Broj: Gž-388/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu po sucu pojedincu mr. sc. Ivanu Tironiju u pravnoj stvari tužitelja A. S. iz S., … zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku u S., protiv tuženika J. S. iz S., …, zastupanog po punomoćniku E. S., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pi - 676/14 od 4. listopada 2016., dana 30. studenog 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pi - 676/14 od 4. listopada 2016.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu slijedećeg sadržaja:

 

I. Dužan je tuženik J. S. u roku od 15 dana isplatiti tužitelju A. S. iznos od 11.200,28 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 25. svibnja 2012. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena.

 

II. Dužan je tuženik J. S. u roku od 15 dana isplatiti tužitelju A. S. iznos od 6.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 29. kolovoza 2010. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena.

 

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana na ime parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 10.106,90 kuna sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena.

 

 

Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst,  25/13. i 89/14. - Odluka USRH) dalje ZPP.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja, kao jamca da mu tuženik kao dužnik isplati iznos od 11.200,08 kuna. Konkretno, riječ je regresnom zahtjevu tužitelja kao jamca za isplatu iznosa od 11.200,08 kuna kojeg je temeljem presude Općinskog suda u Splitu P2 -5238/09 od 1. srpnja 2010. isplatio C. o. d.d., a koja je ovaj iznos temeljem ugovora o osiguranju isplatila M. t. d.o.o. kod kojeg je tuženik podigao kredit za kupnju. Pored toga tužitelj potražuje od tuženika iznos od 6.000,00 kuna , a koji da je s osnova troška zastupanja po odvjetniku imao u već navedenom postupku koji je vodio pred Općinskim sudom u Splitu pod brojem P2 -5238/09.

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporavao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, njegovu visinu, a istaknuo je i prigovor zastare tužiteljeva potraživanja.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud zaključio:

 

- da je J. S. (tuženik) podnio zahtjev za kredit kod M. t. d.o.o. dana 12. prosinca 1907., i to za iznos od 18.760,53 kune, a solidarni jamci da su A. S. (tužitelj) i L. L.,

- da su C. B. d.d. Z. i " M. t." d.o.o., dana  12. lipnja 1997. sklopili ugovor o poslovnoj suradnji na način da će M. t. d.o.o. obavljati uvoz i prodaju robe kupcima na kredit, a da će banka sukladno svojim mogućnostima otkupljivati potraživanja po odobrenim i osiguranim kreditima,    

- da je C. o. d.d. podnijela regresnu tužbu protiv, u ovoj parnici tužitelja, A. S., kao solidarnog jamca iz Ugovora o kreditu broj: 74104555/02 od 12. prosinca 1997. koji da je zaključen između M. t. d.o.o. kao kreditora te J. S. ( u ovoj parnici tuženika) kao dužnika,

- da je C. o. d.d. zaključila sa M. t. d.o.o.ugovor o osiguranju temeljem kojeg je isplatila tom trgovačkom društvu iznos od 11.200,28 kuna  budući J. S. kao korisnik navedenog ugovora o kreditu od 12. prosinca 1997. isti kredit nije isplatio kreditoru M. t. d.o.o.,

- da su C. o. d.d. kao osiguratelj i C. b. d.d., kao osiguranik, dana 25. ožujka 2002. zaključili ugovor o osiguranju kojim se osiguratelj obvezao da će osiguraniku naknaditi iznos koji potražuje od dužnika (korisnika kredita), na ime odobrenog kredita, a koji nije uspio naplatiti, iako je poduzeo za to sve potrebne radnje, navedene u ugovoru,    

- da je tužitelj A. S. u parnici koja se vodila pred Općinskom sudom u Splitu pod brojem P2 -5238/09 ( u kojoj je bio tuženik) , imao trošak zastupanja po odvjetniku u iznosu od 6.000,00 kuna. Ovaj postupak pokrenut je po tužbi tužitelja C. o. d.d. protiv A. S. radi isplate već navedenog iznosa od 11.200,28 kuna koji je C. o. d.d. isplatila M. t. d.o.o. kao kreditoru dužnika J. S.,

- da je tužitelj A. S. temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu P2 -5238/09 od 1. srpnja 2010., isplatio dana 24. svibnja 2012. C. o. d.d. predmetni iznos od 11.200,28 kuna.

 

Slijedom navedenog, prvostupanjski sud donosi pobijanu presudu sadržaja kao je to navedeno u obrazloženju ove drugostupanjske odluke. Iako se pri tome ne poziva na određeni materijalno pravni propis razvidno je kako sud odluku temelji na odredbi članka 1013. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), dalje ZOO/91, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11 i 78/15.). Iz obrazloženja pobijane presude za zaključiti kako je pri donošenju iste prvostupanjski sud vodio računa o dvije pretpostavke, odnosno činjenice koje da je utvrdio u postupku i to:1. da je tužitelj kao jamac preuzeo obvezu prema M. t. d.o.o. da će preuzeti obvezu dužnika A. S. ( u ovoj parnici tuženika) ukoliko to ovaj ne učini i 2. da je „C. osiguranje“ d.d. zaključila sa M. t. d.o.o. ugovor o osiguranju temeljem kojeg je isplatila ovom trgovačkom društvu iznos od 11.200,28 kuna koji iznos je kasnije potraživala od A. S. ( u ovoj parnici tužitelja) u parnici koja se vodila pred Općinskim sudom u Splitu, pod brojem P2-5238/09. Prigovorom zastare potraživanja prvostupanjski se sud u pobijanoj presudi nije posebno bavio, osim što je naveo da se radi o regresnom zahtjevu i da petogodišnji rok zastare počinje teći od dana plaćanja jamca 24. svibnja 2012. te da u konkretnom slučaju predmetno potraživanje nije zastarjelo.

 

          U svezi žalbenih razloga koje ističe tuženik za reći je slijedeće:

 

         1. Prigovor tuženika da tužitelj nije potpisao predmetni ugovor o kreditu br. 74104555/02 je paušalan i neargumentiran.

 

          Naime, zahtjev za kredit od 12. prosinca 1997. potpisali su solidarni jamci A. S. (tužitelj) i L. L.. Time su oni sklopili ugovor o jamstvu. Ugovorom o jamstvu treća osoba, jamac, obvezuje se vjerovniku da će ispuniti obvezu dužnika, ako to dužnik ne učini. To je zasebni ugovor koji se razlikuje od ugovora o kreditu. Taj ugovor se može sklopiti u vidu posebne klauzule unutar ugovora o kreditu ili kao zasebni ugovor. U konkretnom slučaju ugovor o solidarnom jamstvu sklopljen je na posebnom obrascu (zahtjevu za kredit od 12. prosinca 1997.). Stoga nema potrebe da solidarni jamci potpisuju ugovor o kreditu, jer su oni stranke ugovora o jamstvu, a ne kreditu.

 

         2. Prigovor zastare nije osnovan.

 

            Iz ugovora o kreditu br. 74104555/02 od 12. prosinca 1997. i zahtjeva za kredit od 12. prosinca 1997., spisa ovog suda P2-5238/09 i iskaza svjedoka J. S. razvidno je:

           - da se u predmetnom slučaju radi o potrošačkom kreditu,

           - da su taj ugovor o kreditu sklopili tvrtka M. t. d.o.o., kao kreditor, i J. S., kao korisnik kredita,

           - da su solidarni jamci tom kreditu bili A. S. i L. L.,

           - da je predmetni kredit odobren u iznosu od ukupno 18.760,53 kn (15.129,46 kn – cijena robe i 3.631,07 kn - kamate),

           - da je predmetni kredit trebalo vratiti u 36 rata s tim prva rata dospijeva 12. siječnja 1998. u iznosu od 525,53 kn, a ostali obroci su iznosili 521,00 kn,

           - da se kredit smatrao dospjelim u cijelosti ako korisnik kredita zakasni s otplatom rate (čl. 8. ugovora o kreditu),

          - da je korisnik kredita predmetni kredit djelomično podmirio u iznosu od 7.560,25 kn (18.760,53 – 11.200,28 =7.560, 25) te da je zadnju ratu platio 19. travnja 1999.,

          - da korisnik kredita i solidarni dužnici nisu podmirili ostatak predmetnog kredita iz razloga što su im tvrtke otišle u stečaj pa su oni ostali bez posla,

         - da je tvrtka M. t. d.o.o. svoje potrošačke kredite, pa tako i predmeti kredit, osigurala kod C. o. d.d.,

         - da se osiguranje predmetnog kredita odnosi na ugovor o osiguranju sklopljen između tvrtke M. t. d.o.o. i osiguratelja C. o. d.d., a ne na temelju ugovora o poslovnoj suradnji sa C. b. d.d. i ugovora o osiguranju između C. b. d.d. i C. o. d.d., a što sve proizlazi iz spisa ovog suda P2-5328/09 i sadržaja navedenih ugovora

         - da je C. o. d.d. po osnovi osiguranja predmetnog kredita tvrtki M. t. d.o.o. isplatila iznos od 11.200,28 kn na ime neplaćenog dijela kredita dana 10. listopada 1999.,

          - da je C. o. d.d. tužbom od 19. rujna 2002. zatražila solidarnu isplatu iznosa od 11.200,28 kn od korisnika kredita i oba solidarna jamca,

         - da je C. osiguranje d.d. ishodila presudu zbog izostanka u odnosu na korisnika kredita J. S. i solidarnog jamca L. L., dok je u odnosu na solidarnog jamca A. S. ishodila pravomoćnu meritornu presudu kojom je on dužan platiti iznos od 11.200,28 kn na ime regresa zbog predmetnog kredita,

          - da je A. S. dana 24. svibnja 2012. platio C. o. d.d. iznos od 11.200,28 kn te da taj iznos potražuje ovom tužbom.

 

Odredbom čl. 939. st. 1. ZOO/91, propisano je da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

 

Iz navedene odredbe proizlazi da je pravna osnova osigurateljevog prava zakonska subrogacija. Stoga je pravo osiguratelja (C. o. d.d.) na isplatu troškova kredita prema štetniku (korisniku kredita) izvedeno, a ne izvorno pravo, što za posljedicu ima to da kad osiguratelj (C. o. d.d.) stupa u položaj svog osiguranika (tvrtka M. t. d.o.o.), on stupa u taj položaj do iznosa plaćene naknade (nepodmireni dio kredita) prema osobi odgovornoj za štetu (štetniku - korisniku kredita), ali pri tome on ne može doći u povoljniji položaj od onoga koji je imao osiguranik (tvrtka M. t. d.o.o.).

 

Pravna osnova osigurateljevog regresnog prava jest zakon. Stoga je riječ o zakonskoj subrogaciji. Zakon ne predviđa nikakvu posebnu formu za subrogaciju. Do prijelaza osiguranikovih prava na osiguratelja dolazi ex lege, dakle automatizmom. Da bi osiguratelj stekao pravo subrogacije, moraju se ispuniti dvije pretpostavke: 1. osiguratelj mora platiti osiguraniku naknadu iz ugovora o osiguranju i 2. mora postojati osoba odgovorna za štetu. Te pretpostavke navedene su u čl. 939. st. 1. ZOO-a/91.

 

              Stoga je, dakle, C. o. d.d. plaćanjem iznosa od 11.200,28 kn 10. listopada 1999. po osnovi ugovora o osiguranju kredita temeljem zakonske subrogacije, stupila u pravni položaj svog osiguranika tvrtke M. t. d.o.o. - kreditora.

 

              Slijedom navedenog C. o. d.d. je od solidarnog jamca A. S. nepodmireni iznos kredita od 11.200,28 kn naplatila iz pravnog položaja kreditora (tvrtke M. t. d.o.o.).

             

Odredbom čl. 380. st. 6. ZOO-a/91, propisano je da zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku.

             

Tražbine po osnovi ugovora o kreditu zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 371. ZOO-a/91.

             

Predmetni kredit tj. nepodmireni dio tog kredita u iznosu od 11.200,28 kn dospio je 19. travnja 1999. kad je korisnik kredita platio zadnju radu i zakasnio s otplatom preostalih rata, a sve sukladno odredbi čl. 8. ugovora o kreditu.

 

              S druge pak strane, kad jamac ispuni obvezu glavnog dužnika, sva vjerovnička prava „ipso jure“, po samom zakonu, prelaze na jamca. To je zakonska subrogacija propisana odredbom čl. 1003. ZOO-a/91, prema kojoj na jamca koji je namirio vjerovnikovo potraživanje prelazi to potraživanje sa svim sporednim pravima i garancijama njegova ispunjenja.

 

              Dakle, ispunjenjem obveze korisnika kredita solidarni jamac stupa u položaj kreditora (vjerovnika - tvrtke M. t. d.o.o.). Stoga jamac od korisnika kredita može potraživati ono što je platio po osnovu jamstva. Međutim, dužnik može s uspjehom staviti jamcu sve one prigovore koje bi mogao staviti i vjerovniku. To se odnosi i na prigovor zastare, jer taj prigovor korisnik kredita može istaknuti i kreditoru.

 

Naprijed je utvrđeno da je predmetni kredit dospio 19. travnja 1999. kad je korisnik kredita platio zadnju radu i zakasnio s otplatom preostalih rata, a sve sukladno odredbi čl. 8. ugovora o kreditu.

 

Neplaćanjem tog kredita nastupio je osigurani slučaj pa je osiguratelj C. o. d.d. isplatila 10. listopada 1999. preostali iznos predmetnog kredita od 11.200,28 kn. Time je C. o. d.d. temeljem zakonske subrogacije stupila u položaj kreditora (tvrtke M. t. d.o.o.). Iz tog položaja kreditora tužbom od 19. rujna 2002. C. o. d.d. zatražila je solidarnu isplatu iznosa od 11.200,28 kn od korisnika kredita i oba solidarna jamca. Ta tužba podnesena je unutar zakonskog roka od pet godina (čl. 371. ZOO-a/91).

 

Odredbom čl. 388. ZOO-a/91 propisano je da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

 

Prekid zastare je nastup okolnosti zbog kojih zastara prestaje teći, a proteklo vrijeme se ne uračunava (vrijeme se gubi). U takvim slučajevima zastara može samo iznova započeti.

 

Dakle, podnošenjem tužbe od 19. rujna 2002. kojom je od glavnog dužnika i oba solidarna jamca zatražena isplata preostalog iznosa kredita od 11.200,28 kn prekinuta je zastara. Stoga je zastarni rok potrebno računati od pravomoćnosti presude kojom je naloženo plaćanje preostalog iznosa kredita.

 

U konkretnom slučaju presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P2-5238/09 od 1. srpnja 2010. kojom je tužitelju naloženo plaćanje preostalog iznosa kredita od 11.200,28 kn postala je pravomoćna 24. veljače 2011. Stoga je od tog datuma potrebno računati zastarni rok.

 

Nadalje, predmetna tužba podnesena je 24. srpnja 2012., dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Stoga je istaknuti prigovor zastare neosnovan, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 371. ZOO-a/91, u svezi s odredbom čl. 1003. ZOO-a/91.

 

              Odredbom čl. 1013. ZOO-a/91 propisano je da jamac koji je isplatio vjerovniku njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, a i kamatu od dana isplate. On ima pravo na naknadu troškova nastalih u sporu s vjerovnikom od časa kad je obavijestio dužnika o tom sporu, a i na naknadu štete ako bi je bilo.

             

Stoga tužitelju pripada iznos od 11.200,28 kn koliko je platio na ime podmirenja ostatka predmetnog kredita sa zateznim kamatama od dana učinjenog izdatka do isplate.

             

Također tužitelju pripada i iznos od 6.000,00 kn na ime troškova parničnog postupka sa C. o. d.d. koja je stupila u položaj vjerovnika tvrtke M. t. d.o.o. Za tu parnicu tuženik je znao, jer su tužbom od 19. rujna 2002. tuženi glavni dužnik i oba solidarna jamca. Na taj iznos tužitelju pripadaju i zatezne kamate od dana učinjenog izdatka do isplate.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8.,  9., 11., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

Odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude pravilno je donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju žalbu tuženika je trebalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu, a u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U Splitu, 30. studenog 2017.