Broj: Kž 60/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. M. B. zbog kaznenog djela iz čl. 113. Kaznenog zakon (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 19. listopada 2016. broj K-40/15, u sjednici održanoj 18. listopada 2017.,

r i j e š i o   j e

Prihvaćaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. I. M. B., ukida se pobijana presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim opt. I. M. B. zbog kaznenog djela protiv života i tijela,  prouzročenje smrti iz nehaja iz čl. 113. KZ/11 te ga je na temelju tog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. srpnja 2015. do 27. listopada 2015.

Na temelju čl. 148. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. dalje: ZKP/08) optuženik je presuđen na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 4.000,00 kn i paušala u iznosu od 500,00 kn.

Protiv te su presude žalbu podnijeli državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i optuženik putem branitelja V. Lj., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka,  pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe, odnosno odbije optužba, ili podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Kako je branitelj optuženika u žalbi zahtijevao da ga se u smislu odredbe čl. 475. st. 2. ZKP/08 izvijesti o sjednici vijeća, o sjednici vijeća su uredno izvješteni Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, optuženik i branitelj, međutim, kako nitko od navedenih osoba na sjednicu vijeća nije pristupio, sjednica je na temelju čl. 475. st. 5. ZKP/08 održana u njihovoj odsutnosti.

Žalbe su osnovane.

Suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika i optuženika izreka pobijane presude nije potpuno nerazumljiva i nije proturječna razlozima presude u pogledu utvrđenja koja se odnose na oblik krivnje.

Naime, žalitelji pogrešno smatraju da je sud prvog stupnja izmjenom činjeničnog i pravnog opisa te pravne kvalifikacije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer da nije u činjeničnom opisu djela unio oblik krivnje. Sud prvog stupnja je u izreku presude, uz ostale elemente predmetnog kaznenog djela, unio i subjektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 113. KZ/11 navodeći da je optuženik olako držao da smrtna posljedica neće nastupiti, što nedvojbeno ukazuje na to da je sud utvrdio da je optuženik kritične zgode postupao sa svjesnim nehajem iz čl. 29. st. 2. KZ/11. Pogrešan je stav državnog odvjetnika da je sud prvog stupnja u činjeničnom opisu trebao navesti da je i u odnosu na tešku tjelesnu ozljedu optuženik postupao s nehajem jer teška tjelesna ozljeda uopće nije bitno obilježje kaznenog djela iz čl. 113. KZ/11 za koje je optuženik proglašen krivim.

Iz naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika niti zbog povrede kaznenog zakona koji pogrešno smatra da se zbog izostanka opisa oblika krivnje u činjeničnom opisu u konkretnom slučaju uopće ne radi o kaznenom djelu.

Nadalje, suprotno tvrdnjama optuženika sud prvog stupnja je u izreci pravilno naveo naziv kaznenog djela i pravilno ga je pravno opisao, tako da nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. u vezi čl. 459. st. 3. ZKP/08.

Međutim, osnovano žalitelji na gotovo suglasan način ukazuju da je utvrđenje suda prvog stupnja iz izreke u proturječju s razlozima obrazloženja u pogledu utvrđenja uzroka pada oštećenika na asfaltnu podlogu, uslijed čega je došlo do teških ozljeda glave i smrti oštećenika.

Naime, žalitelji s pravom ističu da je sud prvog stupnja u izreci presude utvrdio da je oštećenik pao na pod uslijed toga što ga je optuženik otvorenim dlanovima ruku udario u području lica i ušiju, dok u obrazloženju (str. 6., 2. i 3. pasus) sud prvog stupnja, citirajući dio nalaza i mišljenja sudsko medicinske vještakinje M. D. G. navodi, u kontekstu oštećenikove znatne alkoholiziranosti, da je mehanizam pada kod osoba koje su u alkoholiziranom stanju puno rizičniji jer nisu niti kod manjih udaraca sposobni održati ravnotežu, odnosno da je vjerojatno ili moguće da ni ne bi došlo do tragičnog pada da oštećenik nije bio u pijanom stanju.

Dakle, s obzirom na ovakvo obrazloženje presude doista nije jasno dopušta li sud prvog stupnja mogućnost da do pada oštećenika na tlo nije došlo zbog udarca optuženika, već zbog oštećenikove alkoholiziranosti, što onda presudu čini nerazumljivom jer se ona zbog navedene proturječnosti ne da ispitati.

Dakako da je pitanje uzroka pada i zadobivanje ozljede glave uslijed koje dolazi do smrti oštećenika odlučno pitanje koje mora biti utvrđeno s potpunom izvjesnošću i razlozi o tom utvrđenju koji se unose u obrazloženje presude moraju biti potpuno razumljivi i neproturječni.

Nadalje, u pravu je državni odvjetnik i kada tvrdi da je nerazumljivo obrazloženje pobijane presude u dijelu u kojem sud prvog stupnja navodi (str. 7., 2. odlomak) da je u skladu s načelom „in dubio pro reo“ sud prvog stupnja primijenio blažu kvalifikaciju djela. Naime, pravilo „in dubio pro reo“ je jedno od načela procesnog prava koje je popisano u odredbi čl. 3. st. 2. ZKP/08 i odnosi se samo na činjenične dvojbe koje se ni na koji drugi način ne daju razriješiti, već tumačenjem koje je u korist optuženika. Iz ovakvog obrazloženja suda prvog stupnja bi proizlazilo da je sud dvojbu o tome radi li se o kvalifikaciji djela iz optuženice, teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti iz čl. 120. u vezi čl. 119. st. 1. i čl. 118. st. 1. KZ/11 ili je u pitanju kazneno djelo prouzročenja smrti iz nehaja iz čl. 113. KZ/11 razriješio na način da je primijenio kvalifikaciju koja je za optuženika povoljnija, što je pogrešno i presudu i u tom dijelu čini nerazumljivom.

Nadalje, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi o razlozima presude o zapisnicima o iskazima svjedoka danih u postupku i samih zapisnika.

Naime, sud prvog stupnja iz činjeničnog opisa izostavlja tvrdnju optužbe da je optuženik oštećenika „snažno udario u glavu“ obrazlažući u presudi (str. 6., 3. pasus) da ne postoje dokazi koji bi upućivali na taj zaključak. Međutim, osnovano državni odvjetnik tvrdi da sud prvog stupnja uopće nije reproducirao sadržaje iskaza svjedoka J. K., I. S. i M. K., koji su jednako kao i svjedok J. B., čiji je iskaz u obrazloženju presude reproduciran, vidjeli kako je optuženik oštećenika snažno udario rukama u glavu. Iz navedenog slijedi da sud prvog stupnja u pogledu ove važne okolnosti iznio razloge koji u biti ne odgovaraju sadržajima zapisnika o ispitivanju svih navedenih svjedoka. Ovo procesno pitanje pravilnosti i potpunosti ocjene i obrazlaganja svih na raspravi izvedenih dokaza je usko povezano i s pitanjem pravilnosti utvrđenja odlučnih činjenica, koje je istaknuto u daljnjem dijelu žalbe državnog odvjetnika. Iako se o tom dijelu žalbe državnog odvjetnika, kako se presuda ukida zbog postupovnih povreda, nije odlučivalo, sudu prvog stupnja se ukazuje da to pitanje snage udarca, svakako može biti značajno pri zaključivanju je li kritične zgode kod optuženika postojala namjera (izravna ili neizravna) da oštećenika teško tjelesno ozljedi, a da je tada smrt bila obuhvaćena nehajnim oblikom krivnje.

Prema tome, kako je sud prvog stupnja na način kako je to navedeno u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje žalitelji ukazuju, trebalo je prihvaćanjem žalbi državnog odvjetnika i optuženika pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti navedene postupovne povrede na način da će izvesti sve do sada provedene dokaze, a po potrebi i druge, te će ovisno o rezultatima ocjene dokaza, utvrditi je li optuženik oštećenika snažno udario u glavu otvorenim dlanovima u namjeri da ga teško tjelesno ozljedi, a da je u odnosu na smrt postupao s nehajem i da je na taj način počinio kazneno djelo iz čl. 120. u vezi čl. 119. st. 1. i čl. 118. st. 1. KZ/11 kako to tvrdi državni odvjetnik u optužnici, ili se optuženikova krivnja uopće ne odnosi na tešku tjelesnu ozljeđivanje, već je oštećenikovu smrt prouzrokovao iz nehaja, olako smatrajući da njegov udarac neće imati za posljedicu smrt oštećenika, te da je u pitanju kazneno djelo prouzročenja smrti iz nehaja iz čl. 113. KZ/11.

Za sva činjenična i pravna utvrđenja koja bude unio u izreku presude sud prvog stupnja će u obrazloženju presude (u koje će unijeti i „materijalnu“ obranu optuženika što u pobijanoj presudi nije učinjeno) dati jasne i neproturječne razloge koji će biti sukladni sadržajima zapisnika o ispitivanju svjedoka i vještaka.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako su žalbe državnog odvjetnika i optuženika osnovane, na temelju čl. 483. st. 1. i čl. 484. st. 1. ZKP/08 riješeno je kao u izreci.

Zagreb, 18. listopada 2017.