Broj: Gž-230/18

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužiteljice C. O. d.d., Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., .protiv tuženika: 1. Ž. u. za ceste L.-s. ž., . G., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica Ž. P., odvjetnica u Z., 2. H.. c.. d.o.o., Z., , OIB:..,  kojeg zastupa punomoćnica  J. Z. dipl. iur. kod tog tuženika i 3. L. c. d.o.o., . G., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik I. Š., dipl. iur. kod tog tuženika, radi regresne isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Gospiću od 8. siječnja 2018. poslovni broj P-406/14, dana 23. veljače 2018.,

p r e s u d i o   j e

1. Odbija se djelomično žalba tužiteljice C. O. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću od 8. siječnja 2018. poslovni broj P-406/14 u točki 1. i 2. njezine izreke u dijelu koji se odnosi na 1. tuženika Ž.. u. za ceste L.-s. ž..

2. Uvažava se djelomično žalba tužiteljice te se preinačuje u preostalom dijelu prvostupanjska presuda tako da su 2. tuženik H. c.d.o.o. i 3. tuženik L. c. d.o.o. dužni u roku od 15 dana solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 68.505,58 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 35.368,00 kn od 20. lipnja 2006. te na iznos od 33.137,58 kn od 11. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do isplate po promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena kao i parnični trošak u iznosu od 18.450,00 kuna, s time da se zahtjev 3. tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom pod točkom 1. njezine izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

''Nalaže se tuženicima 1. Ž. u. za ceste L.-s.e ž., G., OIB: …4, 2. H. c.  d.o.o. Z., OIB:… i 3. L. c. d.o.o. G., OIB: … da na ime regresnog duga solidarno isplate tužitelju C.-o. d.d. sa sjedištem u Z., iznos od 68.505,58 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 35.368,00 kn od 20. lipnja 2006. te na iznos od 33.137,58 kn od 11. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do isplate po promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena kao i da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak.''

Odlukom o trošku odlučeno je:

„2. Nalaže se tužitelju C. o. d.d. sa sjedištem u Z., .OIB: … da 1. tuženiku Ž. u.za ceste L.-s. ž., G., OIB: … naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 10.250,00 kuna, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tužitelju C. o. d.d. sa sjedištem u Z., .OIB: … da 2. tuženiku H. c.  d.o.o. Z., . OIB:… naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 kuna, u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tužitelju C. o. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: … da 3. tuženiku L. c. d.o.o. . G., OIB:… naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 300,00 kuna, u roku od 15 dana.“

Žalbu je protiv gornje presude izjavila tužiteljica ne navodeći zakonske žalbene razloge, ali iz sadržaja proizlazi da to čini zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda preinači i dosude troškovi.

U odgovoru na žalbu 1. tuženik je, u bitnom, ponovio prigovor promašene pasivne legitimacije o čemu sud prvog stupnja ništa ne govori, dok je 2. tuženik osporio žalbene navode tvrdeći da nije bilo propusta u održavanju ceste, s prijedlozima da se žalba odbije.

Žalba je djelomično osnovana.

Kako se taj žalbeni razlog posebno ne obrazlaže po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Svoju odluku sud obrazlaže time:

- da se 6. travnja 2006. godine na državnoj cesti 23 u mjestu M. dogodila prometna nezgoda na način da je teretni automobil F. D. reg. oznake ZD-593-CN kojim je upravljao vozač J. V. na izlasku iz desnog zavoja koji se nalazi na oko 950 metara iza oznake 4. km navedene dionice DC 23 prešao na lijevi trak ceste gledajući u smjeru kojim se kretao te kada je vozilo prešlo cijelom svojom širinom na lijevu stranu naletjelo je svojim prednjim dijelom na prednji dio teretnog vozila I. D. reg. oznake ZG-6764-BC kojim je upravljao vozač D. M., a koje se kretalo u suprotnom smjeru svojom desnom trakom kolnika, da je na dan štetnog događaja vozilo reg. oznake ZD-593-CN u vlasništvu T. d.o.o. sa sjedištem u Z. bilo osigurano policom automobilskog osiguranja kod tužitelja broj 004181000709, da je tužitelj povodom štetnog događaja svom osiguraniku T. d.o.o. iz Z. temeljem odštetnog zahtjeva, izvida i procjene štete, računa popravka vozila i police automobilskog osiguranja broj 004181000709 isplatio na ime materijalne štete iznos od 35.368,00 kn te naknadno kasko osiguraniku tužitelja Raiffeisen leasing d.o.o. iz Zagreba iznos od 33.137,58 kn iz istog štetnog događaja, a koja odšteta je isplaćena temeljem police osiguranja automobilskog kaska broj 1 4 004624056699 i temeljem računa popravka vozila broj 1653-4040/2 trgovačkog društva B. d.o.o. iz F.,

- da je sporna odgovornost za prometnu nezgodu odnosno odgovornost za nastalu materijalnu štetu. Sukladno odredbi članka 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br. 67/08, 48/10, 74/11, 80/13,158/13, 92/14, 64/15 i 108/17, dalje - ZSPC) vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku. Na cesti u naselju vozač se ne smije vozilom kretati brzinom većom od 50 km na sat, odnosno brzinom većom od brzine dopuštene postavljenim prometnim znakom za cijelo naselje ili njegov dio (članak 53. stavak 1. ZSPC-a). Sukladno odredbi članka 193. stavak 1. i 2. ZSPC-a zimski uvjeti na cesti su takvi uvjeti kada je kolnik prekriven snijegom ili kada je na kolniku poledica, a za vrijeme zimskih uvjeta na cestama zabranjuje se promet motornim vozilima koja nemaju propisanu zimsku opremu i teretnim automobilima s priključnim vozilom. Odlukom o obveznoj uporabi zimske opreme na zimskim dionicama javnih cesta u Republici Hrvatskoj određena je obvezna uporaba zimske opreme na zimskim dionicama javnih cesta u Republici Hrvatskoj i to u razdoblju od 15. 11. tekuće godine do 15. 4. iduće godine, a u članku 2 određeno je između ostalih da je zimska dionica i državna cesta J. – S.. Obvezna uporaba zimske opreme odnosi se na sve vrste motornih vozila bez obzira na vremenske uvjete i stanje kolnika, izuzev vozila oružanih snaga Republike Hrvatske (članak 3), a pod zimskom opremom motornih vozila čija najveća dopuštena masa nije veća od 3,50 tona, sukladno posebnom propisu, podrazumijevaju se zimske gume (M+S) na svim kotačima ili ljetne gume s najmanjom dubinom profila od 4 mm i s lancima za snijeg pripravnim za postavljanje na pogonske kotače (članak 4),

- da je provedenim prometnim vještačenjem u postupku je nesporno utvrđeno da se teretni automobil F. D. kretao državnom cestom DC 23 na dionici M.-S. svojim desnim kolničkim trakom u smjeru Senja te da je na izlasku iz desnog zavoja koji se nalazi na oko 950 metara iza oznake 4. km navedene dionice DC 23 prešao na lijevi trak ceste gledajući u smjeru kojim se kretao, da teretni automobil F. D. nije savladao desni zavoj jer je brzina njegovog kretanja u tom trenutku bila veća od granične brzine pri kojoj ga vozilo još može sigurno proći, dakle vozilo F. D. kretalo se brzinom većom od granične brzine u uvjetima kada je kolnik bio mokar i prekriven snijegom te je zbog toga vozač izgubio kontrolu nad vozilom koje je prešlo na lijevu stranu kolnika i naletjelo na teretno vozilo I. D. koje se kretalo u suprotnom smjeru svojim desnim kolničkim trakom, da je kolnik bio prekriven snijegom te da je u tim uvjetima granična brzina vožnje u predmetnom zavoju oko 43,92 km/h te da do sudara ne bi došlo da je brzina kretanja F. D. bila jednaka ili manja od granične brzine od 43,92 km/h za zavoj u kojem se kretao jer bi se tada vozilo zadržalo na svojoj desnoj strani kolnika i do naleta na teretno vozilo I. D. ne bi došlo. Dakle, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi zaključak da vozač F. D. nije prilagodio brzinu kretanja vozila uvjetima na cesti što je uzrokovalo prometnu nezgodu. Nadalje, teretni automobil F. D.morao je imati zimsku opremu koja čini minimalno ljetne gume na obje osovine s dovoljno dubokim profilom (4 mm) te lancima za pogonske kotače koji se postavljaju u uvjetima kada je kolnik prekriven snijegom, ili sve četiri zimske gume budući da to vozila spada u N1 kategoriju vozila čija je NDM ispod 3,5 tona. U postupku je utvrđeno da niti jedno vozilo koje je sudjelovalo u predmetnoj prometnoj nezgodi  nije na kotačima na pogonskoj osovini imalo postavljene lance za snijeg kako to predviđa ZSPC u uvjetima kolnika u vrijeme kada se prometna nezgoda dogodila. Bez obzira što iz Zapisnika o očevidu proizlazi da pneumatici na kotačima teretnog automobila F. D. imaju dovoljnu dubinu utora, u uvjetima kolnika prekrivenog snijegom ili ledom potrebno je postaviti lance na kotače na pogonskoj osovini. Nesporno je da bi vozilo F. D. da je imalo lance na pogonskim kotačima uspjelo savladati zavoj i prelazak na suprotni kolnički trak u danim uvjetima. Dakle, u dokaznom postupku nesporno je utvrđeno da brzina kretanja vozila F. D. nije bila prilagođena uvjetima na cesti i stanju kolnika u kojim okolnostima je vozač bio dužan smanjiti brzinu vožnje na manju od propisane odnosno na onu pri kojoj bi bio u stanju, u uvjetima kada je kolnik prekriven snijegom, vozilo zadržati na svojoj desnoj strani kolnika i do naleta na teretno vozilo I. D. ne bi došlo. Nesporno je da vozilo F. D. nije imalo lance za snijeg odnosno odgovarajuću zimsku opremu. Nije sporno da je brzina kretanja teretnog automobila F. D. neposredno prije naleta na teretno vozilo I. D. bila veća od 43,92 km/h. Nesporno je da bi vozilo F. D. da se kretalo brzinom manjom od ove brzine moglo savladati zavoj i do sudara ne bi došlo jer je to brzina kojom se vozilo najmanje moralo kretati da ne može savladati zavoj. Slijedom iznesenog sud ocjenjuje da je osiguranik tužitelja odnosno vozilo F. D. isključivo odgovorno za nastanak štetnog događaja pa je slijedom takvih utvrđenja tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan.

Prije svega, što se tiče pravilne primjene materijalnog prava i prigovora nedostataka pasivne legitimacije 1. tuženika treba reći da iz spisa predmeta kao nesporno proizlazi da se prometna nezgoda dogodila na državnoj cesti DC 23 S. – Ž. L. – J. – D. R. sukladno tada važećoj Odluci o razvrstavanju javnih cesta u državne ceste, županijske ceste i lokalne ceste („Narodne novine“ broj 79/99 do 152/02) pa za nastalu štetu solidarno odgovaraju 2. tuženik i 3. tuženik na koga je prethodni ugovorom prenio svoju zakonsku obvezu održavanja državne ceste zbog čega u konkretnom slučaju ne postoji pasiva legitimacija 1. tuženika pa je temeljem čl. 368. st. 2. ZPP-a valjalo djelomično odbiti žalbu tužiteljice i iz drugih razloga potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na 1. tuženika.

Međutim, ostale navedene činjenične zaključke, njihovu ocjenu i primjenu materijlanog prava ovaj sud ne može prihvatiti, naime, odredbom čl. 23. u svezi čl.55. tada važećeg Zakona o javnim cestama («Narodne novine» broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09 i 73/10) propisano je da je 2. tuženik dužan održavati državnu javnu cestu tako da se njome može sigurno i neometano odvijati promet i o tome obavijestiti javnost, pa je tako u članku 71. st. 1. tada važećeg Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta („Narodne novine broj 25/98 i 162/98) propisano da se drugi stupanj pripravnosti (koji je očito bio na snazi u vrijeme prometne nezgode) uvodi kada temperatura zraka oscilira oko 0 stupnjeva Celziusa, uz mogućnost oborina i pojave poledice. U tom slučaju vrše se preventivni radovi na sprečavanju poledice na opasnim mjestima, a obavezno na punom profilu autoceste, na dionicama državnih i županijskih cesta, s uzdužnim nagibom većim od 4% i horizontalnim krivinama polumjera manjim od 300 m, na kolnicima mostova i propusta, na raskrižjima, željezničko cestovnim prijelazima u istoj razini i prilazima benzinskim postajama, na drugim dionicama ceste prema operativnom planu radi zimske službe, što znači da se po potre vrši i uklanjanje snijega s kolnika, te u smislu čl.68. i posipanje protiv poledice i snježnih nanosa.

Isto tako i Pravila i tehničkim uvjetima za ophodnju javnih cesta („Narodne novine“ broj 111/99) traže da cesta u zimskim uvjetima ne bude zaleđena i da je prohodna, sukladno čl. 39. nakon ophodnje ophodarske dionice, ophodar unosi uočena stanja i događaje u ophodarski dnevnik, radi obavješćivanja javnosti, tijekom ophodnje ophodarske dionice, ophodar nadzire njeno stanje i prohodnost, izvanredne događaje, te meteorološke uvjete značajne za odvijanje prometa na ophodarskoj dionici.

Tuženik odgovora po načelu presumirane krivnje u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO) pa je na strani 2. i 3. tuženika teret dokaza, u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a, da je šteta nastala bez njihove krivnje, međutim, iz spisa predmeta proizlazi da nisu dostavili ophodarski dnevnik sa svim relevantnim podacima iz čega bi se moglo sa sigurnošću zaključiti da do nastanka prometne nezgoda koja se dogodila 6. travnja 2006. oko 8,00 sati objektivno gledajući nisu mogli ako ne ukloniti snijeg, koji ih je očito u proljetno vrijeme zatekao nespremnim, nego barem posuti otapajućim sredstvima (redovito sol) protiv snijega i poledice, jer svi sudionici suglasno navode da snijeg nije uklonjen, posebno drugi sudionik D. M. koji je krenuo iz Rijeke oko 7,00 sati, preko S., gdje nije bilo snijega, ali na pola puta do Vratnika već je kolnik prekrio snijeg koji nije ni posipan, što je konstatirano i u policijskom zapisniku u kojem se navodi da je očevid započeo u 10,10 sati i da snijeg još uvijek nije uklonjen niti je izvršeno posipanje zbog čega se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da nema propusta jer da je kolnik posut.

Iz navedenih utvrđenja ovaj sud ocjenjuje da postoji odgovornost 2. i 3. tuženika za štetu nastalu jer se propust tuženika sastoji u tome što kolnik ceste nije bio posut što je isključivi uzrok nastanka prometne nezgode jer vještak u dopunskom nalazu od 8. kolovoza 2017. navodi da bi osiguranik tužitelja savladao zavoj da je kolnik bio posut posipalima protiv klizavosti jer je tada granična brzina savladavanja čak 60,70 km/h.

Kako je do prometne nezgode došlo na otvorenoj cesti i da je brzina kojom se kretao osiguranik tužiteljice iznosila 47 km/h, da je vozio manjom brzinom nego spomenuti vozač automobila iz suprotnog pravca s kojim se sudario (oko 50 km/h) ta brzina nije u uzročnoj vezi sa nastalom prometnom nezgodom jer je propusna moć neposutog zavoja na kojem je došlo do prometne nezgode iznosila 43,92 km/h što znači da je osiguranik tužiteljice vozio na granici prilagođene brzine koju tek minimalno nije prilagodio uvjetima na cesti, kako to traži citirana odredba čl. 51. st.1. ZSPC-a, što po ocjeni ovog suda ipak ne participira u mehanizmu nastanka prometne nezgode jer se s pravom u žalbi navodi da sud nije cijenio dopunski nalaz vještaka koji na prigovor tužiteljice nedvosmileno odgovara da do proklizavanja i nastanka prometne nezgode ne bi došlo da je kolnik bio posut.

Konačno, sasvim je neprihvatljiva ocjena ponašanja u prometu osiguranika tužiteljice od strane suda prvog stupnja koji njegovu isključivu odgovornost za nastanak prometne nezgode vidi u činjenici da nije kritične prigode imao lance na pogonskim kotačima iako ni drugi sudionici nisu imali niti je to uostalom bilo potrebno u smislu  točke  III.st.2. Naredbe o prometu vozila na motorni pogon i priključnih vozila na cestama u zimskim uvjetima („Narodne novine“ broj 9/93, 37/94, 103/95, 105/04 i 67/08) kojom je propisano da se zimskim uvjetima na cesti smatra vrijeme kada je kolnik pokrivne snijegom najmanje 5 cm ili kad je na kolniku poledica lance za snijeg na pogonskim kotačima moraju imati osobni i kombinirani automobili koji su opremljeni gumama s ljetnim profilom, međutim, i iz policijskog zapisnika proizlazi da je osiguranik tužiteljice imao na kombi vozilu ispravne zimske gume s dobrom šarom (utorom).

Stoga je očito da u postupanju vozača osiguranika tužiteljice nije bilo nikakvog doprinosa nastanku nezgode, a time i štete zbog čega je valjalo temeljem čl.373. točka 3. ZPP-a žalbu djelomično uvažiti i u pravilnoj primjeni materijalnog prava iz čl.1045.st.1. ZOO-a u svezi čl.963. ZOO-a, kojom potonjom odredbom je normiran prijelaz osiguranikovih prava prema odgovornoj osobi na osiguratelja (zakonska subrogacija) ovdje prava na naknadu štete, djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Posljedično je djelomično preinačena odluka o trošku temeljem čl.166.st.2. ZPP-a, s time da je tužiteljici valjalo priznati trošak zastupanja putem punomoćnika iz reda odvjetnika na ime sastava tri podneska 3.000,00 kuna, zastupanja na tri ročišta 3.000,00 kuna, ukupno s PDV-om 7.500,00 kuna, čemu valja dodati trošak očevida od 5.250,00 + 525,40 kuna, plaćene pristojbe od 1.035,00 kuna + 2.070,00 kuna i trošak žalbe od 2.070,00 kuna ili sveukupno   18.450,00 kuna.

Odluka o trošku žalbenog postupka za 1. tuženika temelji se na odredbi  čl.166.st.1. u vezi čl.155.st.1. ZPP-a jer radnja odgovora na žalbu ipak nije bila potrebna za vođenje ovog postupka, dok je za 2. tuženika odluka izostala jer nije popisan trošak sastav žalbe.

U Zadru, 23. veljače 2017.