Broj: Kž-Us 144/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika H. L. i V. M. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenog V. M. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 10. listopada 2017. broj Kov-Us-47/2017, u sjednici održanoj 8. studenog 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog V. M..

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je „kao neosnovan prijedlog branitelja okrivljenog V. M., odvjetnika Z. B., da se iz spisa izdvoji kao nezakonit dokaz CD medij s izdvojenim snimkama telefonskih razgovora koji su pribavljeni provedbom posebnih dokaznih radnji iz čl. 332. st. 1. toč. 1. i 4. ZKP/08, sačinjen sukladno nalogu suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj 3 Kir-t-Us-332/17 od 18. svibnja 2017. godine“.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni V. M. po branitelju, odvjetniku Z. B., a predlaže „ukinuti prvostupanjsko rješenje i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinačiti prvostupanjsko rješenje i izdvojiti kao nezakonit dokaz CD medij s izdvojenim snimkama telefonskih razgovora koji su pribavljeni provedbom posebnih dokaznih radnji iz čl. 332. st. 1. toč. 1. i 4. ZKP/08, sačinjen sukladno nalogu suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj 3. Kir-t-Us-332/17 od 18. svibnja 2017. godine“.

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu okrivljeni V. M. kada, nakon konstatiranja da „nije upitno mogu li se kao dokaz (…) koristiti `slučajni nalazi´ ako se oni odnose na neko drugo kataloško djelo osobe prema kojoj je mjera bila određena nalogom sukladno čl. 332. st. 1. ZKP-a“ te da „isto tako nije upitno i da se mogu koristiti `slučajni nalazi´ i ako se odnose na kataloško djelo treće osobe, prema kojoj doduše nisu bile prethodno određene mjere iz čl. 332. st. 1. ZKP-a, ali čija kriminalna djelatnost ulazi u kriminalnu zonu osobe prema kojoj se mjera zakonito primjenjuje“, u žalbi tvrdi da „s obzirom na (…) manjkavosti u zakonskoj formulaciji [odredbe članka 335. stavka 6. ZKP/08.], nije u potpunosti razjašnjeno pitanje dokazne vrijednosti i upotrebljivosti (…) `nevezanih slučajnih nalaza o kaznenim djelima trećih osoba´“.

Naime, odredbom članka 335. stavka 6. ZKP/08. propisano je da će se, ako se prilikom poduzimanja radnji iz članka 332. stavka 1. tog Zakona zabilježe podaci i obavijesti koji upućuju na neko drugo kazneno djelo i počinitelja iz članka 334. istog Zakona, taj dio snimke prepisati i dostaviti državnom odvjetniku te da se on može upotrijebiti kao dokaz u postupku za to kazneno djelo.

Za Vrhovni sud Republike Hrvatske je potpuno jasno da se formulacija „neko drugo kazneno djelo i počinitelja iz članka 334. istog Zakona“ odnosi (i) na osobu prema kojoj nalogom nisu bile određene posebne dokazne radnje, a iz rezultata njihove provedbe proizađe sumnja da je ona počinitelj nekog od kaznenih djela navedenih u katalogu takvih djela iz članka 334. ZKP/08. za koja se mogu odrediti posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. tog Zakona, neovisno o tome „ulazi“ li takva kriminalna djelatnost u kaznena djela radi čijeg otkrivanja je nalog bio izdan, odnosno je li i u kojoj mjeri ona povezana s tim djelima.

Dakle, iz odredbe članka 335. stavka 6. ZKP/08. jasno proizlazi mogućnost uporabe dokaza pribavljenog posebnim dokaznim radnjama i u postupku protiv osobe protiv koje te radnje nisu bile određene, za kazneno djelo koje ni na koji način nije u vezi s onim kaznenim djelima radi čijeg dokazivanja su te radnje određene, ali pod uvjetom da se radi o takozvanom „kataloškom“ kaznenu djelu iz članka 334. ZKP/08.

Na ovakvo tumačenje odredbe članka 335. stavka 6. ZKP/08. u obrazloženju pobijanog rješenja upućuje i prvostupanjski sud, pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. u vezi s člankom 495. ZKP/08. koju ističe žalitelj.

Konačno, neosnovano okrivljeni V. M. upire i na povredu prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda (članak 468. stavak 2. u vezi s člankom 495. ZKP/08.), pozivajući se pritom na presude Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetima Valenzuela Contreras v. Spain, Lambert and others v. France, Kopp v. Switzerland i Kruslin v. France. Okrivljenik u odnosu na ove tvrdnje samo navodi da je „u svim navedenim presudama utvrđeno (…) između ostalog kako nije postojala učinkovita zaštita nacionalnog prava koje u pogledu uporabe prisluškivanog razgovora ne radi razliku u tome čija se linija prisluškuje“.

Međutim, kako to i prvostupanjski sud pravilno ističe, u svim ovim predmetima radi se o drugačijim činjeničnim situacijama, kao i bitno drugačijim pravnim osnovama i zakonskim regulativama nadzora snimanja telefonskih razgovora, pa se pravna shvaćanja ESLJP izražena u tim odlukama ne mogu primijeniti na ovaj slučaj.

Zbog toga nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. u vezi s člankom 495. ZKP/08.

S obzirom na navedeno, žalbenim tvrdnjama nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona te da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom iznesenog, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odbijena je žalba okrivljenog V. M. kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 8. studenog 2017.