Pristupanje sadržaju
Broj: Pž-7184/2016
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Alice Pelicarić, sutkinje izvjestiteljice i Ivane Mlinarić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. K. D. d.d. u stečaju, D., kojeg zastupa punomoćnik D. A., odvjetnik u D., protiv 1. tuženika D. N. d.o.o. iz Z., (ranije L. d.o.o. iz Z.), kojeg zastupa punomoćnica I. G. B., odvjetnica u odvjetničkom društvu B. i G. B. u Z., uz sudjelovanje umješača G. G. iz Z., koju zastupa punomoćnica A. V., odvjetnica u O. društvu G. i partneri u Z., 2. tuženika I. d.o.o., D., kojeg zastupa punomoćnik M. Č., odvjetnik u Z., i 3. tuženice A. B. iz D., koju zastupa punomoćnik D. B. odvjetnik u D., radi pobijanja pravne radnje, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P-209/11 od 26. lipnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 28. lipnja 2017.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P-209/11 od 26. lipnja 2012.
Obrazloženje
Presudom Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj
P-209/11 od 26. lipnja 2012. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi Ugovor o prodaji poslovnog prostora od 30. ožujka 2004. kojeg je tužitelj kao prodavatelj sklopio s tuženicima kao kupcima kao i tri dodatka – anexa tom ugovoru i to od 15. listopada 2004., 10. prosinca 2004. i 17. siječnja 2005., a kojim ugovorom i aneksima ugovora je na tuženike preneseno pravo vlasništva; i to na prvotuženika pravo vlasništva poslovnih prostora površine 60,74 m² i 69,33 m² pobliže opisanih u izreci presude; na drugotuženika pravo vlasništva poslovnih prostora površine od 61,66 m², 63,56 m² i 68,94 m² pobliže određenih u izreci presude, a na trećetuženika pravo vlasništva poslovnog prostora površine od 58,73 m², također pobliže određenog u izreci presude. Tom presudom je odbijen kao neosnovan i tužbeni zahtjev da se naloži tuženicima uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe Ugovora o prodaji poslovnog prostora od 30. ožujka 2004. s trima aneksima tog ugovora te da se naloži tuženicima da solidarno naknade tužitelju trošak parničnog postupka (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju da prvotuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 187.445,85 kn, a trećetuženiku u iznosu od 75.640,55 kn.
Tako je prvostupanjski sud odlučio, jer je nakon provedenog dokaznog postupka ocijenio kako tužitelj nije dokazao da su za kupoprodajni ugovor s trima aneksima tog ugovora, sklopljenog između tužitelja kao prodavatelja i svih tuženika kao kupaca, kumulativno ispunjene sve posebne pretpostavke namjernog oštećenja iz čl. 131. st. 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 110/12 i 133/12; dalje: SZ). Prvostupanjski sud je ocijenio kako tužitelj nije dokazao da je predmetna pravna radnja poduzeta s namjerom stečajnog dužnika da ošteti svoje vjerovnike odnosno da su tuženici u vrijeme zaključenja pravnog posla znali za namjeru dužnika da ošteti svoje vjerovnike. Osim toga sud je ocijenio kako B. S. koji je u vrijeme sklapanja ugovora i aneksa ugovora bio zastupnik po zakonu tužitelja nije ujedno bliska osoba drugotuženika u smislu čl. 136. SZ-a. Isto tako, tužitelj nije dokazao da je predmetna radnja poduzeta uz neznatnu naknadu u smislu odredbe čl. 132. SZ-a pa je i iz tog razloga tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim. Odluka o trošku donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP).
Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da nije jasno zbog čega je u uvodu presude izostavljeno da je drugotuženika zastupao zastupnik po zakonu B. S., a koji je bio i zastupnik po zakonu tužitelja u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i svih aneksa ugovora i kojemu je morala biti poznata financijska situacija odnosno nesposobnost za plaćanje kao i da se predmetnom pravnom radnjom oštećuju vjerovnici. Presuda sadrži takve nedostatke da se njena pravilnost i zakonitost ne mogu ispitati čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. (žalitelj pogrešno navodi točku 13.) ZPP-a. Prvostupanjski je sud propustio u razlozima presude navesti propise na kojima je utemeljio presudu čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a. Osim toga, počinjena je i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, jer je tužitelj onemogućen u raspravljanju budući da sud nije prihvatio njegov dokazni prijedlog za saslušanjem bivšeg direktora tužitelja B. S. i to radi utvrđivanja okolnosti da je on kao druga strana odnosno kao punomoćnik koji je bio ovlašten osnovao drugotuženika ujedno predstavljao i prednika tužitelja te da bi time tužitelj dokazao postojanje namjere stečajnog dužnika da ošteti svoje vjerovnike, a da je B. S. zapravo sklapao ugovore sa samim sobom.
Nadalje, sud na stranici 10. obrazloženja pobijane presude pogrešno navodi da činjenica da je B. S. bio punomoćnik tvrtke B. & D. L.. L. i od strane iste opunomoćen 7. svibnja 2003. i ovlašten za poduzimanje pravnog posla osnivanja drugotuženika, koji je i osnovan Izjavom o osnivanju od 15. listopada 2003., ne predstavlja okolnost iz koje bi proizlazila bliskost predviđena čl. 136. SZ-a. Ako bi se ta okolnost kvalificirala bliskim osobama navedena činjenica nije bitna u situaciji kada tužitelj nije dokazao postojanje namjere stečajnog dužnika da ošteti svoje vjerovnike. Takav stav prvostupanjskog suda je pogrešan, jer je tužitelj dokazao postojanje namjere stečajnog dužnika da ošteti svoje vjerovnike. Tako iz članka 3. Ugovora proizlazi da je kupoprodajna cijena u protuvrijednosti kuna od 600 EUR za m² dok je sudski vještak P. D. u dopuni svog nalaza i mišljenja došao do vrijednosti tog poslovnog prostora u vrijeme sklapanja ugovora od 1.500,00 EUR za m², a sud ne cijeni da je i Porezna uprava procijenila vrijednost poslovnog prostora od 1.500,00 EUR za m². Dodaje kako je prvotuženik u prosincu 2004. prodao dva poslovna prostora trećim osobama i to G. G. i A. d.o.o. u protuvrijednosti od 195.105,00 EUR, a ti su prostori trebali biti plaćeni predniku tužitelja u protuvrijednosti od 78.042,00 EUR pa je i laiku jasno da je posrijedi namjerno oštećenje odnosno da je pravna radnja poduzeta uz neznatnu naknadu. Ističe da je samo prvotuženik prodajom poslovnih prostora zaradio 863.869,50 kn čemu prvostupanjski sud u pobijanoj presudi uopće ne daje nikakav značaj. Ukazuje kako je rok za plaćanje kupoprodajne cijene bitan sastojak ugovora te ukoliko se cijena ne isplati u roku ugovor se ima smatrati raskinutim po samom zakonu, a tuženici ugovorenu cijenu nisu platili u ugovorenom roku te umjesto da raskine ugovore tadašnji zastupnik po zakonu tužitelja je sklapao anexe ugovora. Stoga je predložio ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovori na žalbu nisu podneseni.
Tužiteljeva žalba nije osnovana.
Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, no primjenom odredbe čl. 373.a st. 3. u vezi s čl. 1. ZPP-a prvostupanjsku je presudu trebalo potvrditi.
Prethodno, ovaj sud napominje da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe radi pobijanja pravnih radnji budući da je tužba podnesena unutar dvogodišnjeg roka od otvaranja stečajnog postupka propisanog odredbom čl. 141. st. 2. SZ-a. Iako spisu nije priloženo rješenje o otvaranju stečajnog postupka nad tužiteljem, tužitelj je u tužbi naveo da je stečaj nad njim otvoren 22. travnja 2005. rješenjem (tadašnjeg) Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj St-16/05 (list 2. spisa), a tu činjenicu tuženici niti u odgovoru na tužbu niti kasnije tijekom prvostupanjskog postupka nisu osporili pa stoga (i) ovaj sud tu činjenicu smatra nespornom. Prema tome, s obzirom na to da je tužba podnesena 16. veljače 2006., a stečaj je otvoren 22. travnja 2005., to je tužba podnesena u prekluzivnom roku od dvije godine od otvaranja stečajnog postupka (čl. 141. st. 2. SZ-a). Nadalje, iz rješenja Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj St-16/05 od 22. studenoga 2005. s lista 20. spisa proizlazi da je tužitelj procesno legitimiran za vođenje ove parnice, jer mu je stečajni sudac na temelju odredbe čl. 141. st. 4. SZ-a dao odobrenje za podnošenje tužbe radi pobijanja predmetne pravne radnje Ugovora o prodaji poslovnog prostora sklopljenog 30. ožujka 2004., između tužitelja – stečajnog dužnika i svih troje tuženika kao kupaca.
S druge strane, prvostupanjski sud nije ispitao (ne)postojanje svih općih pretpostavki za pobijanje pravnih radnji u povodu stečaja iz čl. 127. SZ-a koje se, uz posebne pretpostavke iz čl. 128 – 135. tog Zakona (što ovisi o konkretnoj pravnoj radnji), kumulativno moraju ispuniti da bi sud prihvatio tužbeni zahtjev u postupku vođenom povodom tužbe za pobijanje pravnih radnji stečajnoga dužnika. Ipak, u konkretnom predmetu upravo zbog toga što (niti) posebne pretpostavke za pobijanje pravnih radnji nisu kumulativno ispunjene, to što prvostupanjski sud nije ispitivao opće pretpostavke za pobijanje pravnih radnji ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
Opće pretpostavke za pobijanje pravnih radnji u povodu stečaja iz čl. 127. SZ-a su: a) da je otvoren stečajni postupak, b) da je prije otvaranja stečajnog postupka poduzeta pravna radnja koja može biti objektom pobijanja (uz iznimku iz čl. 144. tog Zakona), c) da je ta radnja dovela do oštećenja ili pogodovanja stečajnih vjerovnika te d) da se krajnji rezultat pobijanja očituje u povećanju mogućnosti namirenja ukupnosti vjerovnika. U konkretnom predmetu je, kako je prethodno navedeno, između stranaka nesporno je da je rješenjem stečajnog suca poslovni broj St-16/05 od 22. travnja 2005. otvoren stečajni postupak nad tužiteljem čime je ispunjena prva opća pretpostavka za pobijanje pravnih radnji iz čl. 127.
SZ-a. Međutim, na temelju stanja spisa se ne može ispitati kada je pravna radnja Ugovor o prodaji poslovnog prostora od 30. ožujka 2004. s trima aneksima tog ugovora poduzeta – je li ona poduzeta prije otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem ili je u smislu odredbe čl. 144. st. 1. SZ-a poduzeta nakon otvaranja stečajnog postupka.
Prvostupanjski sud je pogrešno zaključio kako je ta radnja poduzeta samim sklapanjem ugovora, to jest 30. ožujka 2004.
Prema odredbi čl. 138. st. 2. SZ-a ako je za pravovaljanost nekog pravnog posla potreban upis u zemljišnu knjigu (…), smatrat će se da je pravni posao poduzet onda kada su bile ispunjene ostale pretpostavke za njegovu valjanost, izjava volje o upisu postane obvezujuća za dužnika i druga strana podnese zahtjev za upis pravne promjene.
U konkretnom slučaju, za pravovaljanost pravnog posla prijenosa vlasništva nekretnine potreban je i upis u zemljišnu knjigu kao modus stjecanja vlasništva. Prema tome, iako je tužitelj člankom 13. Ugovora o prodaji poslovnog prostora (list 10. spisa) dao izjavu volje kojom je ovlastio tuženike kao kupce da „na temelju ovog ugovora zatraže i postignu bez daljnjeg znanja i odobrenja prodavatelja uknjižbu prava vlasništva kupljenih nekretnina na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava s imena prodavatelja”, čime je tužiteljeva izjava volje o upisu svih tuženika u zemljišne knjige postala za tužitelja obvezujuća, samim danom sklapanja tog Ugovora (niti njegovom ovjerom kod javnog bilježnika) pravna radnja nije poduzeta. Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. SZ-a, smatra da je pravna radnja poduzeta kada je svaki pojedini tuženik podnio zahtjev za upis svog prava vlasništva u zemljišnu knjigu. Prema tome, u smislu te odredbe za računanje roka mjerodavno je vrijeme kada je svaki od troje tuženika podnio zahtjev za upisom pravne promjene u zemljišnu knjigu (budući da se sukladno odredbi čl. 120. st. 3. u vezi sa st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima smatra da je tada svaki od tuženika postao vlasnikom nekretnine), a ne trenutak sklapanja ugovora.
Iako su spisu priloženi zemljišnoknjižni izvadci za nekretnine koje su bile predmetom Ugovora o prodaji i tri aneksa tog ugovora iz kojih proizlazi da je trećetuženik upisan u zemljišne knjige kao vlasnik nekretnine (list 175. spisa), a i prvotuženik je upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine (list 186. spisa) dok je drugotuženik bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine (list 184. spisa), iz tih zemljišnoknjižnih izvadaka nije moguće utvrditi kada su tuženici (svaki od njih) podnijeli zahtjeve za uknjižbu svog prava vlasništva u zemljišnu knjigu. Međutim, očito je da su oni to učinili ili u razdoblju od 30. ožujka 2004. do 21. travnja 2005. (dakle, nakon sklapanja ugovora a prije otvaranja stečaja nad tužiteljem budući da su tuženici kao kupci tek nakon sklapanja ugovora o prodaji mogli podnijeti zahtjeve za uknjižbom svog prava vlasništva u zemljišnim knjigama) ili nakon 22. travnja 2005. (dakle, nakon otvaranja stečaja u smislu čl. 144. st. 1. SZ-a). Time je nesumnjivo ispunjena i druga opća pretpostavka za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika. Pri tome, činjenica što na temelju stanja spisa nije moguće ispitati točno vrijeme poduzimanja pravne radnje u konkretnom predmetu, ne utječe na (ne)ispunjenje posebnih pretpostavki za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika (o čemu će više biti riječi u nastavku ove odluke).
Na temelju stanja spisa nije moguće ispitati opću pretpostavku da se krajnji rezultat pobijanja očituje u povećanju mogućnosti namirenja ukupnosti vjerovnika, dok preostala opća pretpostavka za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika nije ispunjena – da je ta radnja dovela do oštećenja stečajnih vjerovnika (do pogodovanja nije ni mogla dovesti budući da tuženici prema stanju spisa nisu stečajni vjerovnici tužitelja).
U odnosu na činjenice da se krajnji rezultat pobijanja očituje u povećanju mogućnosti namirenja ukupnosti vjerovnika odnosno da su stečajni vjerovnici tužitelja oštećeni Ugovorom o prodaji i trima aneksima tog ugovora, tužitelj je u tužbi (pod rednim brojem III. tužbe) samo naveo da su „stečajni vjerovnici oštećeni u njihovoj ukupnosti, jer će se isti morati namirivati po isplatim redovima i to samo djelomično i razmjerno veličini svojih tražbina” (list 3. spisa). Pri tome tužitelj nije naveo niti iznos ukupno priznatih tražbina svih stečajnih vjerovnika na ispitnom ročištu niti veličinu (vrijednost) svoje stečajne mase, a kako bi sud u ovom parničnom postupku mogao ispitati da li bi stečajni vjerovnici doista samo djelomično namirili svoje tražbine u stečajnom postupku ili bi eventualno i bez pobijanja ove pravne radnje nakon završne diobe postojao višak stečajne mase koji bi se sukladno odredbi čl. 195. SZ-a razdijelio osobama koje su imale udjele – dionice u stečajnom dužniku, već je tužitelj samo predložio uvid u pregled svojih bilanci za 2004. i 2005. kod Agencije1 D., saslušanje bivšeg tužiteljeva direktora te vještačenje vještaka financijske i građevinske struke. Međutim, tužitelj nije dostavio sudu svoje bilance za 2004. i 2005., a prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem bivšeg zastupnika po zakonu tužitelja na okolnost jesu li tom radnjom stečajni vjerovnici tužitelja oštećeni budući da se (i) prema ocjeni ovog suda tim dokaznim sredstvom ne bi mogla utvrditi činjenica oštećenja stečajnih vjerovnika tužitelja već samo vještačenjima vještaka financijske i građevinske struke (koja vještačenja je prvostupanjski sud proveo). Iz tih nalaza i mišljenja ne proizlazi da su stečajni vjerovnici tužitelja Ugovorom o prodaji poslovnog prostora s trima aneksima tog ugovora oštećeni, odnosno da tužitelj za vrijednost prodanog poslovnog prostora nije dobio odgovarajuću protučinidbu (cijenu).
Iako je sudski vještak građevinske struke P. D. u dopuni svog nalaza i mišljenja s lista 326. spisa, naveo da je tržišna vrijednost m² poslovnog prostora u poslovnom dijelu Dubrovnika na III. katu Robne kuće M. u doba sklapanja ugovora iznosila 1.500,00 EUR/m², prvostupanjski sud pravilno u tom dijelu nije prihvatio taj dokaz. To stoga što je sudski vještak P. D. u svom kasnijem usmenom iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. travnja 2012. izjavio da ne zna odgovor na pitanje kolika je bila cijena nekretnine 2004. godine (list 335. spisa). Slijedom navedenog, upravo zbog toga što su zaključci sudskog vještaka D. bili oprečni, a sam tužitelj na okolnost utvrđivanja vrijednosti nekretnine u vrijeme sklapanja ugovora nije predložio izvođenje drugih dokaza, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je najobjektivnija procjena vrijednosti nekretnina ona koju je Porezna uprava utvrdila svojim rješenjima; i to za prvotuženika u iznosu od 606.861,54 kn (list 253. spisa), za drugotuženika u iznosu od 846.309,54 kn (list 121. i 252. spisa) i za trećetuženika u iznosu od 243.701,70 kn (list 254. spisa). Slijedom navedenog, budući da je prvotuženik uplatio iznos od 589.663,59 kn, drugotuženik iznos od 887.833,18 kn, a trećetuženik iznos od 264.391,49 kn (list 241. spisa) te da „vrijednost po ugovoru” (zapravo kunska protuvrijednost iznosa od 600,00 EUR za m² pomnožena s površinom kupljene nekretnine svakog tuženika) iznosi 587.968,42 kn (za prvotuženika), 877.680,85 kn (za drugotuženika) i 243.701,70 kn (za trećetuženika), očito je da je tužitelj (uz neznatno odstupanje vrijednosti nekretnine prodane prvotuženiku od 2,84 %) za svoju činidbu (prodane nekretnine) dobio protučinidbe (isplate cijena) koje su odgovarale tadašnjoj tržišnoj vrijednosti prodanih nekretnina.
Osim toga, prema stanju spisa proizlazi da je tužitelj predmetne nekretnine prije sklapanja ugovora od 30. ožujka 2004. nastojao prodati putem javnog natječaja, te da je na prvom natječaju (list 60. spisa) objavljena ponuda za kupnju tih nekretnina od 600,00 EUR po m², a na taj natječaj se javilo samo društvo C. d.o.o. koje je ponudilo upravo tu cijenu (list 61. i 100. spisa) s time da je u svom dopisu od 30. lipnja 2003. navelo kako bi u taj prostor izvršilo ulaganja od cca 2.200.000,00 kn „jer je prostor u izrazito lošem stanju i nije saniran ni održavan godinama” (list 61. spisa). Nadalje, premda je tužitelj prema zapisniku 13. sjednice svog Nadzornog odbora od 24. siječnja 2004. još dva puta objavio natječaj za prodaju u listu Dubrovački vjesnik i to 20. prosinca 2003. i 10. siječnja 2004. (list 94. spisa, od čega se objava natječaja od 10. siječnja 2004. nalazi na listu 62. spisa), na ponovljenom natječaju nije bilo novih ponuditelja što je navedeno pod točkom 7. navedenog Zapisnika tužiteljeva Nadzornog odbora (list 96. spisa). Prema tome, jedini ponuditelj za kupnju predmetnih poslovnih prostora je na natječajima tužitelja bilo društvo C. d.o.o. koje je izjavom od 20. siječnja 2004. s lista 63. spisa (s kojom se tužitelj suglasio potpisavši tu izjavu) ustupio (ovdje) tuženicima pravo kupnje predmetnih nekretnina. Sukladno tome, tuženici su predmetnom pravnom radnjom – Ugovorom o prodaji s trima anexima tog ugovora kupili od tužitelja predmetne nekretnine po cijeni od 600,00 EUR za m².
Nadalje, uzimajući u obzir i činjenicu da su nekretnine koje su bile predmetom prodaje bile opterećene založnim pravom u korist Agencije2, a što je vidljivo iz članka 9. Ugovora o prodaji s lista 9. spisa (dopunjenog člankom 3. Aneksa II. Ugovora i izmijenjenog člankom 4. Aneksa III. Ugovora; list 13. i 15. spisa) i iz kasnijih brisovnih očitovanja Agencije2 (list 48-59. spisa), a što prema ocjeni ovog suda također utječe na tržišnu vrijednost nekretnina, prodajom nekretnina po cijeni od 600,00 EUR za m² nije došlo do oštećenja (stečajnih) vjerovnika tužitelja kao (budućeg) stečajnog dužnika.
Slijedom navedenog, uzimajući u obzir procjene vrijednosti nekretnine od strane Porezne uprave, da se prostor nalazio u izrazito lošem stanju, da je tužitelj nastojao prodati nekretninu putem javnog natječaja na kojem se javio samo jedan ponuditelj (koji je naknadno svoje pravo kupnje prenio na tuženike) te da su prodani prostori bili opterećeni hipotekom u korist Agencije2, prodajom nekretnina po cijeni od 600,00 EUR za m², nije došlo do oštećenja tužiteljevih vjerovnika budući da je ta cijena odgovarala tržišnoj vrijednosti predmetnih nekretnina u vrijeme sklapanja Ugovora o prodaji. Zbog navedenog, nisu ispunjene sve kumulativne pretpostavke za pobijanje pravne radnje bez naknade ili uz neznatnu naknadu iz čl. 132. SZ-a, a što je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.
Na takav zaključak ne utječe niti činjenica da je prvotuženik naknadno nekretnine koje je kupio od tužitelja prodao trećim osobama G. G. 10. prosinca 2004. (list 67-70. spisa) i A. d.o.o. 14. prosinca 2004. (list 64-66. spisa). Prema nalazu sudskog vještaka P. D., proizlazi kako je tuženik navedeni prostor prodao za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 1.428,00 EUR/m² (G.) odnosno 1.500,00 EUR/m² (A. d.o.o.) te da je Porezna uprava svojim rješenjima navedenim kupcima utvrdila poreznu osnovicu na promet nekretninama u iznosu od 1.048.616,25 kn (list 258. spisa) i u iznosu od 1.053.022,29 kn (list 141. spisa). Ovo iz razloga jer su u međuvremenu tuženici obavljali određene građevinske radove s ciljem izvršavanja brojnih popravaka (ovo su tuženici naveli u odgovoru na tužbu s lista 27. spisa, a tu činjenicu tužitelj nije izričito osporio) čime su povećali vrijednost nekretnina, a k tome na promjenu tržišne cijene je mogao utjecati i vremenski odmak od dana kada je sklopljen Ugovor o prodaji od 30. ožujka 2004. što smatra i prvostupanjski sud. Osim toga, iz članka 6. Ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenog između prvotuženika i G. G. proizlazi da se prvotuženik obvezao predati kupcu G. G. „predmetni poslovni prostor dovršen – faza ključ u ruke”, iz čega jasno proizlazi da je u vrijednost (cijenu) nekretnine uračunata i vrijednost radova koje je prvotuženik izvodio i nakon sklapanja tog ugovora, to jest do 25. siječnja 2005. do kojeg datuma se tim ugovorom obvezao predati nekretninu tom kupcu. Slijedom navedenog, žalbeni navod tužitelja da je prvotuženik naknadnom prodajom nekretnina kupljenih od tužitelja zaradio svotu od 863.869,50 kn nema nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da na strani tužitelja nije postojala namjera da ošteti (buduće) stečajne vjerovnike, a k tome niti na strani tuženika nije postojalo znanje na tu (eventualnu) namjeru u smislu odredbe čl. 131. SZ-a. Prema odredbi čl. 131. st. 1. SZ-a pravna radnja koju je dužnik poduzeo posljednjih deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga s namjerom da ošteti svoje vjerovnike može se pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika s time da se znanje za namjeru pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici. Prema stavku 2. smatrat će se da je vjerovnik znao da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici ako je znao ili je morao znati za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da je dužnik nesposoban za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici.
Iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi, a što pravilno i drugotuženik ističe u svom podnesku predanom sudu na ročištu od 2. travnja 2012. (list 340. spisa), da su posebne zakonske pretpostavke za namjerno oštećenje propisane odredbom čl. 131. st. 1. SZ-a: a) da je radnja poduzeta u posljednjih deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga, b) da je dužnik radnju poduzeo s namjerom da ošteti vjerovnike i c) da je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika da ošteti vjerovnike s time da se namjera pretpostavlja ako je druga strana (u konkretnom slučaju tuženici) znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se tom radnjom oštećuju vjerovnici.
U konkretnom predmetu, s obzirom na to da je ugovor o prodaji sklopljen 30. ožujka 2004. te da su tuženici podnijeli zahtjeve za upisom svog vlasništva u zemljišne knjige na temelju kojih su (bili) upisani kao vlasnici u zemljišnim knjigama, a da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnesen tijekom 2005. godine (ovo proizlazi iz poslovnog broja stečajnog predmeta St-16/05 - list 2. i 20. spisa), očito je da je pravna radnja poduzeta unutar zakonskog roka za namjerno oštećenje iz čl. 131. st. 1. SZ-a. Time je ispunjena prva zakonska pretpostavka za namjerno oštećenje propisana navedenom zakonskom odredbom, a što je prvostupanjski sud pravilno ocijenio.
Međutim, preostale posebne pretpostavke namjernog oštećenja nisu ispunjene jer niti je na strani tužitelja postojala namjera da prodajom nekretnina ošteti svoje (buduće) stečajne vjerovnike, a niti su tuženici znali odnosno morali znati za tu (eventualnu) tužiteljevu namjeru. Da na strani tužitelja nije postojala namjera da sklapanjem ugovora o kupoprodaji s trima aneksima tog ugovora ošteti svoje vjerovnike proizlazi iz činjenice da je tužitelj prije sklapanja tog ugovora javnim natječajima nastojao postići veću cijenu na tržištu, no na prvom natječaju se javio samo jedan ponuditelj – C. d.o.o. dok na ponovljenom natječaju nije bilo ponuditelja. Nadalje, kako u međuvremenu jedini ponuditelj C. d.o.o. očito više nije bio zainteresiran za kupnju tužiteljevih nekretnina, pravo kupnje tih nekretnina je uz suglasnost tužitelja prenio na tuženike te su stoga očito jedino tuženici bili voljni kupiti predmetnu nekretninu i to po cijeni 600,00 EUR/m² i to po prvom tužiteljevu natječaju s lista 60. spisa iz srpnja 2003. (list 96. spisa). Prema tome, upravo time što je tužitelj prije sklapanja predmetnog ugovora o prodaji putem javnog natječaja nastojao postići što povoljniju cijenu za svoje nekretnine, ali osim društva C. d.o.o. odnosno (ovdje) tuženika drugih zainteresiranih osoba koje bi ponudile veću cijenu od 600,00 EUR/m² nije bilo, to nije postojala namjera tužitelja da prodajom nekretnina ošteti svoje vjerovnike.
Nadalje, radi dokazivanja postojanja znanja svakog od tuženika za eventualnu namjeru tužitelja da sklapanjem ugovora o prodaji ošteti svoje vjerovnike u smislu čl. 131. st. 1. i 2. SZ-a tužitelj nije predložio izvođenje niti jednog dokaza pa stoga niti ta posebna pretpostavka za namjerno oštećenje nije ispunjena; štoviše, tužitelj tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije ni iznio činjenicu da mu je u vrijeme sklapanja ugovora o prodaji prijetila nesposobnost za plaćanje i da bi tuženici za to znali. Naprotiv, tužitelj je tijekom postupka (na primjer, u svom podnesku od 10. listopada 2008.; list 270-272. spisa) isticao da je direktor drugotuženika koji je u sporno vrijeme bio i direktor tužitelja bliska osoba koja je praktično sklapala ugovore sa samim sobom, čime je zapravo sukladno odredbi čl. 131. st. 3. SZ-a teret dokazivanja činjenice (ne)znanja namjere dužnika da ošteti vjerovnike nastojao prebaciti na tuženike. Ako bi se u odnosu na drugotuženika radilo o bliskoj osobi, na strani prvotuženika i trećetuženika ne postoje okolnosti iz čl. 136. st. 2. SZ-a koje bi ukazivale na blisku osobu pa stoga u odnosu na te tuženike ne postoji znanje za (eventualnu) namjeru tužitelja da ošteti svoje vjerovnike – stoga se u odnosu na te tuženike nikako ne može raditi o pobojnoj pravnoj radnji namjernog oštećenja.
Osim toga, premda je B. S. u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji i svih aneksa tog ugovora bio zastupnik po zakonu tužitelja, on je imenovan članom uprave drugotuženika tek 7. rujna 2007., odlukom člana društva drugotuženika (prije toga direktor drugotuženika je bio T. Č. koji je imenovan odlukom člana društva drugotuženika 15. listopada 2003. – list 390. spisa; na to ne utječe činjenica što je na listu 170. spisa član uprave drugotuženika odlukom od 4. lipnja 2007. imenovao B. S. zamjenikom člana uprave budući da član uprave nema zakonskih ovlasti imenovati zamjenika člana uprave jer zamjenike člana uprave imenuju isključivo osobe/organi društva koji su ovlašteni imenovati članove uprave). Dakle, upravo zbog toga što je B. S. više od tri godine nakon sklapanja predmetnog ugovora postao član uprave drugotuženika, on u smislu odredbe članka 136. st. 2. t. 1. SZ-a nije bliska osoba.
Međutim, s obzirom na sadržaj opće punomoći s lista 397. spisa kojom je član društva drugotuženika ovlastio B. S. da u roku od godine dana od izdavanja te punomoći (dakle, do 7. svibnja 2004.) poduzima određene pravne radnje u ime člana društva drugotuženika (dakle, ne i drugotuženika), prema ocjeni ovog suda radilo bi se o bliskoj osobi iz čl. 136. st. 2. točka 2. SZ-a. Ovo iz razloga jer je B. S. osoba koja je kao zastupnik osnivača-jedinog člana društva drugotuženika u ime osnivača drugotuženika imenovao ranijeg člana uprave drugotuženika T. Č., a on je ujedno bio i (raniji) član uprave tužitelja, te je zbog svoje položajno-pravne veze mogao biti upoznat sa gospodarskim stanjem dužnika-tužitelja. Unatoč tome (dakle, da se radilo o bliskoj osobi u odnosu na tužitelja i drugotuženika) nisu ispunjene pretpostavke za namjerno oštećenje iz čl. 131. st. 1. i 3. SZ-a budući da su tuženici (uključujući i drugotuženika) dokazali da na strani tužitelja nije postojala namjera da ošteti svoje vjerovnike. To stoga što je tužitelj nastojao prodati nekretnine za što je moguće višu cijenu putem javnih natječaja, pa zato niti tuženicima u vrijeme sklapanja ugovora nije mogla biti poznata ta (na strani tužitelja, nepostojeća) namjera.
Podredno, premda to nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, ovaj sud napominje da je netočan žalbeni navod tužitelja da je B. S. ugovore sklapao sa samim sobom, budući da to ne proizlazi iz samog ugovora o prodaji od 30. ožujka 2004. niti iz aneksa tog ugovora; ovo stoga jer je u ime drugotuženika ugovor i sva tri aneksa tog ugovora potpisao tadašnji zastupnik po zakonu drugotuženika T. Č.. Osim toga, čak i u slučaju da se radilo o sklapanju ugovora sa samim sobom, i tada bi tužbeni zahtjev tužitelja u ovom sporu valjalo odbiti kao neosnovan i to zato jer bi se u tom slučaju radilo o ništetnoj pravnoj radnji koja ne bi proizvodila nikakve pravne učinke te stoga ona ne bi mogla biti predmetom pobijanja.
Neosnovano tužitelj navodi da ga je prvostupanjski sud onemogućio u raspravljanju čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Tužitelj je u tužbi predložio saslušanje svog zastupnika po zakonu B. S. radi dokazivanja činjenice da su stečajni vjerovnici tužitelja oštećeni u njihovoj ukupnosti, a ne radi dokazivanja činjenice da je bivši zastupnik po zakonu tužitelja bliska osoba drugotuženika, što tužitelj ističe u žalbi. Osim toga, premda je tužitelj kasnije tijekom postupka isticao činjenicu da se B. S. ima smatrati bliskom osobom koja je ugovore sklapala sa samim sobom (na primjer, list 271. spisa), tužitelj do zaključenja glavne rasprave uključujući i na ročištu 11. lipnja 2012. nije predložio saslušanje B. S. radi dokazivanja činjenice da se radilo o bliskoj osobi. Neovisno od navedenog, budući da ta činjenica nije od utjecaja na (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva, čak i kada bi se na tu okolnost provelo saslušanje B. S. tužbeni zahtjev tužitelja bi valjalo odbiti kao neosnovan jer niti je pravnom radnjom čije se pobijanje traži tužbenim zahtjevom došlo do oštećenja vjerovnika, niti je postojala namjera tužitelja da ošteti svoje vjerovnike, a niti su tuženici znali odnosno morali znati za takvu namjeru tužitelja.
Na (ne) osnovanost tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje da je predmetna pravna radnja bez pravnog učinka prema stečajnoj masi nije od utjecaja tužiteljev žalbeni navod da je rok za plaćanje kupoprodajne cijene bitan sastojak ugovora te ukoliko se cijena ne isplati u roku ugovor se ima smatrati raskinutim po samom zakonu. Ta bi činjenica bila od utjecaja u sporu u kojem bi jedna od (ovdje parničnih) stranaka tužbenim zahtjevom tražila utvrđenje da je predmetni ugovor raskinut. Stoga okolnost da tuženici u ugovorenom roku nisu platili cijenu, te da je umjesto da raskine ugovor tadašnji zastupnik po zakonu tužitelja sklapao anekse ugovora nije od značaja u ovom postupku. Neovisno od navedenog, ovaj sud napominje da predmetni ugovor nije raskinut ex lege u smislu čl. 125. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01; dalje ZOO). Premda je točno da su stranke (prvotno) člankom 5. stavak 1. Ugovora o prodaji poslovnog prostora ugovorile obvezu tuženika da cijenu isplate tužitelju najkasnije u roku od 60 dana računajući od dana uvođenja kupaca u prostor ali ne kasnije od 1. rujna 2004. i da je prema čl. 3. st. 1. tog Ugovora rok za plaćanje kupoprodajne cijene bitan sastojak ugovora, tužitelj je nesporno kasnio s uvođenjem tuženika u posjed nekretnina što je uostalom i navedeno u čl. 2. st. 2. Aneksa II. Ugovoru o prodaji poslovnog prostora.
Zbog toga, kao i zato što je tužitelj nakon 1. rujna 2004. želio održati ugovor na snazi, on je sukladno odredbi čl. 125. st. 2. ZOO-a (a upravo radi održavanja na snazi predmetnog ugovora) s tuženicima 15. listopada 2004. sklopio (prvi) Aneks Ugovoru o prodaji poslovnog prostora kojim je taj Ugovor održao na snazi, a kasnije i II. i III. Aneksa ugovora kojima su stranke, između ostalog, izmijenile rok do kojeg su tuženici bili u obvezi isplatiti tužitelju kupoprodajnu cijenu (čl. 2. Aneksa II. Ugovoru) te su izmijenivši odredbu čl. 3. st. 1. Ugovora čl. 2. Aneksa III. Ugovoru odustale od odredbe da je rok ispunjenja bitan sastojak ugovora.
Nadalje, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a obvezao tužitelja da prvotuženiku i trećetuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.
Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 373.a st. 3. u vezi sa st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu 28. lipnja 2017.