Broj: Kž 241/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. O. zbog kaznenih djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 31. siječnja 2017. broj K-60/16, u sjednici održanoj 18. listopada 2017. u prisutnosti branitelja opt. T. O., odvjetnika Ž. K., u javnom dijelu sjednice,

 

p r e s u d i o   j e

 

1.       Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. T. O., po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju čl. 560. d. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) utvrđuje da je opt. T. O. kaznenim djelom iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 opisanim pod toč. 1. izreke pobijane presude ostvario imovinsku korist  u iznosu od 3.372.844,75 kn a kaznenim djelom iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 opisanim pod toč. 2 izreke pobijane presude ostvario imovinsku koristi u iznosu od 11.725.193,42 kn te navedeni iznosi postaju imovina Republike Hrvatske te se nalaže opt. T. O. da Republici Hrvatskoj isplati navedene novčane iznose od 3.372.844,75 kn i 11.725.193,42 u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

2.     Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. T. O. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom a nepreinačenom dijelu.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. T. O. zbog dva kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 opisana u toč. 1. i 2. izreke te presude te mu je na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 za kazneno djelo opisano u toč. 1. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, a za kazneno djelo opisano u toč. 2. na temelju istog propisa kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, nakon čega je optuženika uz primjenu čl. 51. st. 1. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

 

Nadalje, odlukom pod toč. I. izreke pobijane presude na temelju čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 145/10 – dalje u tekstu: ZPOIK) u vezi s čl. 77. KZ/11 utvrđeno je da je optuženik kaznenim djelom pod toč. 1. izreke ostvario imovinsku korist u iznosu od 3.372.844,75 kn, a kaznenim djelom iz čl. 246. st. 1. i st. 2. KZ/11 opisanim pod toč. 2 izreke pobijane presude imovinsku korist u iznosu od 11.725.193,42 kn.

 

Odlukom pod toč. II. izreke je utvrđeno da navedeni iznosi postaju imovina Republike Hrvatske, dok je odlukom pod toč. III. izreke nalaženo optuženiku da navedene novčane iznose u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati Republici Hrvatskoj pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je presuđen na platež troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/08 u iznosu od 23.173,00 kn i paušala u iznosu od 1.000,00 kn.

 

Protiv te su presude žalbu podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se optuženiku utvrde pojedinačne kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju i da ga se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju i optuženik putem branitelja Ž. K., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se protiv optuženika odbije optužba.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Sjednici vijeća je nazočio branitelj optuženika, Ž. K., koji je u žalbi zahtijevao da se obavijesti o sjednici vijeća, dok je u odnosu na državnog odvjetnika i optuženika, koji su o sjednici izviješteni, sjednica u smislu odredbe čl. 475. st. 5. ZKP/08 održana u njihovoj odsutnosti.

 

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženik T. O. u uvodu žalbe ističe uz ostale žalbene osnovu iz kojih pobija prvostupanjsku presudu i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i to iz čl. 468. st. 1. toč. 11 ZKP/08, međutim, u obrazloženju žalbe ne konkretizira koju je to postupovnu povredu iz citiranog propisa sud prvog stupnja ostvario. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti te je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od taksativno navedenih postupovnih povreda iz citiranog propisa.

 

Optuženik neosnovano pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona jer, suprotno njegovim žalbenim tvrdnjama, radnje koje su opisane u izreci pobijane presude u toč. 1. i 2. sadrže sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 za koje je on proglašen krivim.

 

Naime, optuženik potpuno pogrešno u dijelu obrazloženja žalbe označenim pod toč. I. tvrdi da se njemu istražnim zahtjevom od 17. lipnja 2011. nije moglo stavljati na teret počinjenje kaznenog djela iz čl. 337. KZ/97 jer da se, s obzirom na radnje opisane u činjeničnom opisu, može govoriti samo o pribavljanju neimovinske koristi, a ne imovinske, pa da dolazi u obzir primjena samo odredbe čl. 292. KZ/97 koja nema pravni kontinuitet u odredbi čl. 246. st. 2. KZ/11.

 

Međutim, nema nikakve dvojbe da su sve radnje koje su bile opisane u dispozitivu istražnog zahtjeva od 17. lipnja 2011., broj K-DO-143/10 (list 1.a. do 1.c.) zatim o rješenju o provođenju istrage od 17 lipnja 2011., broj Kio-I-206/11 (list 585-587), pravilno bile pravno označene kao kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ/97, a nakon što je 1. siječnja 2013. stupio na snagu KZ/11, zbog postojanja pravnog kontinuiteta, u smislu odredbe čl. 3. st. 3. KZ/11, predmetna kaznena djela su u optužnici od 11. svibnja 2016., broj K-DO-143/10 (list 1182-1193) te u pobijanoj presudi ispravno kvalificirana kao kaznena djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. Potpuno suprotno žalbenim tvrdnjama, za istaći je da se optuženiku ne stavlja na teret pribavljanje neimovinske koristi, već pribavljanje znatne imovinske koristi (čl. 87. toč. 29. KZ/11), jer se radi o pribavljanju novca u višemilijunskim iznosima, niti mu se stavlja na teret stjecanje koristi u korist pravnih osoba u kojima je on bio odgovorna osoba, već se tereti da si je naveden iznose pribavio na štetu navedenih društava. Stoga je posve promašeno pozivanje optuženika na odredbu čl. 292. KZ/97 i u tom kontekstu na odluku ovog suda od 2. travnja 2014., broj I Kž-267/11 u vezi nepostojanje pravnog kontinuiteta, jer se u ovom kaznenom predmetu uopće ne radi o toj pravnoj situaciji.

 

Nadalje, promašeno u dijelu žalbe označenim pod toč. II. optuženik tvrdi da se u konkretnim slučajevima ne radi o kaznenim djelima jer da je on jedini vlasnik navedenih trgovačkih društava u kojima je bio odgovorna osoba, tako da je imovina društava njegova, a ne tuđa imovina, u smislu odredbe čl. 246. KZ/11. Optuženiku se ukazuje na potpunu neprihvatljivost takvog stava prema kojemu je imovina određenog trgovačkog društva ujedno i imovina osnivača i većinskog vlasnika udjela ili dionica trgovačkog društva. Na taj je promašen prigovor optuženika  sud prvog stupnja pravilno odgovorio u obrazloženju pobijane presude (str. 14., 2. odlomak), tako da se, zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelj upućuje na navedene razloge koje je iznio sud prvog stupnja i koje kao potpuno ispravne prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja. Dakle, sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakon iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08 jer radnje koje su opisane u izreci prvostupanjske presude sadrže sva obilježja kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11.

 

Optuženik u okviru povrede kaznenog zakona u obrazloženju žalbe (toč. IV.) ističe i prigovor presuđene stvari navodeći da je, kraj činjenice da je u prekršajnim postupcima zbog nedostatne poslovne dokumentacije proglašen krivim i kažnjen (ističe da je kazne i platio), ne može za iste radnje biti suđen i u kaznenom postupku.

 

Međutim, niti ovaj prigovor povrede kaznenog zakona optuženika nije osnovan jer uvidom u prekršajne naloge Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Odjela za prekršajni postupak od 23. prosinca 2009. (list 1286-1289) i od 4. siječnja 2010. (list 1281-1285), na koje se žalitelj poziva, proizlazi da je optuženik kao odgovorna osoba u društvima K. p. I. d.o.o. Z. i O. d.o.o. Z. zbog počinjenja prekršaja iz Općeg poreznog zakona, Zakona o poreza na dodanu vrijednost, Zakona o porezu na dohodak, i Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave proglašen krivim i kažnjen na novčane kazne u iznosima od 60.000,00 kn, odnosno 33. 000,00 kn, te je utvrđeno da ne postoji objektivni identitet navedenih radnji i radnji opisanim u izreci pobijane presude. Naime, neplaćanja poreza na dodanu vrijednost i na dohodak, te nepredočavanje poreznoj inspekciji poslovne knjige i ostale dokumentacije ne može se ni najširim tumačenjem poistovjetiti s prisvajanjem novca navedenih trgovačkih društava od strane optuženika, a što je predmet inkriminacija u ovom kaznenom postupku.

 

Nadalje, osim što ne postoji objektivni identitet između prekršajnih djela i kaznenog djela u ovom postupku, za istaći je da se vođenje prekršajnih postupaka zbog financijskih prekršaja ne može smatrati „optužbom za kazneno djelo“ u smislu čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 4. Protokola br. 7. uz navedenu Konvenciju (pravilo ne bis in idem) imajući u vidu kriterije koje je pri razrješavanju takvih pitanja ima Europski sud za ljudska prava (tzv. kriteriji Engel), kao i recentnu praksu navedenog suda u predmetu A. i B. protiv Norveške (zahtjev br. 24130/11 i 29758/11).

 

Iz navedenih razloga nije osnovan prigovor presuđene stvari i sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08.

 

U ostalom dijelu obrazloženja žalbe (toč. III.) optuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći da sud prvog stupnja nije utvrdio u koju je namjenu utrošen novac kojeg je on podigao sa žiro-računa navedenih trgovačkih društava, a da financijsko-knjigovodstveni vještak, iako je u nalazu i mišljenju priznao da nema dokumentacije na temelju koje bi utvrdo za koje je namijene novac utrošen, smatra neutemeljeno da su isplate vršene u neposlovne svrhe. Optuženik smatra da je u ovom kaznenom postupku bilo potrebno na potpuno nesumljiv način dokazati u koje je svrhe bio namijenjen novac kojega je podizao, jer da se radi o bitnom obilježju djela budući je predmet inkriminacije iz čl. 246. st. 2. KZ/11 da optuženik upravo sebi pribavi imovinsku korist, a ne da ga utroši u neke druge svrhe.

 

Međutim, sud prvog stupnja je s pravom odbio provjeravati obranu optuženika prema kojoj je s gotovinom podignutom s računa društva O. plaćao račune F. p. d.o.o. i C. d.o.o. jer je navedenu obranu optuženika ocijenio kao neuvjerljivu budući je u suprotnosti s ostalim dokazima izvedenim na raspravi.

 

Naime, na temelju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je proveo vještak R. P., sud prvog stupnja je utvrdio da blagajnički izvještaji u kojima se navodi plaćanje računa za navedene tvrtke F. p. d.o.o. i C. d.o.o. nisu popraćeni računima tih firmi, tako da se izvještaji s pravom ne mogu prihvatiti kao vjerodostojna dokumentacija kojom se dokazuje navodno plaćanje dugova. Kada se ta pravilno utvrđena okolnost poveže s činjenicom da je optuženik jedini osnivač i većinski udjelničar u obje firme F. p. d.o.o. i C. d.o.o., te s činjenicom da te tvrtke prema podacima Fine i banaka H. A. A. i R. b. uopće nemaju otvorene račune (C. d.o.o.), odnosno imaju kod banaka račune s izuzetno malim prometom od svega desetak kuna, odnosno nemaju nikakva potraživanja već samo dugovanja (F. p. d.o.o.), pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je ovakva obrana optuženika tek osmišljena konstrukcija kojom nastoji izbjeći kaznenu odgovornost. Kako je vještak P. u nalazu i mišljenju istakao da nema nikakve dokumentacije o plaćanju navodnih dugova firmi F. p. d.o.o. i C. d.o.o., i po ocjeni ovog suda slijedi zaključak da nije bilo potrebe provoditi dokaze na okolnost namjene trošenja gotovine koju je optuženik dizao s žiro-računa oštećenih tvrtki.

 

Iz navedenih razloga nije osnovan žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o kazni.

 

Sud prvog stupnja je optuženiku, za ova pogibeljna kaznena djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11 za koja su zapriječene kazne zatvora od jedne do deset godina i kojima je on za sebe ostvario imovinsku korist u milijunskim kunskim iznosima, utvrdio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, odnosno u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, što je bliže donjoj granici posebnog minimuma i svakako nije prestrogo, posebice kada se ima u vidu optuženikova dosadašnja osuđivanost. Stoga niti jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine nije neprimjerena kazna jer se blažom kaznom ne bi ostvarila svrha kažnjavanja, u smislu individualne i generalne prevencije.

 

S druge strane, nije osnovana niti žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni jer su kako utvrđene pojedinačne, tako i izrečena jedinstvena kazna, pravilno odmjerene i nisu preblage. Državni odvjetnik u žalbi u biti ponavlja sve one okolnosti koje je već imao u vidu sud prvog stupnja kod odabira i odmjere kazne (osuđivanost i visinu koristi) tako da time ne dovodi u pitanje pravilnost odluke o kazni suda prvog stupnja, a tvrdnje koje iznosi u žalbi o optuženikovoj upornosti i posebnoj izraženoj volji, nemaju taj značaj koji im žalba pridaje.

 

Iz naprijed navedenih razloga nisu osnovane žalbe zbog odluke o kazni.

 

U pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi koja se doduše žalbama ne pobija, prvostupanjska je presuda preinačena na način da je od optuženika ta korist oduzeta na temelju čl. 560. d. ZKP/08 i to iz razloga jer je ZPOIK, na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, na temelju čl. 1. st. 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 70/2017) prestao važiti, te je u čl. 2. istog zakona propisano da će se postupci započeti po ZPOIK-u dovršiti po odredbama kojim se uređuje kazneni postupak. Dakle, imovinsku korist je pravilnom primjenom zakona valjalo oduzeti na temelju sada važećeg propisa, a to je novelirani ZKP/08 (Zakon o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku „Narodne novine“ br. 70/2017). Stoga je pobijana presuda u ovom dijelu preinačena na način kako je to navedeno u izreci presude.

 

Slijedom izloženog, kako žalbe i državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane, valjalo je u smislu odredbe čl. 486. st. 1. ZKP/08, i čl. 482. ZKP/08, presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 18. listopada 2017.