Broj: Kž 422/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. R. zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. te drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. studenoga 2015. broj K-13/15, u sjednici održanoj 28. rujna 2017., u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja, odvjetnika S. A. iz Z.,

p r e s u d i o   j e

Žalbe opt. I. R. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, temeljem čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), oslobođen je od optužbe opt. I. R. da bi počinio kazneno djelo silovanja u pokušaju iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. KZ/11 te prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11, činjenično i pravno opisana u tom dijelu izreke presude.

Nasuprot tome, opt. I. R. oglašen je krivim za kazneno djelo neovlaštene uporabe tuđe pokretne stvari iz čl. 234. st. 1. KZ/11 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca te mu je, uz primjenu čl. 56. KZ/11, izrečena uvjetna osuda tako da se ta kazna neće izvršiti ako on za vrijeme od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Ujedno je odlučeno da će se, u slučaju opoziva uvjetne osude, u izrečenu kaznu uračunati vrijeme lišenja slobode od 9. lipnja do 3. srpnja 2014., sukladno čl. 54. KZ/11.

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude optuženik je obvezan na snašanje troškova kaznenog postupka iz čl. 146. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 6.516,00 kuna, dok su troškovi kaznenog postupka u odnosu na oslobađajući dio pali na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

Optuženik se žali po svom branitelju S. A., odvjetniku iz Z., te osuđujući dio prvostupanjske presude pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se taj dio preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijani dio presude ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Državni odvjetnik pobija oslobađajući dio prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se taj dio ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Prije održavanje sjednice vijeća spis je, prema čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Sjednici ovog žalbenog vijeća nazočio je optuženik osobno, uz branitelja S. A. koji je izložio navode žalbe i ostao pri žalbenom prijedlogu. Uredno pozvani zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude

Žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Žalitelj smatra pogrešnim utvrđenje suda prvog stupnja da bi predmetni mobiteli bili oduzeti u stanu oštećenika T. G. s ciljem privremene uporabe, već tvrdi da mu ih je oduzeo ispred svoje kuće i to s ciljem predaje djelatnicima policije. Iako prvostupanjski sud svoju presudu temelji na iskazima svjedoka A. D. i F. B., tvrdi se da te osobe nisu vidjele čitav tijek događaja, zbog čega nemaju potrebna saznanja. Kako optuženik nije imao namjeru privremeno koristiti oduzete mobitele, već ih predati policiji, to ga treba osloboditi od optužbe.

Nasuprot tome, i ovaj žalbeni sud nalazi dokazanim da je optuženik kritične prilike neovlašteno oduzeo oštećeniku pet mobitela radi privremene uporabe, čime je ostvario subjektivna i objektivna obilježja bića kaznenog djela iz čl. 234. st. 1. KZ/11.

Naime, nije sporno da je optuženik, što i sam priznaje, svjesno oduzeo navedene predmete oštećeniku, ali tvrdi da je to bilo na drugom mjestu i s drugim ciljem. Iako prvostupanjski sud s pravom zaključuje da se to dogodilo u stanu ošt. T. G. te za to navodi opširne i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, za postojanje samog kaznenog djela neovlaštene uporabe tuđe pokretne stvari nije odlučno mjesto njegovog izvršenja, već namjera s kojom optuženik to čini. Dakle, u konkretnom slučaju optuženik je svjestan da se radi o tuđim stvarima koje je protupravno oduzeo, ali smatra da ga ekskulpira njegova namjera predaje tih predmeta djelatnicima policije.

Međutim, izvedeni dokazi kao i ponašanje optuženika nakon oduzimanja spornih predmeta jasno pokazuju da je imao namjeru privremenog korištenja tih predmeta, a ne namjeru podnijeti kaznenu prijavu protiv oštećenika i predati mobitele policiji. Naime, iako je optuženik svjestan da posjeduje tuđe stvari koje je protupravno oduzeo, on ne odlazi na obližnju policijsku postaju niti podnosi kaznenu prijavu protiv oštećenika, već se, nakon što oštećenik napušta mjesto događaja, vraća u svoju kuću, a potom odlazi liječniku tako da mobitele predaje djelatnicima policije tek nakon što je oštećenik zatražio policijsku intervenciju. Iz takvog ponašanja optuženika koji oduzete predmete predaje djelatnicima policije tek prilikom vlastitog uhićenja i na njihovo traženje, ne ukazuje drugo nego li da je mobitele oduzeo s namjerom privremenog korištenja, kako pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

Kako žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni (čl. 478. ZKP/08), to je taj dio prvostupanjske presude ispitan po službenoj dužnosti  te je zaključeno da izrečena uvjetna osuda s kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca i rokom kušnje od jedne godine u svemu odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika te će se  takvom kaznenom sankcijom u potpunoj mjeri ostvariti zakonom predviđene svrhe.

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da se oslobađajuća presuda protiv optuženika za kazneno djelo pokušaja silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. KZ/11 te kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11, temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

Naime, žalitelj smatra da terećenje ošt. T. G. te činjenica da je on kritične prilike zadobio ozljede, između ostalog, crtaste oguljotine prsnog koša i trbuha za koje medicinski vještak nalazi da su mogle nastati na način kako opisuje oštećenik, u dostatnoj mjeri potvrđuje navode optužnice, zbog čega je optuženika trebalo oglasiti krivim za kazneno djelo silovanja u pokušaju.

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike  Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je prvostupanjski sud sve činjenice u postupku potpuno i valjalo utvrdio te je ocjenom rezultata dokaznog postupka s pravom zaključio da nema sigurnih dokaza o tome da bi optuženik kritične prilike pokušao silovati ošt. T. G. niti da bi mu prijetio smrću, na način kako ga tereti optužba.

Suština žalbe državnog odvjetnika ogleda se u tvrdnji da je prvostupanjski sud neosnovano otklonio iskaz ošt. T. G. kao nevjerodostojan jer je taj svjedok, prema stajalištu žalitelja, u bitnom jednako iskazivao i opisivao događaj u istrazi i na raspravi.

Međutim, ovaj žalbeni sud u potpunosti prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da se ovdje radi o nevjerodostojnom terećenju koju ocjenu je prvostupanjski sud valjano obrazložio pa je ista u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza u postupku.

Naime, neprihvatljivo je stajalište žalitelja da su odstupanja u iskazu ošt. T. G. manjeg značaja te se ne odnose na bitne dijelove događaja. Upravo suprotno, analizom iskaza oštećenika danog na raspravi, prvostupanjski je sud s pravom uočio brojne nedosljednosti i proturječja koja, zajedno s prirodom odnosa između optuženika i oštećenika koji su nesporno bili u ljubavnoj vezi te inače utvrđenog nametljivog ponašanja oštećenika prije i nakon događaja, objektivno izazivaju sumnju u istinitost onoga što je izjavio.

Osim toga, a budući da nije bilo očevidaca događaja, već su ostali svjedoci iskazivali o svojim saznanjima uoči i neposredno poslije kritičnog događaja, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da terećenje oštećenika u odnosu na te kontrolne dokaze još više gubi na uvjerljivosti. Tako svjedok S. P., iako poznanik oštećenika, potvrđuje optuženikovu obranu da mu se oštećenik u svom stanu seksualno nametao tražeći od optuženika "da još jednom budu zajedno pa će ga ostaviti na miru", a što je ovaj odbijao. Kada se taj svjedok vratio u stan zatekao je golog oštećenika kako optuženika povlači za majicu, a optuženik je bio izbezumljen i dezorijentiran tako da je pobjegao iz stana bez cipela. Ovakvo ponašanje oštećenika prije govori da je upravo on kritične prilike htio imati spolni odnos sa optuženikom, a ne obrnuto.

S druge strane, prvostupanjski sud osnovano otklanja kao neistinit iskaz svjedoka R. B. koji u svom slobodnom izlaganju te na upit predsjednice vijeća propušta iskazati da bi mu optuženik kritične prilike predlagao "seks u troje", ali to naknadno potvrđuje tek na izričit upit oštećenika. Naime, neuvjerljivo je da bi svjedok taj podatak zaboravio sam iznijeti iako se radi o neobičnom i neprimjerenom prijedlogu.

Konačno, iako je sin oštećenika B. G. tijekom istrage donekle govorio u prilog navoda optužnice, na raspravi od toga odustaje tvrdeći da kritičnog dana uopće nije bio u stanu oštećenika, a svoj raniji iskaz obrazlaže potrebom "da pomogne tati".

Kod takvog stanja stvari, dakle, kada je iskaz oštećenika sam po sebi nedosljedan, neživotan i proturječan (za što na raspravi ne daje uvjerljivo obrazloženje), a ostali svjedoci koji bi mogli imati korisna saznanja ili govore u prilog obrane ili, pak, odustaju od svojih ranijih iskaza, tada prvostupanjski sud osnovano ocjenjuje da postojeći personalni dokazi ne potvrđuju navode optužnice, pogotovo ne s potrebnim stupnjem sigurnosti.

S druge strane, nije sporno da su kod oštećenika, ali i optuženika, utvrđene brojne ozljede lakše naravi, te da je prema njihovom suglasnom iskazu do sukoba došlo zbog toga što je oštećenik mobitelom slikao golog optuženika, čemu se ovaj žestoko usprotivio bacivši mobitel na pod. Kada se pri tome cijeni i nastavak događaja ispred optuženikove kuće gdje između njih nesporno dolazi do fizičkog sukoba oko povrata oduzetih mobitela, što potvrđuje i kćer optuženika, svjedok I. R., te nezainteresirani svjedoci, susjedi A. D. i F. B., tada prvostupanjski sud osnovano zaključuje da ozljede oštećenika u vidu krvnog podljeva na sljepoočnici te oguljotine desne šake i natučenja desnog koljena, u stvari, potječu od fizičkih sukoba vezanih za oštećenje mobitela, odnosno odbijanje optuženika da oštećeniku vrati oduzete mobitele, a ne od sile koju bi optuženik uporabio s ciljem ostvarivanja seksualnog odnosa sa oštećenikom. Takav zaključak ne dovode u pitanje ni ozljede u vidu crtastih oguljotina na prsima i trbuhu oštećenika. Naime, medicinski vještak ostavlja tek mogućnost da su iste nastale djelovanjem noktiju optuženika pri pokušaju penetracije u položaju otraga, međutim, pravilan raspored i brojnost tih ogrebotina vidljiv iz priložene foto-dokumentacije ukazuje i na mogućnost samoozljeđivanja, čemu je oštećenik, prema tvrdnji optuženika, inače bio sklon.

Što se tiče dokazanosti kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11, žalitelj opet ukazuje da je iskazu ošt. T. G. trebalo pokloniti vjeru te da svjedoci F. B. i A. D. koji su te prijetnje mogli čuti, nisu u postupku sveobuhvatno ispitani.

Međutim, prvostupanjski sud pravilno uočava da niti sam oštećenik ispitan u postupku, osim uopćene tvrdnje da mu je optuženik prijetio, nije u svom iskazu potvrdio sadržaj upućenih riječi koje bi obuhvaćale prijetnje smrću. Stoga, imajući u vidu da optuženik poriče učin kaznenog djela te da nazočni svjedoci F. B. i A. D. nisu potvrdili navode optužnice, osnovan je zaključak da niti o tom kaznenom djelu nema sigurnih dokaza. Pri tome, ako je državni odvjetnik smatrao da navedeni svjedoci na raspravi nisu sveobuhvatno ispitani, mogao im je sam postavljati pitanja u tom pravcu, što je propustio učiniti.

Slijedom svega navedenog, državni odvjetnik navodima svoje žalbe nije s uspjehom doveo u sumnju pravilna i potpuna utvrđenja suda prvog stupnja  pa se oslobađajuća presuda zbog nedostatka dokaza ukazuje u svemu zakonita i pravilna.

Budući da navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 28. rujna 2017.