Broj: Gž-1456/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji toga suda Nataši Babić, u pravnoj stvari tužitelja Z. Ž. OIB:... K. V., zastupan po punomoćnicima Z. G., T. F.-G. i H. M., odvjetnicima iz B., protiv tuženika A. l. o. d.d. OIB:..., Z., zastupan po punomoćnici S. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu G. & P., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 16 Pn-5570/11-40 od 19. srpnja 2017., 16.siječnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja, te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 16 Pn-5570/11-40 od 19. srpnja 2017. 

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju plati 719,25 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom tekućom od 16. travnja 2010. pa do isplate dok je odbijen zahtjev tužitelja do preostalog zatraženog iznosa od 21.917,44 kune sa zakonskom zateznom kamatom. Naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak od 4.305,48 kuna.

Protiv navedene prvostupanjske presude tužitelj je podnio pravovremenu žalbu. U žalbi ističe da prvostupanjski sud nije postupio sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku jer nije pravilno reproducirao sadržaj nalaza i mišljenja vještaka ortopeda dr. M. M. na kojem je utemeljio svoj zaključak o osnovanosti zahtjeva tužitelja. To se odnosi na dužinu trajanja bolničkog liječenja odnosno na tzv. bolničke dane po ugovorenom osiguranju te ih nije doveo u vezu s ostalim provedenim dokazima. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza vještaka zaključio da je tužitelj na liječenju boravio 3 dana i da mu za to pripada naknada po polici osiguranja od po 6 eura po danu odnosno ukupno 18 eura koliko je tuženik tužitelju dobrovoljno i platio što nije sporno. U dokaznom postupku proveden je dokaz uvidom u medicinsku dokumentaciju te je iz otpusnog pisma bolnice V. t. utvrđeno da je isti boravio u navedenoj specijalnoj bolnici od 9.6. do 30.6.2014. Dakle, osim tri dana liječenja koje je tužitelj obavio u prvoj fazi liječenja isti se liječio naknadno i u bolnici V. t. u trajanju od 21 dan što je bilo potpuno medicinski opravdano i indicirano. Stoga tužitelju treba pripasti uz nespornu naknadu za tri bolnička dana i naknada za 21 dan. Osporava se i odluka o parničnom trošku, odnosno da je sud pogrešno primijenio čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku jer su troškovi izazvani pasivnim držanjem tuženika odnosno postupanjem suprotno polici osiguranja i općim uvjetima za osiguranje. Stoga je na troškove trebalo primijeniti čl. 156. Zakona o parničnom postupku jer je tuženik svojom krivnjom prouzročio troškove postupka jer nije tužitelju kao svom osiguraniku isplatio naknadu u propisanom i ugovorenom roku. Nadalje, sud je neosnovano odbio priznati tužitelju troškove za sastav podneska od 29.04.2013. i za kopiranje od 4,80 kuna a radi se o nužnim i potrebnim troškovima a zašto su ti troškovi odbijeni ne daje se posebno obrazloženje. Predlaže da se presuda u odbijajućem dijelu preinači te dosudi tužitelju daljnja opravdana novčana naknada po polici osiguranja za 21 dan u bolnici, te da se obveže tuženika da tužitelju naknadi cjelokupni trošak parničnog postupka uvećan za troškove žalbe.

Sa žalbom tužitelja postupljeno je po čl. 359. Zakona o parničnom postupku.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tužitelja nije osnovana.

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke zaključile ugovor o životnom osiguranju od posljedica nesretnog slučaja sa ugovorenom svotom za trajnu invalidnost od 12.500,00 eura i bolničku dnevnicu od šest eura dnevno po bolničkom danu. Nije sporan nastanak osiguranog slučaja pa tako s obzirom na žalbene navode žalitelja više nije sporno da je kod žalitelja nastupio invaliditet u ukupnom iznosu od 7,25% prema tablicama invaliditeta tuženika. S obzirom na ugovorenu svotu osiguranja za trajni invaliditet od 12.500,00 eura tuženik je dužan tužitelju isplatiti za invaliditet  906,25 eura i za tri dana boravka u bolnici 18,00 eura. Tuženik je tijekom postupka, 18.08.2011. isplatio tužitelju za trajni invaliditet i bolničku naknadu ukupno 205,00 eura u kunskoj protuvrijednosti pa je stoga prvostupanjskom presudom naloženo da mu plati daljnji iznos od 719,25 eura i to primjenom čl. 943. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

U preostalom dijelu je zahtjev tužitelja odbijen jer iz utvrđenih činjenica ne proizlazi da je preostao invaliditet u većem iznosu od onog utvrđenog nalazom vještaka.

Žalitelj u žalbi osporava prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu, navodeći da je prvostupanjski sud neosnovano odbio tužbeni zahtjev koji se odnosio na naknadu za bolničko liječenje od 9.6. do 30.6.2014. Naime radi se boravku tužitelja u bolnici V. t.

Pravilo prvostupanjski sud tužitelju nije priznao navedenu naknadu za boravak u bolnici V. t. Posebnim uvjetima za dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja uz osiguranje života AGN02 koji se primjenjuje od 1. lipnja 2002. godine u čl. 11. propisana je naknada za boravak u bolnici gdje je u st. 2. propisano da se pod bolnicama razumijevaju lječilišta i sanatoriji odobreni od strane državnih medicinskih vlasti a koja se ne ograničavaju na samo jedno područje liječenja. Stavkom 3. propisano je da se danom provedenim u bolnici razumijeva cjelodnevni stacionarni boravak u bolnici, dok se ne smatra ambulantno liječenje ili boravak koji nije stacionarni, bez obzira koliko vremena na dan traje. Osnovano prvostupanjski sud nije tužitelju priznao naknadu za bolničke dane koji se odnosne na boravak u bolnici V. t. iz razloga što takav zahtjev tužitelj u prvostupanjskom postupku nije niti postavio a sud odlučuje u postupku na temelju činjeničnih navoda tužitelja iz zahtjeva postavljenog  na temelju tih činjenica. Tužitelj je u tužbi zatražio naknadu štete i to za invaliditet od 30% kunsku protuvrijednost od 3.750,00 eura odnosno 27.000,00 kuna te je pored toga zatražio naknadu za 3 bolnička dana u kunskoj protuvrijednosti od 18,00 eura odnosno 132,00 kune ili ukupno 27.132,00 kune. Tužitelj nije tijekom postupka mijenjao tako postavljen tužbeni zahtjev niti je igdje tijekom prvostupanjskog postupka zatražio naknadu za dodatne bolničke dane provedene u bolnici V. t. od 9. do 30. lipnja 2014. pa sud pravilno bez da je tužitelj takav zahtjev postavio tužitelju nije dosudio naknadu za navedene bolničke dane neovisno o tome da li bi tužitelj na takvu naknadu imao ili ne pravo pa je stoga i žalba tužitelja u tom dijelu neosnovana jer tužitelj ne može u žalbi potraživati nešto što nije potraživao u prvostupanjskom postupku.

Žalba tužitelja nije osnovana niti protiv odluke o parničnom trošku, a parnični trošak je sud odmjerio sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku s obzirom na djelomični uspjeh stranaka u sporu. U ovoj pravnoj stvari osnov nije bio sporan već je bila sporna samo visina invaliditeta tužitelja te kako je u postupku utvrđeno da je taj invaliditet znatno niži od onog za koji je tužitelj potraživao naknadu štete, to je sud s obzirom na uspjeh stranaka u sporu naložio tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka s obzirom na uspjeh tuženika u sporu u omjeru od 80,8%.

Iz navedenog razloga žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda temeljem čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

Pula-Pola,  16.siječanj 2018.