Broj: Gž 791/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Katiji Hrabrov, u pravnoj stvari tužitelja P.G. iz V, OIB …, zastupanog po punomoćniku B.V., odvjetniku u Z, protiv tuženika HC, OIB …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku M.K., zaposleniku tuženika, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1325/16 od 19. svibnja 2017., dana 29. siječnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

              Odbijaju se žalbe tužitelja P.G. i tuženika HC kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1325/16 od 19. svibnja 2017.

Obrazloženje

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku Hrvatskim cestama d.o.o. iz Zagreba  platiti tužitelju P.G iz V 29.993,29  kn s zateznim kamatama od 19. svibnja 2017. godine do isplate te naknaditi parbeni trošak u svoti od 16.087,58 kn s zateznim kamatama od 19. svibnja 2017. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku 15 dana.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja P.G. iz V kojim zahtijeva zatezne kamate na 29.993,29 kn od 1. lipnja 2010. godine do 19. svibnja 2017. godine."

Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I izreke koji se odnosi na nedosuđeni parnični trošak, kao i u dijelu pod toč. II izreke, kako se to zaključuje iz sadržaja žalbe, žalbu je izjavio tužitelj ne navodeći iz kojih žalbenih razloga istu pobija, s tim što u žalbi ističe da svi podnesci koji su troškovnikom zahtijevani kao parnični trošak su bili potrebni za vođenje predmetnog postupka. Niti odvjetničkom tarifom niti Zakonom o parničnom postupku da nije ograničen broj podnesaka, kako to tvrdi sud prvog stupnja. U pogledu navoda da nije dokazao da je izvršio popravak vozila, tužitelj da je na te okolnosti predlagao svjedoke i na koncu je i sam svjedočio u tom pravcu te je sud prvog stupnja trebao ili saslušati svjedoke ili prihvatiti kao istinit i logičan iskaz tužitelja, jer tužitelj nema drugo vozilo te je morao ovo popraviti. Netočna je tvrdnja da se činjenica popravka vozila može dokazati jedino računom, jer isto ne proizlazi niti iz jednog zakonskog propisa niti pravilnika. Predlaže žalbu uvažiti, preinačiti presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu te odlučiti sukladno žalbenim navodima, te tužitelju naknaditi parnični trošak zajedno sa troškovima sastava žalbe, koje popisuje.

Žalbu protiv citirane presude u dijelu pod toč. I izreke izjavio je tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan u cijelosti, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe  da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima vezano za čl. 7., čl. 55. i čl. 32. A Zakona o javnim cestama. Naime, tuženik u konkretnom slučaju odgovara po osnovi krivnje ako nije postupao prema čl. 7. Zakona  javnim cestama, no za njegovo tumačenje je potrebno analizirati i ostale odredbe toga Zakona te posebno podzakonskih propisa koji razrađuju detaljno obveze onoga tko održava određenu cestu, jer bi u suprotnom obveza tuženika bila apsolutna. U predmetnom slučaju je čl. 93. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama propisana obveza da se ograde namijenjene zaštiti prometa na cesti od divljači i drugih životinja postavljaju na brzim cestama. Državna cesta D-28 je brza cesta i tuženik je na istoj postavio zaštitnu žičanu ogradu, čime je izvršio svoju obvezu koju mu nalažu propisi. Napominje da zaključak vještaka da je zaštitna ograda bila oštećena ne podupire niti jedan jedini izvedeni dokaz u postupku. Prvostupanjski sud nije obrazložio koju obvezu tuženik nije izvršio, a posljedica kojeg propusta bi bio nastanak štetnog događaja te u tom dijelu  smatra da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalbe nisu osnovane.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na koju u žalbi sadržajno ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 29.993,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. lipnja 2010. pa do isplate, a na ime imovinske štete nastale na njegovom automobilu kao posljedice prometne nezgode koja se dogodila 2. svibnja 2010. na državnoj cesti broj D-28 u V prilikom naleta na srnu, a za koju štetu odgovara tuženik temeljem čl. 7. Zakona o javnim cestama (Narodne novine", broj 180/04, 138/06, 146/08, 38/09, 124/09, 153/09 i 73/10 – dalje ZJC).

              Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza i postupajući po uputi iz ukidnog rješenja ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-544/16 od 18. travnja 2016., utvrdio odgovornost tuženika za štetu nastalu na vozilu tužitelja, koja proizlazi iz odredbe čl. 7. ZJC, jer je tuženik bio dužan upravljati cestom na kojoj se dogodila prometna nezgoda i čl. 32. A st. 1. toč. 2. istoga Zakona, jer je nastala na državnoj cesti zbog divljači, kao i da nema doprinosa tužitelja štetnom događaju, budući da je vozio dopuštenom brzinom i u takvoj situaciji nije mogao izbjeći nalet na srnu.

              Nadalje, smatra da tužitelj nije dokazao da je popravio svoje vozilo, koja činjenica se dokazuje računom ako je vozilo popravljeno u ovlaštenoj radionici, a koji račun ne posjeduje, s tim da je prema nalazu i mišljenju vještaka prometne struke na vozilu tužitelja nastala potpuna šteta svedena na dan vještačenja u iznosu od 33. 571,66 kn.  Kako je tužitelj tužbenim zahtjevom potraživao nižu svotu od uzrokovane visine štete, to je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatraženi iznos sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja.

              Odredbom čl. 7. ZJC propisano je da javne ceste moraju biti građene, rekonstruirane i održavane na način da ih na siguran način mogu koristiti svi korisnici cesta kojima su namijenjene.

              Člankom 32. a ZJC propisano je da odgovornost za štetu koju na javnoj cesti osobama ili na vozilu prouzroči divljač, snosi: - vozač, ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i nije postupao po prometnom pravilu ili znaku, - osoba ovlaštena upravljati javnom cestom prema odredbama toga Zakona, ukoliko nije postupala sukladno čl. 7. toga Zakona, - osoba koja gospodari lovištem u skladu s propisima koji uređuju lovstvo, u ostalim slučajevima.

              Dionica ceste na kojoj se dogodio štetni događaj spada u državnu cestu pod rednim brojem 28, u smislu odredbe čl. 2. Odluke o razvrstavanju javnih cesta u državne ceste, županijske ceste i lokalne ceste ("Narodne novine", broj 54/08, 122/08, 13/09, 104/09 i 17/10), a kojom cestom je po odredbi čl. 55. ZJC dužan upravljati tuženik na način propisan odredbom čl. 7. navedenog Zakona.

              U smislu čl. 7. ZJC održavanje javne ceste predstavlja i postavljanje zapreka potrebnih radi onemogućavanja pristupa divljači na javnu cestu pa ukoliko nadležna organizacija za cestu propusti s dužnom pažnjom održavati cestu za sigurno korištenje svih onih kojima je namijenjena odgovara za štetu uzrokovanu stanjem ceste.

              U tom smislu čl. 93. i čl. 94. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama ("Narodne novine", broj 33/05) propisana je obveza da se ograde namijenjene zaštiti prometa na cestama od divljači i drugih životinja postavljaju, između ostalog, i uz brze ceste.

              Pravilno je sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka za cestovni promet i procjenu motornih vozila Berislava Šimunovića, dipl. ing., zaključio da u konkretnom slučaju nema odgovornosti tužitelja za nastalu štetu, a niti njegovog doprinosa nastanku štetnog događaja, budući da je tužitelj konkretne prigode vozio ispod dopuštene brzine, te da je najranije mogao uočiti srnu kada mu je ušla u domet svjetala vozila, a u trenutku kada mu je ušla u vidno polje prostorno je bila udaljena od mjesta naleta, a vremenski oko 0,4 s, koje naletno vrijeme je kraće od vremena reakcije vozača na opasnost (0,6 s), zbog čega je nalet za tužitelja bio neizbježan.

              Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje ZOO) propisano je tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

              Kod odgovornosti na osnovi krivnje prihvaćeno je načelo presumirane krivnje, dakle, prema st. 2. navedenog članka krivnja štetnika se pretpostavlja, što znači da štetnik, ako se želi osloboditi odgovornosti, mora dokazati da je šteta nastala bez njegove krivnje (slučajno), s tim da se predmnijeva najblaži oblik krivnje (obična nepažnja).

              Ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pravilno sud prvog stupnja utvrdio odgovornost tuženika za spornu štetu, budući da je do štetnog događaja došlo zbog neodržavanja ceste za nesmetan promet u smislu čl. 7. ZJC. Naime, u konkretnom slučaju radi se o propustu tuženika u održavanju ceste, a za koju štetu kako je to već rečeno tuženik odgovara po načelu presumirane krivnje.

Kako tijekom postupka tuženik nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje, odnosno da je poduzeo sve što je u skladu s propisima bio dužan učiniti i na propisan način zaštitio javnu cestu i time onemogućiti ulazak divljači i drugih životinja na cestu, to je pravilno utvrđena njegova odgovornost za nastalu štetu.

Neosnovano tužitelj u žalbi ističe da je pružio dokazno sredstvo za utvrđenje činjenice da je popravio oštećeno vozilo, budući da iz spisa predmeta ne proizlazi da je u tom pravcu dostavio račun iz kojeg bi ujedno i proizlazilo koliko su iznosili troškovi obavljenog popravka. Naime, prema stajalištu sudske prakse, oštećeniku koji je popravio automobil ne smije se dosuditi naknada štete u iznosu većem od iznosa troškova od obavljenog popravka, a koji iznos se dokazuje računom.

Stoga je pravilno sud prvog stupnja visinu štete nastale na automobilu tužitelja utvrdio sukladno provedenom vještačenju te mu dosudio iznos koji je tužitelj postavio tužbenim zahtjevom, a koji je niži od iznosa utvrđenog vještačenja, a na koji tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od presuđenja, budući da zatezne kamate na naknadu nenovčane materijalne štete dosuđene u novcu prema cijenama u vrijeme presuđenja teku od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je visina naknade određena.

Pravilno je sud prvog stupnja primjenio materijalno pravo i to odredbu čl. 154. st. 3. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka. Suprotno žalbenim navodima tužitelja Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14,118/14 i 107/15; dalje Tarifa) i to u Tbr. 8. toč. 1. ograničen je broj podnesaka za koje se može priznati nagrada kao za tužbu pod Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7. Tarife.

              Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

U Zadru 29. siječnja 2018.