Broj: Gž-1475/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. B. O.: … iz V., zastupanog po punomoćnici L. S., odvjetnici iz P., protiv tuženice Županijske uprave za ceste, OIB: …, P., zastupane po punomoćniku D. Č., odvjetniku iz P., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja D. B. i tuženice Županijske uprave za ceste protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola, Stalna služba u Poreču – Parenzo, poslovni broj Pn - 180/15 od 30. rujna 2016., dana 16. siječnja 2018.,

                                                       

p r e s u d i o   j e

            

1. Odbijaju se žalba tužitelja D. B. i djelomično žalba tuženice Županijske uprave za ceste kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola, Stalna služba u Poreču – Parenzo, poslovni broj Pn -180/15 od 30. rujna 2016., osim u dijelu pod točkom I. izreke kojim je određeno da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos teče od 24. kolovoza 2016. pa do 29. rujna 2016., u kojem dijelu se djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola, Stalna služba u Poreču – Parenzo, poslovni broj Pn -180/15 od 30. rujna 2016., tako da se tužbeni zahtjev tužitelja D. B. za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 10.556,43 kune za period od 24. kolovoza 2016. pa do 29. rujna 2016. odbija kao neosnovan.

 

2. Odbijaju se zahtjevi tužitelja D. B. i tuženice Županijske uprave za ceste za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu kao neosnovani.

 

Obrazloženje

            

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„I. Tuženik je dužan na ime naknade materijalne štete isplatiti tužitelju iznos od 10.556,43 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 24. kolovoza 2016. godine pa do isplate, u roku 15 dana.

 

II. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.909,04 kn, u roku od 15 dana.“

 

              Na označenu presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je dosuđena zakonska zatezna kamata od 24. kolovoza 2016., pa na dalje do isplate, žalbu je izjavio tužitelj D. B. iz svih žalbenih razloga, navodeći da je tužbenim zahtjevom zahtijevana zatezna kamata na utuženi iznos od 15. veljače 2010., odnosno od dana izdavanja računa obrta koji je izvršio popravak vozila, a pobijanom presudom prvostupanjski sud dosuđuje zakonsku zateznu kamatu od dana zaključenja glavne rasprave, čime je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 29. Zakona o obveznim odnosima. Žalitelj ističe da prvostupanjski sud o svojoj odluci od kada počinje tijek zatezne zakonske kamate na iznos materijalne štete, nije dao nikakvo obrazloženje, niti se pozvao na odredbu zakona koju primjenjuje, pa nije jasno zašto sud smatra da zatezna kamata teče od zaključenja glavne rasprave, a zbog čega pobijanu presudu u tom dijelu nije moguće niti valjano ispitati, pa je prvostupanjski sud  time počinio bitnu povredu odredaba postupka. Žalitelj ukazuje da je odredbom čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima propisano da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka, a što u konkretnom slučaju znači da je šteta za popravak vozila nastala u trenutku kada je vozilo popravljeno i cijena popravka plaćena, a žalitelj drži da on ne može biti kriv zbog duljine trajanja sudskog postupka. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud prihvati njegovu žalbu, pobijanu presudu preinači tako da mu dosudi zakonsku zateznu kamatu od 15. veljače 2010., pa do isplate, a podredno istu u pobijanom dijelu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna.

 

              U odgovoru na žalbu tužitelja D. B. tuženica Županijska uprave za ceste ukazuje da tužitelj pobija točku I. izreke prvostupanjske presude u odluci o dosuđenim zakonskim zateznim kamatama, no, ističe da je na točku I. izreke pobijane presude u cijelosti tuženik izjavio žalbu, jer smatra da ona ne može biti odgovorna za štetu koja na vozilima nastane naletom divljači jer se radi o opasnim stvarima (divljim životinjama) za koje, sukladno pravilima objektivne odgovornosti, odgovaraju imatelji takvih stvari, konkretno lovačka društva. Tuženica ukazuje na činjenicu da je pravilno prvostupanjski sud  odbio tužitelja sa zakonskim kamatama iz razloga što isti nije dokazao da je platio popravak vozila, a računom koji se nalazi u spisu tužitelj je dokazao samo činjenice što je na vozilu uništeno i visinu svog zahtjeva, a ne i činjenicu plaćanja. Nadalje, tuženica ukazuje da je presudom tužitelju dosuđena visina štete s obzirom na cijene u vrijeme donošenja sudske odluke, pa i zbog tog razloga, tužitelj nema pravo tražiti daljnji tijek zakonskih zateznih kamata. Tuženica predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, te potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kuna, te trošak pristojbe na odgovor u iznosu od 200,00 kuna.

 

              Na citiranu presudu prvostupanjskog suda žalbu je izjavila i tuženica Županijska uprava za ceste iz svih žalbenih razloga, navodeći da je prvostupanjski sud    počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obrazloženje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te postoji proturječnost između onih razloga koji su navedeni, te sadržaja spisa. Žaliteljica ukazuje da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio njene obveze, odnosno da li je izvršila sve svoje obveze u odnosu na održavanje predmetne dionice ceste, odnosno da li je Lovačko društvo izvršilo sve svoje obveze koje se odnose na divlje životinje koje se na tom lovištu nalaze, neovisno o tome da li je lovačko društvo stranka u postupku ili nije, to više što je žaliteljica tijekom cijelog postupka prigovarala promašenoj pasivnoj legitimaciji. Žaliteljica ukazuje da ona, a ni ostale pravne osobe u čiju nadležnost spada održavanje prometnica, ne odgovaraju za štete nastale zbog naleta divljači, već je to na odgovornosti lovačkih društva koji gospodare lovištem koje se nalaze uz prometnicu na kojoj je došlo do štetnog događaja, pa stoga žaliteljica i dalje ustraje postavljanjem prigovora promašene pasivne legitimacije, neovisno o odredbama Zakona o lovstvu na koji se poziva prvostupanjski sud, a zbog toga što je odredbom čl. 29. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj 153/09) propisano da bi za odgovornost tuženice morale biti ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu propisane Zakonom o obveznim odnosima, a koje u konkretnom slučaju nisu ispunjene, jer nema nikakvih radnji, ni propusta zbog kojih bi žaliteljica odgovarala za štetu. Žaliteljica ukazuje da iz zapisnika o očevidu proizlazi da je kolnik u trenutku prometne nezgode bio gladak, dobar i suh i kao takav u cijelosti podoban za sigurno i nesmetano odvijanje prometa, a također niti iz nalaza vještaka ne proizlazi da bi do nesreće došlo zbog stanja kolnika, pa stoga žaliteljica drži da nisu ispunjene pretpostavke njene odgovornosti za štetu propisane odredbama čl. 1045. i čl. 1049. Zakona o obveznim odnosima. Žaliteljica ističe da se divljač smatra opasnom stvari, pri čemu za štetu koju takve stvari prouzroče odgovara njezin imatelj, bez obzira na krivnju (objektivna odgovornost), a u konkretnom slučaju ne samo da je Lovačko društvo po Zakonu imatelj divljih životinja, već je nesporno da je uginule životinje u ime lovačkog društva preuzeo lovočuvar, što isti i sam priznaje u iskazu pred sudom. Žaliteljica ukazuje da su odredbama Zakona o obveznim odnosima propisana pravila odgovornosti za štetu počinjenu trećim osobama, također sukladno važećoj sudskoj praksi, divljači se smatra opasnom stvari iz razloga što od nje za okolinu prijeti povećana opasnost, a za takvu opasnu stvar odgovara njen imatelj, odnosno onaj kojemu je dana na upravljanje, pa iako je odredbom čl. 86. st. 3. Zakona o lovstvu pod određenim uvjetima propisana odgovornost pravnih osoba koje gospodare prometnicom, žaliteljica smatra da se u tom slučaju radi o neustavnoj odredbi s obzirom na činjenicu da se takvom odredbom pravnim osobama koje gospodare prometnicama nameće odgovornost za radnje, propuste i slično, koje ne spadaju u njihovu nadležnost. Žaliteljica ističe da pogrešno prvostupanjski sud prihvaća tvrdnju da se vozač neposredno prije prometne nezgode nije kretao brzinom većom od 70 km/h, jer i sam vještak u svom nalazu ukazuje da u spisu ne postoji elemenata na temelju kojih bi se preciznije mogla utvrditi brzina kretanja vozila tužitelja, te također u svom vještvu navodi da brzina kretanja vozila nije utvrđena temeljem materijalnih tragova, već je analizirana iskazom vozača, pa kada je vozač imao interesa svjedočiti u korist tužitelja, tada to prvostupanjski sud  nije smio prihvatiti, već je tužbeni zahtjev trebao odbiti kao neosnovan. Žaliteljica predlaže da drugostupanjski sud njenu žalbu uvaži, prvostupanjsku presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obavezu da tuženici nadoknadi parnični trošak uvećan za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 800,00 kuna.

 

              U odgovoru na žalbu tužitelj D. B. ukazuje da tuženica u žalbi pokušava teret prevaliti na tužitelja retroaktivnom primjenom propisa, što je neustavno i što tuženica treba znati, a jednako tako pokušava osporavanje kvalitete pravnih propisa i zakonskog rješenja prevaliti na štetu tužitelja i njemu sličnih osoba koji su se ne svojom krivnjom našli u istim ili sličnim okolnostima, a koji postupak je nedopušten. Tužitelj ukazuje da on nije mogao birati trenutak kada će se štetni događaj zbiti, niti je prije događaja znao na koji način propisi reguliraju odgovornost za takvu štetu, smatra da je tuženica znala koje su odredbe na snazi, ali nije poduzela ništa na otklanjanju svoje odgovornosti, a što znači da je prihvatila tako određenu zakonsku odgovornost, koju je, u konkretnom slučaju sud utvrdio provođenjem dokaza, a u kojem postupku je tuženica aktivno sudjelovala, te provedenim dokazima nije prigovarala, pa čak ni nalazu i mišljenju vještaka, iako to sada u žalbi čini. Tužitelj ukazuje da tuženica pokušava otkloniti odgovornost od sebe tezom da je divljač opasna stvar, pa da je stoga za štetu odgovorno Lovačko društvo, no, pritom gubi iz vida da je prometnica kojom gospodari tuženica opasna stvar i na njoj je mjesto vozilima, a ne divljačima, a ona je bila dužna osigurati odvijanje nesmetanog i sigurnog prometa, a što nije učinila, zbog čega je prometna nezgoda i nastala. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud žalbu tuženice odbije kao neosnovanu i potvrdi presudu u pobijanom dijelu, te potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kuna.

 

Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - dalje ZPP), a na koju ukazuju žalitelji, jer je izreka presude razumljiva i nije u suprotnosti sa obrazloženjem, u obrazloženju su izneseni su jasni razlozi o bitnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku, pa se pobijana presuda može valjano ispitati.

 

Nije prvostupanjski sud počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14., ZPP, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

 

              Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

 

              - da se dana 14. srpnja 2009., oko 05,00 sati u jutro, na dijelu županijske ceste, izvan naselja, prije skretanja za mjesto M., gledano iz smjera P., dogodila prometna nezgoda kada je na osobni automobil marke F. M., reg. oznake …, proizveden 1997. godine, kojim je upravljao J. D., a koje vozilo je u vlasništvu tužitelja, naletjela divljač – srna;

 

              - da su na mjesto događaja pozvani djelatnici Policijske postaje P., koji su pozvali i lovočuvara, inače zaposlenika Lovačkog društva Z. koji je pristupio i preuzeo divljač – srnu;

 

              - da je, prema podacima iz zapisnika o očevidu, na dijelu ceste gdje se dogodila prometna nezgoda, ograničenje brzine određeno prometnim znakom na 70 km/h, u vrijeme prometne nezgode kolnika je bio gladak, dobar, suh, cesta na tom dijelu ravna sa isprekidanom središnjom linijom, na mjesta događaja su pronađeni tragovi dlake i tkiva po kolniku u dužini od 17 metara, a pregledom vozila pronađeni su tragovi dlake na prednjoj strani vozila, divljač – srna je nakon udara uginula, a alkotestiranjem kod vozača je utvrđena koncentracija alkohola 0,00 g/kg.;

 

              - da iz zapisnika o očevidu, sastavljenom po PP P., proizlazi da je osobni automobil, koji je oštećen u prometnoj nezgodi, bio osiguran i ispravan, a nakon prometne nezgode su utvrđena oštećenja „prednji branik, prednji desni blatobran, prednje desno putno svijetlo“;

 

              - da iz računa autokaroserije „D.“, vlasništvo D. S. iz T., proizlazi da su na predmetnom vozilu izvršeni radovi: prednji branik praimer, set odbojnika/punilo, rešetka usisnika zraka, prednji spojler, svjetlo komplet desno, maglenka desna, okvir maglenke desne, unutrašnji plastični štitnik, maska, kromirani okvir, materijal za lakiranje, rad limara, lakirera i sitni potrošni materijal u ukupnom iznosu od 10.556,43 kuna;

 

              - da iz kalkulacije štete, izrađene po sudskom vještaku za motorna vozila i strojeve Ž. Ž., proizlazi da su oštećenja na vozilu za limara prednji branik (rešetka usisnika zraka, prednji spojler, maglenka – set, prednji branik D+M), set odbojnika / punilo, rešetka usisnika zraka, prednji spojler, svjetlo s pokazivačem smjera, komplet D, maglenka, komplet D, okvir maglenke D, unutarnji plastični štitnik D, (prednji kotač D+M), maska kromirani okvir, blatobran, prednji vezni lim, gornji dio, za lakirera prednji branik, unutarnji prednji vezni lim, prednji blatobran, priprema metalnih dijelova, priprema dijelova iz plastike, upotreba naprave za miješanje boje, izrada uzorka boje, a da se ukupna procjena radova i materijala za limara i lakirera procjenjuje na iznos od 10.214,45 kuna;

 

              - da iz dopisa punomoćnika stranaka proizlazi da je prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari između stranaka postojala komunikacija vezano za naknadu štete, međutim, do sporazuma o naknadi štete nije došlo;

 

              - da iz dopisa Lovačkog društva Z. P., proizlazi da Lovačko društvo Z. P. nije organiziralo skupni lov 13. niti 14. srpnja 2009., kada se dogodio štetni događaj;

 

              - da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke proizlazi da je do prometne nesreće došlo zbog naleta vozila tužitelja na divljač – srnu, naletni kontakt ostvaren je udarom prednjeg desnog dijela vozila u istrčalu divljač, koja se preko kolnika kretala vozilu s desna u lijevo, a zbog nepostojanja relevantnih podataka temeljem kojih bi se utvrdila brzina kretanja vozila u trenutku naleta na divljač, ista se analizirala u visini ograničene brzine kretanja od 70 km/h, te je mišljenja da evidentirana i utvrđena oštećenja na vozilu tužitelja odgovaraju iskazanoj naletnoj brzini vozila po vozaču (60-70 km/h), a pri kojoj brzini pojavu divljači na desnom rubu kolnika vozač je mogao uočiti u trenutku kada se s vozilom nalazio na udaljenosti od mjesta naleta 8,3 metra, odnosno vremenski 0,43 sekunde prije naleta, pri čemu nije imao dostatnih vremensko – prostornih veličina za poduzimanje radnji vozilom u cilju izbjegavanja naleta te nalet na divljač u konkretnoj prometnoj situaciji tehnički nije bilo moguće izbjeći, te zaključuje da je na vozilu nastala djelomična šteta, a koja je na dan štetnog događaja iznosila 10.597,38 kuna;

 

              - da vještak u svojoj dopuni nalaza i mišljenja, odgovarajući na navode tuženika dopunjuje svoj nalaz vezano za brzinu vozila te ističe da vozač vozila nije imao tehničkih mogućnosti izbjeći nalet na divljač sa vožnjom ograničenom brzinom od 70 km/h, da mu stanje prometnice i uvjeti na cesti nisu nalagali vožnju znatno nižom brzinom od ograničene, a da evidentirana i utvrđena oštećenja na vozilu odgovaraju iskazanoj naletnoj brzini vozila koja je po tužitelju iznosila u rasponu od 60-70 km/h;

 

              - da svjedok V. F., policijski službenik, koji je bio prisutan prilikom očevida prometne nezgode, u bitnom iskazuje da se prometna nezgoda dogodila na ravnom cestovnom potezu, 200 metara od skretanja za M., u smjeru Poreča, da je u zapisnik o očevidu uneseno gdje su i koji prometni znakovi postojali, lovočuvara da poziva operativno dežurstvo policije, a u konkretnom slučaju da nisu postojale pretpostavke za podnošenje prekršajne prijave, jer da se radilo o iznenadnom slučaju na kolniku, na licu mjesta bila je uginula divljač, maknuta sa strane, kako bi se spriječio nastanak druge prometne nesreće, odnosno kako bi se oslobodila cesta za nesmetano odvijanje prometa, sam zapisnik o očevidu da je sastavljao drugi kolega;

 

              - da svjedok Ž. Ž. u bitnom iskazuje da je on izvršio procjenu i sastavio kalkulaciju štete, da navedena oštećenja u kalkulaciju jesu oštećenja koja su moguća i koja nastanu od naleta divljači na vozilo, a samu kalkulaciju izvršio je na temelju neposrednog pregleda vozila kojom prilikom je i fotografirao vozilo, za konkretna oštećenja na vozilu tvrdi da se radi upravo o oštećenjima od naleta divljači, jer da se radi o drugim oštećenjima od npr. sudara drugog vozila ili slično, tada da bi oštećenja bila drugačija, a kalkulaciju je izvršio na bazi programa Eurotaks, koji je baziran na cijenama originalnim dijelovima F.;

 

              - da svjedok J. D. u bitnom iskazuje da je išao vozilom na posao, da mu je srna u sekundu izletjela na cestu i udarila u vozilo, da nije vidio, a niti mogao vidjeti da mu dolazi srna na cestu, srna da je uginula, vozilo oštećeno sukladno prikazano na fotografijama iz fotodokumentacije policije, pozvao je policiju, a oni lovočuvara, izričito tvrdi da je vozio oko 60 km/h, najviše do 70 km/h, kočio je nakon što je došlo do sraza divljači i vozila i zaustavio se otprilike 20 do 30 metara nakon sraza;

 

              - da svjedok A. J. u bitnom iskazuje da je on preuzeo divljač – srnu na mjestu štetnog događaja, da je srna bila sa lijeve strane ceste, uginula, sjeća se vozila, da se radilo o marki M., plave boje, i vozač da je rekao da je vozio na posao, da se žurio, a na mjestu gdje se dogodila nesreća da nije lovište;

 

              - da tužitelj D. B. u bitnom iskazuje da je svom šogoru J. D. posudio vozilo za ići na posao, jer je njegovo bilo u kvaru, nakon štetnog događaja pozvao je sudskog vještaka da izradi procjenu vozila za popravak zbog nastalih oštećenja, a nakon toga vozilo je dao na popravak mehaničaru D. u O. T., za popravak vozila platio je nešto iznad 10.500,00 kuna, nekoliko godina nakon popravka vozilu je blokirao motor, pa ga je prodao za dijelove, pa prvostupanjski sud, prihvaćajući iskaze svjedoka i tužitelja, kao uvjerljive, međusobno suglasne kao i sa nalazom i mišljenjem vještaka kojeg smatra stručnim i objektivnim, prvostupanjski sud utvrđuje da vozač nije bio alkoholiziran, da je neposredno prije prometne nezgode vozio unutar dopuštene brzine do 70 km/h, da stanje ceste nije ukazivalo da bi morao voziti nižom brzinom od ograničene, a niti znatno nižom brzinom od ograničene, pa prvostupanjski sud je zaključuje da na strani vozača oštećenog vozila ne postoji odgovornost za prometnu nezgodu, te utvrđuje da u lovištu uz cestu na kojoj se dogodila prometna nezgoda, u vrijeme štetnog događaja, nije vršen skupni lov, pa se ne mogu primijeniti odredbe čl. 1064. i čl. 1066. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., - dalje ZOO), pa prvostupanjski sud primjenjujući odredbu čl. 86. st. 3. Zakona o lovstvu (NN 140/05. i 75/09. – dalje ZL), zaključuje da je za štetu odgovorna tuženica Županijske uprave za ceste , a visinu štete utvrđuje prema nalazu vještaka u visini od 10.597,38 kuna, pa time i tužbeni zahtjev tužitelja D. B. za isplatu u iznosu od 10.556,43 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od 24. kolovoza 2016., nalazi osnovanim i prihvaća ga, a odluku o troškovima donosi temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje: Tarife).

             

              Sa ovakvom ocjenom provedenih dokaza, utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda u cijelosti je suglasan i ovaj drugostupanjski sud.

 

              Neosnovano tuženica Županijske uprave za ceste u žalbi upire da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je ona pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari jer to doista, kako je to prvostupanjski sud i obrazložio u pobijano presudi, proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja u spisu te odredbe čl. 86. st. 3. ZL, koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja.

 

              Naime, odredbom čl. 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu (Narodne novine broj: 75/09. od 30. lipnja 2009., a koji je stupio na snagu dana 8. srpnja 2009., je promijenjena odredba čl. 86. ZL.

 

              Izmijenjenom odredbom čl. 86. st. 3. ZL je propisano da odgovornost za štetu nastalu na vozilu snosi vozač ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala, a iznimno štetu snosi ovlaštenik prava lova, ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova.

 

              Dakle i po stavu ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 86. st. 3. ZL, kao lex specialis, u odnosu na odredbe čl. 1064. i čl. 1066. ZOO, pa kada iz provedenih dokaza, kako to valjano obrazlaže prvostupanjski sud, ne proizlazi da je u to vrijeme i na mjestu štetnog događaja vršen skupni lov, te da ne postoji odgovornost vozača oštećenog vozila, to onda, prema ovoj odredbi, nedvojbeno proizlazi odgovornost tuženice Županijske uprave za ceste koja nije niti sporila činjenicu da ona gospodari cestom na kojoj je nastao štetni događaj odnosno prometna nezgoda.

 

              Neosnovano tuženica Županijske uprave za ceste u žalbi upire da je ona uredno održavala cestu i da ne postoji njena krivnja za štetni događaj to više što iz nalaza i mišljenja vještaka nedvojbeno proizlazi da se vozač, koji je upravljao vozilom tužitelja D. B., kretao dopuštenom brzinom i da mu stanje prometnice i uvjeti na cesti nisu nalagali vožnju znatno nižom brzinom od ograničene, a posebice što iz spisa niti ne proizlazi da je ovaj dio ceste bio označen prometnim znakom opasnosti zbog divljači na cesti, pa dakle, kada vještak, čiji nalaz i mišljenje prihvaća i ovaj sud, ocjenjuje da vozač nije imao mogućnosti u konkretno slučaju izbjeći udar u divljač – srnu, to doista na njegovoj strani nema nikakve odgovornosti za štetni događaj niti suodgovornosti za nastalu štetu.

 

              Obzirom na naprijed obrazloženo ne stoje niti žalbene tvrdnje tuženice Županijske uprave za ceste da tužitelj D. B. nije dokazao njenu neposrednu i izravnu odgovornost za nastalu štetu, jer to proizlazi iz provedenih dokaza, posebice nalaza i mišljenja prometnog vještaka i iskaza saslušanih svjedoka, te iz sadržaja odredbe čl. 86. st. 3. ZL, a kako to valjano utvrđuje i zaključuje prvostupanjski sud.

 

              Neosnovano se tuženica Županijske uprave za ceste poziva u žalbi na odredbu čl. 29. Zakona o javnim cestama (Narodne novine broj: 153/09) jer je ta odredba stupila na snagu 29. prosinca 2009., a prometna nezgoda se dogodila 14. srpnja 2009., pa kada prijelaznim odredbama tog Zakona nije predviđena retroaktivna primjena, tada se propis na koji se tuženica Županijske uprave za ceste poziva, ne može primijeniti na ovaj slučaj.

 

              Tuženica Županijske uprave za ceste u žalbi ponovno problematizira brzinu kretanja vozila tužitelja D. B. neposredno prije prometne nezgode, no za ukazati je da je vještak u svom nalazu i mišljenju, te dopuni povodom istovjetnih prigovora tuženice Županijske uprave za ceste, jasno i nedvojbeno utvrdio da se vozilo kretalo dopuštenom brzinom, da to proizlazi iz karakteristika oštećenja na vozilu, a da pri brzini kojom se isto kretalo vozač nije imao mogućnosti izbjeći nastanak prometne nezgode, a treba reći i to da nakon dopune vještačenja tuženica Županijske uprave za ceste nije imala drugih prigovora niti je predlagala drugo vještačenje.

 

              Neosnovano tužitelj D. B. u žalbi upire da mu je prvostupanjski sud trebao dosuditi zakonsku zateznu kamatu od dana 15. veljače 2010., kao dana izdavanja računa za izvršen popravak vozila, pa do isplate.

 

              Naime, iz spisa doista proizlazi da je obrt „D.“ s danom 15. veljače 2010. izdao račun na ime tužitelja D. B. za radove na popravku vozila u ukupnom iznosu od 10.556,43 kuna, no iz istog računa ne proizlazi kada je taj račun dospio na naplatu a niti daj je isti plaćen, već je na računu samo kao način plaćanja označeno „virmanom“.

 

              Tijekom postupka tužitelj D. B. nije dostavio niti jedan dokaz koji bi potvrdio njegovu tvrdnju da je cijena popravka oštećenog vozila doista plaćena.

             

              Odredbom čl. 29. st. 1. ZOO je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

 

              Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO je propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

              Odredbom čl. 1046. ZOO je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

 

              U konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom tražena je naknada nenovčane imovinske štete nastale u štetnom događaju u obliku oštećenja na vozilu vlasništvo tužitelja D. B., a koja šteta se smatra dospjelom njenim nastankom, što bi u konkretnom slučaju bilo popravak vozila i isplata cijene odnosno troška popravka oštećenog vozila, no kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da je šteta popravljena i plaćena (reparirana) to onda zatezna kamata teče od dana donošenja prvostupanjske presude, bez obzira na to kada je procijenjena šteta (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u II Rev-95/1996-2 od 14. siječnja 1997.).

 

              Dakle kada tijekom postupka nije utvrđeno da je nastala šteta sanirana i plaćena tada ista još uvijek nije za oštećenoga nastupila pa se ista utvrđuje prema cijenama u vrijeme presuđenja, bez obzira kada je procjena izvršena, a tužitelj D. B. je imao mogućnost predložiti novu procjenu tijekom postupka, a nije, a niti je povisio svoj tužbeni zahtjev, pa dakle prvostupanjski sud nije mogao suditi drugačije u odnosu na glavnu stvar, pa tako niti u odnosu na pripadajuće kamate na dosuđeni iznos, pa stoga žalbeni razlozi tužitelja D. B. nisu osnovani.

 

              No suprotno tome, u ovom dijelu je osnovana žalba tuženice Županijske uprave za ceste , jer je pravilno primjenom materijalnog prava tužitelju D. B. trebalo dosuditi zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno od 30. rujna 2016., pa do isplate, a ne, kako je to pogrešnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud odredio od dana zaključenja raspravljanja odnosno od 24. kolovoza 2016., pa je u tom dijelu točku I. izreke pobijane presude trebalo preinačiti i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbiti.

             

              Tuženica Županijske uprave za ceste je žalbu podnijela protiv presude prvostupanjskog suda, pa time i dijela kojim je odlučeno o troškovima postupka, no iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje troškove i iz kojeg razloga se konkretno žali, a ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP kada je određivao uspjeh stranaka u sporu, niti da je visinu troškova stranaka utvrdio protivno odredbi čl. 155. ZPP i odredbi Tarife, a činjenica da je tuženica Županijske uprave za ceste sa žalbom uspjela u neznanom dijelu (preinačena presuda za zakonske zatezne kamate u periodu od 24. kolovoza do 29. rujna 2016.), po stavu ovog suda, ne dovodi u konačnici do drugačijeg uspjeha stranaka u sporu, pa time niti ne utječe na već dosuđene troškove kako je to utvrdio prvostupanjski sud u pobijanoj odluci.             

 

              S obzirom na sve naprijed navedeno trebalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužitelja D. B. i djelomično žalbu tuženice Županijske uprave za ceste, odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu prvostupanjskog suda, osim u dijelu dosuđenih zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos u periodu od 24. kolovoza do 29. rujna 2016., u kom dijelu je trebalo, temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, djelomično uvažiti žalbu tuženice Županijske uprave za ceste i pravilnom primjenom materijalnog prava točku I. izreke pobijane presude u tom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev tužitelja D. B., u odnosu na zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos za period od 24. kolovoza do 19. rujna 2016. odbiti kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci po točkom 1.

 

              Odlučujući o zahtjevima stranaka za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu protivne strane, ovaj sud nije našao da su te procesne radnje bile potrebne i utjecale na konačnu odluku u ovoj pravnoj stvari, pa time niti da bi trošak za iste bio opravdan, te je zahtjeve obiju stranaka za naknadu tog troška sud odbio kao neosnovane odnosno riješio kao u izreci pod točkom 2.             

 

S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zadru 16. siječnja 2018.