Broj: Kž 375/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. T., zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. veljače 2017. godine, br. K-46/15, u sjednici održanoj 4. listopada 2017. godine, u nazočnosti opt. M. T. i branitelja optuženika I. S., odvjetnika iz Z.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M. T. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu presudom od 28. veljače 2017. godine, br. K-46/15 proglasio je krivim opt. M. T. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 110. KZ/11 i na temelju istog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od sedam (7) godina, u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. siječnja 2013. do 7. lipnja 2013. godine.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj  152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 i to troškove vještačenja u iznosu od 43.326,00 kn, troškove svjedoka u iznosu od 176,00 kn te paušalnu svotu u iznosu od 5.000,00 kn, odnosno ukupno 48.502,00 kn.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Optuženik se žali po braniteljima N. M. i I. S., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. – Š. M., M., S. i partneri, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Moli obavijest o sjednici vijeća.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika I. S., odvjetnika iz Z., a nazočnost optuženika M. T. osigurana je putem konferencijskog video uređaja. Kako zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio, a o sjednici je bio uredno izviješten, ista je održana u njegovoj odsutnosti.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 navodeći da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i proturječni, a postoji i znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

 

Obrazlažući navedenu povredu, optuženik osporava iskaz svjedoka D. D. navodeći da se prvostupanjski sud nije bavio profilom te osobe te da je izostalo procesuiranje svjedokinje za barem dva kaznena djela, slijedom čega se po stavu žalbe ne može na njenom iskazu temeljiti presuda.

 

Smatra da nedostaju i razlozi o postojanju neizravne namjere kao oblika krivnje, s obzirom da iz iskaza psihijatrijskih vještaka proizlazi da je optuženik, tempore criminis, bio u posebno afektivnom stanju.

 

Ovakvim tvrdnjama i obrazloženjem žalbenog osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik u stvari osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više biti riječi kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

 

Prvostupanjski sud je za sva svoja utvrđenja dao vrlo opširne i jasne razloge, posebno vrlo opširno navodeći sve iskaze svjedoka D. D., razlike u tim iskazima te razloge iz kojih prihvaća iskaz navedenog svjedoka.

 

U pogledu oblika krivnje, prvostupanjski sud je opširno na strani 50 i 51 presude dao razloge zbog čega ne prihvaća stav iz optužnice da je kazneno djelo ubojstva počinjeno sa izravnom namjerom, proglašavajući optuženika krivim za neizravnu namjeru, otklanjaju na taj način i obranu optuženika da se radi o nekom drugom kaznenom djelu, kako se to sugerira u žalbi optuženika.

 

Dakle, protivno žalbenima navodima nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 u segmentu izostanka razloga o odlučnim činjenicama, niti su dani razlozi nejasni i proturječni.

 

Navedena postupovna povreda nije ostvarena niti u daljnjem njezinom segmentu, nema proturječja između onoga što se navodi u razlozima pobijane presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

 

Naime, optuženik u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud prihvatio iskaz svjedokinje D. iako navodi da nije bila očevidac događaja, dok iskazi svjedoka M. H., J. S. i E. T., ne potvrđuju taj iskaz, niti ih je sud doveo u međusobnu vezu.

 

Takvi navodi optuženika ne opravdavaju postojanje postupovne povrede na koju ukazuje, već se njima također osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, nije utvrđeno niti postojanje koje od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik interpretira sve iskaze svjedoka D. D. tvrdeći da je različito iskazivala i da njeni navodi ne mogu biti odlučni za utvrđenje počinjenja djela na način kako to zaključuje prvostupanjski sud.

 

Protivno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je bio svjestan osobnosti svjedoka D. D. za koju navodi da nije osoba koja predstavlja stup morala i kojoj način i stil života nije besprijekoran i uzoran međutim, unatoč tome utvrđuje da je u bitnome iskazivala dosljedno, da su M. i V. T. bili živi kada ih je zadnji puta vidjela, a kada je ponovo došla iz sobe u kojoj je bila na kompjuteru, zatekla je V. beživotno tijelo na podu, a optuženik je stajao pored njega.

 

Navedeno je svjedokinja potvrdila i prilikom provedenog suočenja sa optuženikom, dok je optuženik bio neodređen oko toga kako mu je brat uboden, što je rezultiralo smrtnim ishodom. Tvrdio je samo da je spavao i da ga je D. probudila te da ne zna što se dogodilo.

 

Optuženik nije osporavao da su u stanu uz V. bili on i D. i kada je prilikom suočenja određeno pitan da li je V. lišila života D. D. iskazao je da to ne misli, da ga je ona previše voljela da bi to učinila. Svjedok D. je tada plačući dodala da ona to sigurno nije učinila i da je mislila s V. provesti život.

 

Upravo takva konstatacija prvostupanjskog suda opovrgava žalbenu tvrdnju optuženika da je svjedokinji suočenje predstavljalo dobru zabavu, dok s druge strane navod optuženika, prilikom suočenja, da ne smatra da bi svjedokinja lišila života njegova brata V., osnažuje njezin iskaz neovisno o tome što ju žalba nastoji diskreditirati.

 

Žalbom se pored ukazivanja na razlike u iskazima u odnosu na nebitne okolnosti, ukazuje i na raniji odnos svjedokinje prema V. u kojem je iskazivala i grubost međutim, sve navedeno nije odlučno za ocjenu iskaza svjedokinje D..

 

Osnovano prvostupanjski sud prihvaća iskaz navedene svjedokinje, jer je isti potvrđen i drugim provedenim dokazima.

 

Prije svega, pretragom aplikacije Skype-a na računalu na kojem je u drugoj sobi bila svjedokinja D. D., utvrđeno je da je u spornom razdoblju Skype bio otvoren s uspostavljenom vezom prema osobi koju je svjedokinja navela. Dakle, D. D. je bila u drugoj sobi, kako je to i navela u iskazu, a što je potvrdila i svjedokinja E.. Iskazala je da je prije odlaska iz stana, D. bila na Skype-u, a nju je iz stana ispratio V., nakon čega se vratio, što je potvrdio i taksist F. P., koji je došao na poziv, a nije sporno da je taksi pozvan sa fiksne linije iz stana T., što je potvrđeno izlistom telefonskih poziva.

 

Kako to osnovano zaključuje prvostupanjski sud, nakon 4,15 ili 4,20 sati, u stanu su ostali optuženik, žrtva i svjedokinja, a policija je pozvana u 4,41 sat, kako to proizlazi iz izvješća Policijske postaje, pa je jedini mogući zaključak da je V. T. uboden nožem oko 4,30 sati.

 

Utvrđeno je da su policiju pozvali susjedi H. koji su čuli i glasove iz stana T.. Iskazivali su o zapomaganju, komešanju, svjedok M. H. je čula muški i ženski glas da govore V. probudi se, probudi se". Čula je i riječi "što se dogodilo" na što je muški glas upitao "zašto", a potom da viču "zovi policiju". Na taj dio iskaza upire žalba optuženika tvrdeći da nije doveden u vezu s iskazom svjedoka D., koja u iskazu nije govorila o tim izgovorenim riječima  međutim, time iskaz svjedoka D. nije žalbenim navodima doveden u sumnju, jer je teško za očekivati da se u takvoj situaciji sjeti svake izgovorene riječi.

 

U postupku je utvrđeno da je ubodna rana V. T. zadana nožem na kojem su nađeni tragovi krvi i koji su djelatnici Hitne pomoći vidjeli u neposrednoj blizini tijela žrtve, a vidjela ga je i svjedok D.. Taj nož je zatim nestao tako da ga djelatnici policije nisu našli uz tijelo žrtve već je nađen u dvorištu susjedne kuće.

 

Kako su to iskazali djelatnici Hitne pomoći, dr. M. Z. i Z. D., tamo ga nije mogla baciti svjedok D. koja je cijelo vrijeme bila s njima u hodniku, već samo optuženik koji je otišao u kuhinju i tamo se zatvorio. Stoga osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je upravo optuženik kao počinitelj imao interes da baci sredstvo počinjenja djela.

 

Optuženik je sklonio i pištolj koji mu je svjedok D. uzela i iz njega pucala da natjera optuženika da pozove pomoć.

 

Iskaz svjedokinje D. je u tom dijelu potvrđen i očevidom u stanu, gdje je nađena čahura u dnevnom boravku i zrno u naslonu dvosjeda. Sve navedeno se žalbom  niti ne osporava, već se ukazuje na dio iskaza svjedokinje D. o zbivanjima nakon događaja odnosno njezinim kontaktom s M. J. i E. T. koji nalazi kontradiktornim iskazima tih svjedoka.

 

Navedenim tvrdnjama žalba optuženika nije dovela u sumnju iskaz svjedokinje D., jer se ne radi o odlučnim činjenicama, niti te nesuglasnosti o redoslijedu događanja nakon događaja, ne kompromitiraju iskaz svjedokinje u cijelosti. Nije nelogično da se svih detalja nije sjetila i o njima iskazivala s dovoljnom preciznošću. Osim toga ipak nije sporno da je te kontakte ostvarila dakle, nije govorila neistinu, kako se to žalbom nastoji ukazati.

 

Neosnovano žalba optuženika činjenično stanje nalazi i nepotpuno utvrđenim predlažući ponovo da se sasluša svjedok I. E. i pročita nalaz i mišljenje vještaka iz S., a sve s ciljem da se tijek događaja utvrdi drugačije od prikaza svjedokinje D..

 

Prvostupanjski sud je osnovano odbio navedene dokazne prijedloge, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući se provođenjem tih dokaza činjenično stanje ne bi drugačije utvrdilo, niti bi se njima eventualno potvrdila obrana optuženika.

 

Naime, kako i sam optuženik navodi da ne zna što se dogodilo, ali u jednom trenutku, tijekom rasprave, iskazuje da je moguće da je u nekom stanju svijesti izvan njegove spoznaje V. ubo, ali da pri tome nema sjećanje o tome. Kako je sam optuženik isključio D. D. kao počinitelja djela, a u provedenom postupku je sud isključio mogućnost samoubojstva i samoozljeđivanja žrtve, što se žalbom optuženika niti ne osporava, osnovan je zaključak prvostupanjskog suda da je upravo optuženik počinitelj inkriminiranog kaznenog djela.

 

U žalbi optuženika se ukazuje i na trag krvi nađen na tipkalu lifta koji po DNA profilu pripada optuženiku/žrtvi, budući se radi o blizancima, za koji u postupku nije bilo moguće utvrditi kada je nastao i od koga potječe međutim, ne radi se o okolnosti od presudnog značaja za tijek događaja i utvrđivanje počinitelja kako to osnovano zaključuje prvostupanjski sud.

 

Svim tim žalbenim navodima kojima se bezuspješno nastoji osporiti iskaz svjedoka D. D. optuženik u stvari nastoji osporiti utvrđenje prvostupanjskog suda da je postupao s neizravnom namjerom, pokušavajući osnažiti tvrdnju da je spavao, da ima problema s buđenjem, pozivajući se pri tome na nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka koji je naveo da su u slučaju naglog buđenja reakcije osoba individualne i da te osobe često budu dezorijentirane, ne znaju gdje se nalaze i ne mogu odmah kontrolirati svoju svijest, vremenski od par trenutaka do nekog duljeg neutvrđenog vremena. Žalba ukazuje na navod vještaka psihijatra dr. Gorete da je moguće da osoba koja bude naglo probuđena bude ljuta, bijesna, a na pojačano agresivnu reakciju može reagirati ako se radi o nekoj za nju posebno ugrožavajućoj situaciji, no nakon nekog vremena počinje se govoriti o normalnim reakcijama budne osobe u ugrožavajućim situacijama.

 

Osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio takvu obranu optuženika utvrđujući da je prethodno, između braće, došlo do prijepora odnosno nekog iznenadnog sukoba koji je završio napadom optuženika, do sukoba u kojem je on brutalno reagirao nožem, za koji je nesporno utvrđeno da ga je ranije kupio, zadao je ubod u prsa žrtve što je rezultiralo smrtnim ishodom.

 

Na takav sukob ukazuju ozljede nađene na optuženiku koje se žalbom ne osporavaju međutim, detalji tih događaja nisu utvrđeni, budući svjedokinja D. nije bila očevidac, a optuženik tvrdi da ne zna kako je zadobio povrede. Nije utvrđen niti motiv takvog postupanja optuženika dakle, okolnosti tog sukoba nisu do kraja razjašnjenje u provedenom postupku.

 

Međutim, navode obrane koji se sada ponavljaju u žalbi, o reakciji optuženika nakon naglog buđenja, prvostupanjski sud je otklonio provedenim psihijatrijskim vještačenjem.

 

Utvrđeno je da je optuženik osoba s dijagnozom narcističkog poremećaja ličnosti, a takvim je osobama svojstveno da im i neke manje ozbiljne situacije, neke nebitne provokacije, znaju izazvati narcistički bijes, ljutnju i agresiju koja proizlazi iz obilježja upravo takve narcističke ličnosti. Oni su dominantni, vole vladati situacijom, osjećaju se nadmoćnima, često su bez empatija prema okolini i primarno su orijentirani na sebe, na svoj osjećaj nadmoći prema drugima kao i na nepriznavanje vlastitih slabosti.

 

Ranija incidentna ponašanja optuženika prilikom naglog buđenja, što su vještaci imali u vidu, predstavljaju samo smetnje u ponašanju, a ne i patologiju koja bi imala utjecaja na ubrojivost optuženika.

 

Vještaci su dali nalaz da je ubrojivost optuženika bila očuvana, no reducirana, ali ne bitno i to zbog narcističkog poremećaja ličnosti te stanja akutne alkoholiziranosti i taj zaključak nije u nikakvoj relaciji s problemima njegovog naglog buđenja. Pojasnili su da percepcija osobe koja se naglo budi može biti iskrivljena, pa može izazvati i iskrivljenu, čak i pretjerano agresivnu reakciju pa je moguće da osoba bude ljuta, bijesna, pri čemu na pojačano agresivnu reakciju u vidu posezanja za nožem, kao što bi bilo u konkretnom slučaju, može reagirati ako se radi o nekoj za nju posebno ugrožavajućoj situaciji, no tada se radi o normalnim reakcijama budne osobe u ugrožavajućoj situaciji, nevezano za probleme naglog buđenja, odnosno o reakciji ubrojive osobe.

 

Na temelju takvog nalaza psihijatrijskih vještaka prvostupanjski sud zaključuje da ako je oštećenik optuženika zaista naglo probudio i ako je to bio mogući povod zbog kojeg je optuženik reagirao i postupio na sporni način, ne radi se o reakciji i postupku osobe koja nije mogla shvatiti značenje svoga djela ili vladati svojom voljom, niti mu je ta sposobnost mogla biti ozbiljno narušena takvim povodom.

 

U postupku nije utvrđen bilo kakav povod ili motiv za takvo postupanje optuženika, niti je on u obrani o tome govorio, a s druge strane je utvrđen poremećaj ličnosti koju karakteriziraju upravo agresivni ispadi, neproporcijalni stvarnom povodu koji mogu poprimiti dimenzije tzv. narcističkog bijesa, a što je i rezultiralo nanošenjem smrtonosne ozljede bratu.

 

Takav zaključak prvostupanjskog suda koji prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nije žalbenim navodima optuženika s uspjehom osporen.

 

Zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na subjektivni element djela, žali se i državni odvjetnik ustrajavajući na tvrdnji da je optuženik postupao s izravnom namjerom, na što ukazuju sredstvo počinjenja djela, intenzitet uboda te lokacija ozljede, kao i reakcija optuženika nakon počinjenja djela, a navedeni objektivni učin kaznenog djela povezuju i sa nalazim i mišljenjem psihijatrijskih vještaka.

 

Sve navedeno je prvostupanjski sud imao u vidu međutim, prilikom procjene oblika krivnje uzeo je u obzir i druge okolnosti, da se radi o jednojajčanim blizancima koji su posebno međusobno povezani i bliski, koji su živjeli u dobrim i skladnim odnosima, da među njima nije bilo izraženijih problema, da konkretne zgode nije utvrđen neki ozbiljan razlog za inkriminirano postupanje optuženika i da je došlo do nekog neplaniranog iznenadnog i fatalnog sukoba. Navedeno, uz činjenicu da je optuženik kada je shvatio ozbiljnost stanja, pokušao pomoći na razne načine, te optuženikova potresenost i cjelokupno držanje tijekom postupka ukazuju, po stavu prvostupanjskog suda, da je optuženik, tempore criminis, postupao  s neizravnom namjerom.

 

Prvostupanjski sud daje vrlo opširne razloge za takav zaključak koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i žalitelja upućuje na iste. Naime, i po stavu ovog suda prihvatljiv je zaključak da je optuženik bio svjestan da ubadanjem nožem u vitalni dio tijela može usmrtiti vlastitog brata, no da u konačnici njegovo postupanje ipak nije bilo u cilju da ga doista liši života, jer takvu posljedicu nije htio, niti je bio siguran u njeno ostvarenje, već je pristao na nastupanje takve posljedice.

 

U konkretnom slučaju, iako sve objektivne okolnosti učina djela ukazuju na izravnu namjeru, kako to opravdano tvrdi državni odvjetnik u žalbi, upravo taj poseban odnos braće, jednojajčanih blizanaca i sve ostale okolnosti, opravdavaju zaključak o postupanju s neizravnom namjerom, neovisno i o nalazu i mišljenju psihijatrijskih vještaka, na koji ukazuje državni odvjetnik.

 

S obzirom na sve navedeno, kao i s obzirom na razloge prvostupanjske presude koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, nisu osnovane žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik smatrajući da je izrečena kazna preniska i neadekvatna u odnosu na težinu djela, te neprimjerena ličnosti optuženika. Ukazuje da su u ovoj teškoj životnoj situaciji najveći gubitnici roditelji i da će im svaka kazna biti previsoka, no s druge strane treba imati u vidu da se radi o bizarnom i brutalnom ubojstvu mlade osobe, za što optuženik ne želi prihvatiti odgovornost, ne kaje se, a ima problema s alkoholom i ispoljava agresiju.

 

Optuženik u žalbi zbog odluke o kazni ističe upravo izraženo kajanje i priznanje onoga čega se sjeća, te ukazuje na potporu roditelja koji ne žele izgubiti i drugog sina.

 

Prilikom odmjeravanja kazne, prvostupanjski sud je prvenstveno uzeo u obzir apel roditelja da kada jednom sinu ne mogu vratiti život, da im se omogući da uz ovog drugog ostvare život i za onoga kojeg više nemaju.

 

Uz utvrđene olakotne okolnosti da je optuženik bio u alkoholiziranom stanju kritične zgode, da je bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno, da je neosuđivan, prvostupanjski sud nije mogao zanemariti optuženikovo držanje i vidljivu patnju zbog gubitka brata blizanca, unatoč tome što ga je sam prouzročio i unatoč poricanju djela, budući nije sporno da se radi o posebnoj povezanosti jednojajčanih blizanaca.

 

Analizirajući vrlo opširno navedene okolnosti kao i sve ostale koje utječu na odabir vrste i visine kazne, te imajući u vidu da se nije radilo o planiranom, hladno proračunatom i pripremanom zločinu te da je optuženik odmah i pokušao pomoći bratu, prvostupanjski sud je izrekao kaznu koju prihvaća i ovaj sud smatrajući da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja predviđena zakonom.

 

Stoga nisu prihvaćene žalbe zbog odluke o kazni.

 

Kako ispitivanjem pobijane presude na temelju na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nije utvrđeno niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon,  na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 4. listopada 2017.