao i namještaja u istoj, a što je u postupku dokaza u predmetu Općinskog suda u Splitu, broj IR-475/90 točno utvrđeno,

-da prema nalazu i mišljenju vještaka za građevinarstvo J. M. danom u tom predmetu, troškovi sanacije oštećenja iznose 138.015,00 din, odnosno revalorizirano iznos od 91.054.82 kuna,

-da tužitelj nije bio vlasnik zemljišta kada je položena vodovodna cijev koja je u svibnju 1990. pukla, odnosno da je bio vlasnik njegov otac M. Č., koji je preminuo, kako to proizlazi iz spisu  28. ožujka 1991.,

-da je tužitelj temeljem rješenja o nasljeđivanju prvostupanjskog suda broj: O-876/91 od 7. veljače 1997. naslijedio predmetnu kuću skupa s pripadajućim zemljištem,

- da je predmetna kuća sagrađena 1974. na zemljištu preko kojeg je već bila položena vodovodna cijev i to 1962. godine,

-da ta kuća nije dovršena,

-da je kuća sagrađena bez građevinske dozvole,

-da prednik tuženika nije na zemljištu preko kojem je položio vodovodne cijevi zasnovao pravo služnosti vodovoda,

-da tužitelju nikada nije dan nacrt infrastrukture prolaska vodovoda,

-da nitko od nadležnih službi („V. i k.“, G. i druge komunalne službe) ne posjeduju projekte o predmetnoj infrastrukturi predmetnog vodovoda,

-da iz iskaza svjedoka proizlazi da je tužitelj kada je počeo gradnju kuće sa svojim ocem znao da se vodovodna cijev nalazi ispod kuće, kao što je i tuženik znao da se kuća gradi na cijevi, jer da je tužitelj tražio priključak vode na cijevi tuženika, a koji da nije dobio,

-da je nakon puknuća vodovodne cijevi, ta vodovodna cijev izmještena izvan kuće, ali i dalje preko tužiteljevog zemljišta,

-da tuženici nisu mogli održavati cijev zbog izgradnje tužiteljeve kuće na istoj na dijelu koji se nalazio ispod kuće,

-da je tužitelj skupa sa svojom obitelji koristio predmetnu kuću za stanovanje,

-da je od puknuća cijevi više ne koristi,

-da su tuženici pasivno legitimirani u ovom postupku, jer da su isti pravni slijednici .R.Z. „J. I.“ i poduzeća „R.“ koji su tijekom 1962., temeljem valjane građevinske dozvole na predjelu B. izgradili staklenik,

-da prema nalazu i mišljenju vještaka za graditeljstvo J. Č. od 18. prosinca 2006., kuća nije pogodna za stanovanje, pa građevinska vrijednost prema nalazu i mišljenju istog vještaka iznosi 607.761,50 kuna, odnosno da usluge građenja nove građevine, novog aneksa garaže, uništenog namještaja i opreme, te rušenje postojeće građevine iznosi ukupno 517.081,33 kuna, i to 508,381,33 kuna za izgradnju novoga objekta i 8.700,00 kuna na uništeni namještaj,

- da iz nalaza i mišljenja G. d.d. proizlazi kako je sporna vodovodna cijev većim dijelom ispod kuće (7,5 m od 11m) i to na dubini cca 90 cm,

- da iz podataka dostavljenih od strane V. i k. d.o.o. proizlazi kako u njihovoj arhivi nije evidentirana navedena vodovodna cijev, niti su je ikada održavali, a niti je njihovo vlasništvo, s time što su naveli kako danas I-tuženik J. d.o.o. ima svoj vodovodni priključak, i to od 2. rujna 2008.,

- da V. i k. d.o.o. nije dostavio podatke gdje se nalazio vodomjer tužitelja u trenutku nastanka štetnog događaja, i to zbog proteka vremena,

- da je tužitelj imao prva saznanja da preko njegovog zemljišta prolazi vodovodna cijev kada je prvi put pukla cijev i kada su mu uništene poljoprivredne kulture, a koje da mu je naknadio tuženik,

- da je navedeni cjevovod koristio isključivo prednik oba tuženika, kao što ga i sada isključivo koriste,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka ing. J. Č. proizlazi da se u predmetnoj kući ne može stanovati iz razloga što u istu prodire voda kroz armirano-betonsku ploču, obodne konstruktivne zidove i što ne zadovoljava bitne uvjete za uporabu, da nije stabilna jer se temeljno tlo zbog prodora vode toliko narušilo da ne zadovoljava prethodno postojeće uvjete nosivosti koje je imala prije prodora vode pod temelje kuće, zbog čega vještak zaključuje da je sanacija kuće skuplja od rušenja,

- da prema nalazu vješaka u ovom slučaju nije potrebno angažiranje pravne osobe vezano za utvrđenje stabilnosti objekta i potrebe njegovog rušenja, u odnosu na utvrđenje je li isti moguće vratiti u prvobitno sanje sanirajući ga, pa je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ing. J. Č., koji je naveo do je u konkretnom slučaju došlo do puknuća salonitne cijevi Fi 100 (iako vješak ing. J. M. u svom nalazu spominje Fi 200), unutar objekta između temelja koje je uzrokovalo rušenje dijela temelja, rušenje dijela poda, rušenje pregradnih zidova i puknuće čitave zidne konstrukcije, s time što je naveo da je temeljno tlo iz lapora, trošnog fliša i da pri dolasku vode doživi degradaciju na način da ispuca i pretvori se u mulj i da to više nije nosivo tlo koje je bilo pod temeljem,

- da iz dopisa V. i k. d.o.o., kao i nalaza i mišljenja vještaka Z. R., proizlazi kako se PIK J. opskrbljivao vodom preko vodovodnog priključka (glavnog) smještenog u vodomjerno okno na križanju današnjih V., L. i V., i to preko internog vodomjera ugrađenog na cjevovod uz česticu zemlje u vlasništvu PIK J. odnosno kako je to vještvom utvrdio vještak u točki "A", te da se u arhivi V. i k., ne spominje predmetni cjevovod niti ga je isti ikada održavao, dok da je sada stari cjevovod koji je predmet spora napušten, i

- da V. i k. nisu odgovorili na pitanje gdje se nalazio vodomjer za kuću tužitelja 1990.,

- da je vodovodna cijev nakon pucanja premještena.

 

S obzirom na gornja činjenična utvrđenja pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je i tužitelj gradnjom kuće na dijelu zemljištu preko kojega je bila položena vodovodna cijev pridonio nastanku štetnog događaja, pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tu suodgovornost utemeljio na odredbi članka 192. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. – u daljnjem tekstu: ZOO), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – u daljnjem tekstu: ZOO/05), s time što je odgovornost I-tuženika J. d.d. i II-tuženika K. s. d.d. utemeljio na odredbi članka prema 174. ZOO-a, prema kojoj za štetu od opasne stvari odgovara njezin imatelj, navodeći kako su znali, odnosno njihov prednik zano, da je tužitelj na dijelu zemljišta preko kojeg je položena cijev sagradio kuća, a da tu granju nije onemogućio ili premjestio cijev, a što je učinio nakon što je došlo do štetnog događaja, tj. pucanja vodovodne cijevi koja se nalazila položena u zemljištu na kojemu je tužitelj sagradio kuću.

 

Pri tome je prvostupanjski sud naveo da vodovodna cijev sama po sebi ne predstavlja opasnu stvar, ali u konkretnom slučaju kada je prema utvrđenju prvostupanjskog suda predmetna cijev nesporno položena ispod kuće tužitelja, da predstavlja opasnu stvar jer je zbog položaja iste onemogućen nadzor nad ispravnosti, funkcionalnosti i stabilnosti cijevi te time i povećana opasnost od nekontroliranog događaja kao što je pucanje cijevi i tečenje vode iz iste, pa da u ovom slučaju nije bilo moguće kontrolirati vodovodnu cijev i time spriječiti štetu na dijelu na kojemu je sagrađena kuća.

 

Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je do oštećenja na stambenom objektu tužitelja došlo zbog pucanja vodovodne cijevi koja prolazi ispod kuće tužitelja, a navedeno je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja sudskih vještaka za graditeljstvo, a posebno nalaza i mišljenja vještaka za graditeljstvo J. M., koji je  neposredno nakon samog štetnog događaja izvršio uvid na licu mjesta te utvrdio oštećenja i položaj cijevi (u postupku osiguranja dokaza). S obzirom na to da je prvostupanjski sud utvrdio da je prednik tuženika znao za gradnju sporne kuće, jer je prihvaćajući iskaze svjedoka utvrdio da je prednik tužitelja tražio priključak za kuću na cijevi tuženika koji nije dobio, pa je shodno tome taj sud zaključio da je i tužitelj znao (posredstvom oca) da prolazi predmetna cijev preko zemljišta na kojem su sagradili kuću, jer da nije logično da se traži priključak na cijev koja prolazi preko susjedovog zemljišta, već da je logično da se traži priključak na cijev koja prolazi baš preko zemljišta tužitelja, pritom navodeći da sve to jasno navodi na zaključak da je tužitelj znao da preko njegovog zemljišta prolazi cijev tuženika.

 

Budući da je prvostupanjski sud prihvaćajući nalaz i mišljenju vještaka za graditeljstvo J. Č., utvrdio da tužiteljeva kuća nije pogodna za stanovanje, i da visina ukupne štete iznosi 517.081,33 kuna, i to da je iznos od 508,381,33 kuna potreban za izgradnju novoga objekta i iznos od 8.700,00 kuna na uništeni namještaj, to je taj sud, a imajući na umu utvrđenu podijeljenu odgovornost u omjeru od 50:50%, tužitelju dosudio iznos od 258.540,66 kuna skupa s pripadajućim zateznim kamatama na temelju članka 189. stavka 2. ZOO-a, od dana donošenja sudske odluke, a u svezi sa člankom 277. ZOO-a i 29. ZOO/05, dok je zahtjev za više zatraženo odbio.

 

Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog sud u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni žalbenim navodima tužitelja i I-tuženika J. d.d. nisu dovedeni u sumnju.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je nesporno utvrdio da je tužitelj gradnjom kuće tijekom 1974. na svom zemljištu preko kojeg je ranije postavljena vodovodna cijev tijekom 1962., onemogućio na tom dijelu održavanje iste, pa kako je prema daljnjem utvrđenju toga suda, prednik I-tuženika i II-tuženika, znao, a što su i oni znali, za gradnju predmetne kuće i kako nisu ništa poduzeli da bi spriječili neželjene posljedice koje su se i desile štetnim događajem, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da su stranke suodgovorne za štetu u omjeru od 50:50%.

 

Člankom 192. stavka 1. ZOO-a, propisano je da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu. Tužitelj je kao vlasnik zemljišta preko kojega je položena vodovodna cijev 1962.,  pridonio da šteta nastane kada je počeo graditi kuću tijekom 1974. na dijelu zemljišta znajući da tuda prolazi vodovodna cijev, a da pritom nije poduzeo nikakve potrebne radnje u smislu sondiranja tla ili zahtijevanja od tuženika da cijev izmjesti (što je zatraženo i učinjeno nakon što je cijev pukla).

 

S druge strane, odgovornost I-tuženika J. d.d. i II-tuženika K. s. d.d., temelji se na članku 173. ZOO-a, kojim je propisano da se šteta nastala u vezi s opasnom stvarju, odnosno opasnom djelatnosti smatra da potječe od te stvari, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, kao i na članku 174. stavku 1. ZOO-a, prema kojem za štetu od opasne stvari odgovara njezin imatelj, jer njihov pravni prednik, a nakon njega i ovi tuženici, sve i da nisu znali gradi li tužitelj kuću točno preko cijevi, a prema utvrđenju prvostupanjskog suda znali su da gradi na zemljištu preko kojeg prolazi cijev, su bili dužni reagirati te o svom trošku utvrditi položaj cijevi (sondiranjem ili otkopavanjem ) i po potrebi istu izmjestiti kako bi uvijek bio omogućen pristup istoj, a što u ovom slučaju nije učinjeno.

 

Stoga, neosnovano I-tuženik J. d.d., u žalbi tvrdi, kao što je to tvrdio i u tijeku postupka, da nije pasivno legitimirani u ovom postupku, odnosno da on nije odgovoran tužitelju za štetu, tvrdeći da predmetna vodovodna cijev nije njihovo vlasništvo, već da je vlasništvo V. i k. d.o.o., koji da ju je i postavio na trošak njegovog prednika.

 

Međutim, kako je prvostupanjski sud tu činjenicu u nastavljenom raspravio utvrdio i utvrdio, i to na temelju podataka dostavljenih od strane Vodovoda i kanalizacije d.o.o. iz kojih proizlazi da se tadašnji PIK J. za česticu do koje se opskrbljivao vodom preko cijevi položenoj preko zemljišta tužitelja služio internim vodomjerom ugrađenim cjevovodu uz njegovu česticu, dok je glavni vodomjer bio smješten na križanju današnjih ulica V., L. i V. i da oni predmetni cjevovod nisu imali evidentiran niti su ga održavali niti je bio njihovo vlasništvo.

 

Posebno se ističe kako iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud u nastavku postupka pravilno utvrdio da su oba tuženika pravni slijednici .R.Z. „J. I.“ i poduzeća „R.“ koji su tijekom 1962., na temelju valjane građevinske dozvole na predjelu B. izgradili staklenik, jer je nedvojbeno utvrđeno da je od navedene bivše radne zadruge, odnosno bivše društvene organizacija, nastao I-tuženik J. d.d., dok se II-tuženik K. s. d.d., kao samostalan pravna osoba izdvojio od I-tuženika J. d.d. i postao samostalna pravna osoba tijekom 1990.

 

Dakle, neosnovani su ovi žalbeni navodi jer su tužencii kao takvi pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari, time i odgovorni tužitelju za stvarno prouzročenu štetu u utvrđenom omjeru, s time što je pravilno prvostupanjski sud otklonio i prigovor zastare istaknut od strane oba tuženika, jer se konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i zahtjev koji je postavljen tužbom.

 

Na temelju navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o tipičnom slučaju podijeljene odgovornosti jer nijedna strana nije poduzele odgovarajuće mjere da do štete ne dođe, odnosno propustile su poduzeti radnje da se otkloni opasnost od štete, pa je pravilno taj sud utvrdio suodgovornost tužitelja i I-tuženika J. d.d. i II-tuženika K. s. d.d. za nastanak štetnog događaj u omjeru od 50:50%%, zbog čega neosnovano tužitelj tvrdi da nije suodgovoran za nastanak predmetne štete i da su za istu isključivo krivi označeni tuženici, kao što neosnovano i I-tuženik J. d.d. tvrdi da je za štetu isključivo kriv tužitelj i da nije legitimiran u ovom sporu, kada to ne proizlazi iz rezultata izvedenih dokaza. 

 

Nadalje je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka za graditeljstvo utvrdio visinu štete, koja je procijenjena ukupno na iznos od 517.081,33 kuna,  pa je cijeneći doprinos tužitelja šteti od 50%, istom pravilno dosudio pripadajući iznos od 258.540,66 kuna, skupa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na temelju odredbe članka 277. stavka 1. ZOO-a, po stopi određenoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO/05, a koje teku na temelju odredbe članka 189. stavka 2. ZOO-a, od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

Stoga, nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja i I-tuženika J. d.d. da prvostupanjski sud nije dovoljno raspravio osnovu odgovornosti, kao što nisu osnovani ni navodi kojima prigovara ocjeni izvedenih dokaza od strane toga suda, jer su isti u suštini prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka suprotnih prethodno navedenim, a pravilnim činjeničnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, zbog čega ni ostalim žalbenim navodima ne dovodi u sumnju navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda.

 

Isto tako, i odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, a imajući na umu uspjeh stranka u sporu, i to tužitelja i I-tuženika J. d.d.

 

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja, a ni I-tuženika J. d.d., to je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti njihove žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelovima koje oni pobijaju.

 

Budući da iz prethodno navedenog proizlazi da su osnovani žalbeni navodi II-tuženika K. s. d.d., to je na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a, valjalo njegovu žalbu uvažiti kao osnovanu i pobijanu presudu u odnosu na ovoga tuženika ukinuti.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud otklonit će počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka u odnosu na II-tuženika K. s. d.d., te će postupajući sukladno uputi ovoga žalbenog suda koji se odnose na prije naznačene pravne posljedice otvaranja stečajnoga postupka donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja u odnosu na II-tuženika K. s. d.d., a time i o troškovima postupka u odnosu na ovoga tuženika.

 

S obzirom na sve navedeno, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja

 

U Splitu 19. listopada 2017.