Broj: Kž 191/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. P. zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – ispravak - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 22. veljače 2017. broj K-15/16, u sjednici održanoj 8. studenoga 2017.

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zadru na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) oslobodio je od optužbe opt. J. P. zbog kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 te je na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučio da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-5. ZKP/08 padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Optuženik je putem branitelja T. G. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja činjenično stanje pogrešno utvrdio.

Naime, državni odvjetnik smatra da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da u ovom kaznenom postupku nema dovoljno pouzdanih dokaza za izvođenje zaključka o tome da je opt. J. P. počinio predmetno kazneno djelo. Ističe da su ključni dokazi koji upućuju upravo na takvo utvrđenje iskaz svjedoka A. O. i dokazna radnja prepoznavanja koja je provedena 23. prosinca 2015. tijekom koje je svjedok A. O. izjavio da s apsolutnom sigurnošću između pet predočenih osoba prepoznaje optuženika kao počinitelja predmetnog kaznenog djela.

Međutim, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, sud prvog stupnja nije mogao na temelju dokaza koje je izveo na raspravi s potpunom izvjesnošću utvrditi da je upravo optuženik dana 23. prosinca 2015. oko 13,30 sati počinio kazneno djelo razbojništva u prodavaonici B. u Z.

Naime, iako je u optužnici od 9. veljače 2016., broj K-DO-86/2015 (list 184.-185.) državni odvjetnik predložio čitav niz personalnih i materijalnih dokaza, a koje je sud prvog stupnja na raspravi i izveo, jedni dokaz koji potvrđuje tezu optužbe da je opt. J. P. počinitelj navedenog kaznenog djela jest zapisnik o prepoznavanja od 23. prosinca 2015. (list 8.-10.) te iskaz svjedoka A. O. od 7. siječnja 2016. (list 132.-134.). Svi ostali dokazi, počam od iskaza očevidaca događaja A. Z., K. S., O. T., koje nisu mogle opisati izgled počinitelja jer je bio maskiran, iskaza djelatnika policije I. A. i T. R. koji su pri obavljanju rutinske kontrole prometa kritičnog dana zaustavile optuženika oko 10,25 sati na državnoj cesti DC 8 i fotografije, kojom je, mobitelom, A. O. snimio počinitelja (12.-14.), ali s leđa, niti na razini indicija ne potvrđuju navode optužbe, jer ni na koji način ne dovode u vezu optuženika i predmetno kazneno djelo.

U sustavu slobodne ocjene dokaza koji je propisan u čl. 9. st. 3. ZKP/08, u pravilu svaki dokaz koji je podoban za dokazivanje određene činjenice ima procesnu jednaku vrijednost, tako da nema zapreke da se i na jednom dokazu, dakako ukoliko ga sud ocjeni vjerodostojnim, utemelji sudska odluka.

Dakle, bez obzira što se u konkretnom slučaju optužba temelji samo na zapisniku o prepoznavanju i iskazu svjedoka O., a ne i na drugim dokazima, nije bilo zapreke da se donese osuđujuća presuda, kada bi ovi dokazi bili u toj mjeri uvjerljivi da sud na temelju njih može s potpunom sigurnošću utvrditi da je optuženik počinitelj predmetnog kaznenog djela i istovremeno isključiti bilo kakvu dvojbu da je razbojništvo počinila neka druga osoba.

Međutim, sud prvog stupnja je detaljnom analizom svih relevantnih okolnosti i iskaza svjedoka A. O. pravilno ocijenio da niti zapisnik o prepoznavanju niti iskaz svjedoka O. nisu potpuno pouzdani dokazi da se na temelju njih donese osuđujuća presuda.

Prije svega, iako je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je svjedok O. na zapisniku o prepoznavanju, nakon što je prije nego što je pristupio samoj radnji prepoznavanja, opisao počinitelja kao osobu staru oko 35 godina, kraće crne kose, srednje tjelesne građe, visine oko 180 cm, tamnije puti, šire vilice, grube kože lica, te je po izvršenom prepoznavanju izjavio da sa apsolutnom sigurnošću između pet predočenih osoba prepoznaje optuženika kao osobu koju je pratio nakon počinjenja kaznenog djela i čije je lice vidio sa udaljenosti od pet metara, iz njegovih kasnijih iskaza ne proizlazi da je pri prepoznavanju bio u toj mjeri siguran da je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela.

Naime, već u iskazu od 7. siječnja 2016. svjedok O. je izjavio, ponavljajući to u više navrata, da je počinitelja vidio samo nakratko, kroz dvije sekunde i da sa apsolutnom sigurnošću ne može tvrditi da je optuženik ta osoba koju je pratio nakon počinjenja kaznenog djela. Dakle, svjedok O., nakon proteka samo dva tjedna od trenutka kada je obavljeno prepoznavanje, relativizira svoj stav koji je iznio na prepoznavanju tvrdeći da je prema grubom licu, čvrstoj čeljusti smatrao da je to osoba koju je vidio na dvije sekunde, ali da to ne može sa stopostotnom sigurnošću tvrditi.

Na raspravi održanoj 21. veljače 2017. svjedok O. navodi da je osoba koju je vidio u trgovini bila mršavije građe, a za optuženika ne može ustvrditi da je također mršavije građe. Ističe da ne bi pri prepoznavanju mogao prepoznati nikoga kao počinitelja, odnosno da bi mu to bilo teže da su mu predočene osobe koje imaju slične grublje crta lica, da su sve osobe bile slično obučene, da su bile istih ili približnih visina, istih dužina kose, jer je imao premalo vremena da vidi i ocjeni sve crte i karakteristike lica počinitelja kada ga je vidio kroz svega dvije sekunde. Za optuženika kojeg vidi u sudnici izjavljuje da ne može potvrditi da je on počinitelj djela, navodeći da je uz naprijed izložene dvojbe uz to i prošlo dosta vremena od počinjenja.

Kraj takvog stanja stvari, kada svjedok A. O. priznaje da je imao premalo vremena da bi, osim grubosti kože, zapazio i druga karakteristična obilježja počinitelja, a kako bi bio u stanju sa sigurnošću i bez ikakve dvojbe ustvrditi je li optuženik ta osoba, evidentno je da sud prvog stupnja nije mogao na navedenim dokazima izvan bilo kakve dvojbe zaključiti da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo.

Dakle, imajući s jedne strane u vidu nepouzdanost naprijed navedenih dokaza na kojima se temeljila optužba, te s druge strane činjenicu da je alibi optuženika da je u kritično vrijeme pomagao ocu u obavljanju zidarskih poslova potvrđen iskazima nesrodnog svjedoka I. V. i svjedoka M. P. i da se takva obrana optuženika ne može isključiti, te imajući u vidu i činjenicu da kod optuženika pretragom doma i automobila, a koja je obavljena u kratkom vremenu nakon što je optuženik uhićen 23. prosinca 2015., nisu pronađeni nikakvi predmeti koji bi ga doveli u vezi s predmetnim kaznenim djelom, proizlazi da je sud prvog stupnja optuženika potpuno ispravno na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08 uslijed nedostatka dokaza oslobodio od optužbe.

Kraj takvog stanja stvari, kada je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno utvrdio, okolnosti koje državni odvjetnik ističe u žalbi, da je alibi optuženiku potvrdio samo njegov otac, svjedok M. P. te svjedok I. V., koji da je na istražno ročište od 29. prosinca 2015. pristupio zajedno s svjedokom M. P. i to nepozvan, što bi ukazivalo na njihov dogovor, nemaju to značenje koje im pridaje žalitelj.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba državnog odvjetnika nije osnovana i kako sud prvog stupnja nije počinio povrede iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 8. studenoga 2017.