Broj: Kž 8/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. H., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 3. studenoga 2016. broj K-19/15-303, u sjednici vijeća održanoj 16. studenoga 2017. u nazočnosti u javnom dijelu optuženog I. H. i njegovog branitelja, odvjetnika N. S.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. H. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijski sud u Puli-Pola proglasio je krivim opt. I. H. da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u svezi čl. 34. KZ/11, pa je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju kaznu mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. srpnja 2015. pa nadalje.

 

              Na temelju čl. 79. st. 1. KZ/11 od optuženog I. H. oduzet je pištolj marke Rigarmi, model „1953“, call 6,35 mm Browning s pripadajućim spremnikom i pet komada streljiva, koji će se po pravomoćnosti presude predati policijskoj postaji P.-P.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) opt. I. H. dužan je naknaditi efektivne troškove kaznenog postupka u iznosu od 17.744,00 kn, te paušalnu svotu u iznosu od 2.000,00 kn, dok će se troškovi koji se odnose na nužne izdatke i nagradu branitelja po službenoj dužnosti, kao troškovi nastali za dopunu psihijatrijskog vještačenja odrediti naknadno posebnim pismenim rješenjem.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna zatvora.

              Žalbu je podnio i optuženik putem branitelja N. S., odvjetnika u P.-P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kaznenoj sankciji i troškovima kaznenog postupka, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Na žalbu optuženika odgovor je podnio državni odvjetnik, uz prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

              Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Postupajući prema zahtjevu optuženika u žalbi, u smislu čl. 475. st. 2. ZKP/08, o sjednici vijeća izviješteni su optuženik i njegov branitelj, kao i državni odvjetnik. Sjednici su bili nazočni optuženik, sukladno čl. 475. st. 8. ZKP/08 putem audio video uređaja, a njegov branitelj N. S. neposredno, dok uredno izviješten državni odvjetnik sjednici nije nazočio, pa je sjednica vijeća, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08, održana u njegovoj odsutnosti.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

              Bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik nalazi u tvrdnji da je sud izmjenom činjeničnog opisa kaznenog djela (ne navodi kakvom) prekoračio optužbu i počinio bitnu povredu iz čl. 486. st. 1. toč. 9. ZKP/08, te bitnu povredu iz čl. 486. st. 1. toč. 11. ZKP/08, navodeći samo paušalno da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, dok su iznijeti razlozi proturječni i nisu suglasni s iskazima u postupku ispitanih svjedoka, međutim iz sadržaja žalbe ne proizlazi niti se obrazlaže u čemu se točno istaknute bitne povrede sastoje.

 

              Protivno takvim paušalnim i uopćenim žalbenim tvrdnjama, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti, te su suglasni iskazima u postupku ispitanih svjedoka. Druga je stvar što žalitelj subjektivno smatra da ti razlozi nisu valjani i dostatni te ih ne prihvaća, a što se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu.

 

              Nadalje, suprotno istaknutom prigovoru optuženika, okolnost da je državni odvjetnik na raspravi izmijenio dan, odnosno datum počinjenja kaznenog djela, uskladivši na taj način činjenični opis s rezultatima izvedenih dokaza u postupku, a čime značajno nije mijenjan bitan sadržaj činjeničnog opisa, nije ostvarena ni bitna povreda iz čl. 486. st. 1. toč. 9. ZKP/08, na koju se žalitelj poziva. Budući da istaknute bitne povrede nisu ostvarene, a niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 utvrdio da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženika zbog bitnih povreda nije osnovana.

 

              Pobijajući utvrđeno činjenično stanje optuženik smatra da nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka daje prostora za zaključak da je optuženik u inkriminirano vrijeme bio na granici neubrojivog stanja, odnosno barem bitno smanjene ubrojivosti, što je sud propustio u potpunosti obrazložiti, tako da je vještačenje trebalo dopuniti, odnosno ponoviti, dok je rezultate nalaza i mišljenje toksikološkog vještaka sud trebao cijeniti sukladno načelu in dubio pro reo. Osim toga ističe da je sud pogrešno analizirao i ocijenio iskaz oštećenika, te svjedoka J. S. i D. J., zbog čega je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

              U okviru istaknute žalbene osnove optuženik ustvari ne iznosi ništa nova što već nije bilo predmetom analize i ocjene suda prvog stupnja, već samo polemizira s razlozima presude i ocjenjuje rezultat provedenih dokaza. Naime, razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na počinjeno kazneno djelo, ovaj sud drugog stupnja nalazi da optuženik navodima svoje žalbe nije doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

              Protivno navodima žalbe prvostupanjski je sud na temelju pravilne ocjene obrane optuženika, iskaza oštećenog V. S., liječničke dokumentacije za oštećenika, zapisnika o pretrazi, te provedenog psihijatrijskog, sudskomedicinskog i mehanoskopskog vještačenja, njihovom savjesnom i kritičnom ocjenom, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice inkriminiranog kaznenog djela. Za takva svoja utvrđenja je u obrazloženju presude iznio veoma logične i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

              Osnovano tako prvostupanjski sud, suprotno žalbi, na temelju pravilne i kritične ocjene nalaza i mišljenja kombiniranog psihijatrijsko - psihologijskog vještačenja koje su proveli vještaci dr. D. S. i prof. V. L. P., kao i nakon njihova neposredna ispitivanja na glavnoj raspravi utvrđuje da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv ali ne bitno, radi čega vještaci nisu ni indicirali preporuku izricanja sigurnosne mjere. Takav nalaz, kao i njegova sudska ocjena ničim u postupku nisu bili dovedeni u pitanje, pa je prvostupanjski sud osnovano odbio prijedlog obrane za dopunu psihijatrijskog vještačenje i time protivno žalbi optuženika činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno. U odnosu na provedeno toksikološko vještačenja, suprotno žalbi optuženika, sud prvog stupnja nije taj dokaz cijenio na štetu optuženika, budući iz mišljenja vještaka toksikologa proizlazi da je optuženik kritične zgode mogao biti u trijeznom, pripitom ili pijanom stanju, što se nije točno moglo utvrditi radi prevelikog vremenskog intervala između događaja i davanja mokraće, tako da posljedično na takvom nalazu sud nije temeljio nijednu odlučnu ili pravno relevantnu činjenicu, što u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

 

              S pravom je, nadalje, prvostupanjski sud prihvatio iskaz oštećenika kao vjerodostojan, jer su ga u cijelosti potvrdili i svjedoci J. S. i D. J. Oštećeni V. S. je logično i životno iskazivao o tome kako je kritične večeri optuženik izašao iz auta na ..., te je počeo pucati, dok je on za to vrijeme sjedio na klupi i pisao poruku na mobitel. Kada mu je optuženik prišao, rekao mu je da ne puca, jer da će doći policija, te kad se digao s klupe kako bi otišao, dok je optuženik stajao ispred njega na udaljenosti od oko jednog metra, jednostavno mu je pucao u trbuh, a potom je počeo bježati. Kada je ponovo sjeo vidio je na sebi krv, ali kako je bio pijan nije odmah osjetio bol, pa se ponovo digao s klupe i krenuo kući, ali mu je nakon pedesetak metara pozlilo, te je sjeo, nakon čega mu je prišlo troje ljudi radi pružanja pomoći. Optuženika je poznavao, jer je P. mali grad i nije s njim bio u sukobu niti su se družili, a koje okolnosti prema ispravnom utvrđenju prvostupanjskog suda upućuju na zaključak da oštećenik u svom iskazu nije imao nikakvog posebnog razloga teretiti optuženika.

 

Iz nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka proizlazi da je oštećenik inkriminiranog dana zadobio tjelesnu ozljedu u vidu strijelne rane lijeve strane trbušne stijenke, te da ispaljeno zrno nije narušilo vitalne strukture trbušne šupljine oštećenika, jer je isto igrom slučaja prošlo 5 cm od najbliže vitalne strukture unutar trbušne šupljine pri čemu vještak nije mogao sa sudskomedicinskog aspekta isključiti mogućnost da je projektil mogao ozlijediti i vitalne strukture u blizini, što bi onda moglo dovesti do osobito teške tjelesne ozljede, te realne ugroze oštećenikova života. Nadalje iz provedenog balističko-mehanoskopskog vještačenja proizlazi da su na izuzetoj odjeći oštećenika uočena mehanička oštećenja nastala prolaskom jednog zrna, pri čemu je udaljenost cijevi vatrenog oružja do površine tkanine bila veća od jednog metra. Konačno iz zapisnika o pretrazi doma optuženika proizlazi da je ondje pronađen pištolj opisan u činjeničnom opisu presude, koji je prema nalazu balističkog vještaka tehnički ispravan, da je iz istog pucano, kao i da je deformirano zrno streljiva pronađeno prilikom očevida upravo ispaljeno iz dostavljenog pištolja na vještačenje.

 

S druge strane ocjenjujući obranu optuženika, sud istu s pravom ne prihvaća u dijelu gdje on tvrdi da ne zna kako je metak završio u oštećeniku i da nije imao namjeru pucati u njega, smatrajući je u tom dijelu danom u cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti, dok je u ostalom dijelu u kojem optuženik zapravo priznaje objektivno sam događaj prihvaća, jer je ona u tom dijelu sukladna ostalim izvedenim dokazima.

 

Stoga, na temelju sveobuhvatne i pravilne ocjene iskaza oštećenika, te svjedoka J. S. i D. J., zapisnika o pretrazi stana optuženika, medicinske dokumentacije, kao i sudsko-medicinsko, te balističko-mehanoskopskog i psihijatrijskog vještačenja, a djelomično i iz same obrane optuženika, sud prvog stupnja izveo je pravilne zaključke o počinjenju kaznenog djela ubojstva u pokušaju od strane optuženika i njegovoj odgovornosti za to djelo. U obrazloženju presude, posebno na str. 9-11, sud prvog stupnja dao je u svemu veoma iscrpne, relevantne i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je ispravno primijenio kazneni zakon kada je opisanu djelatnost optuženika pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11. Budući da optuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju utvrđenje odlučnih činjenica, to njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Iako optuženik uvodno pobija presudu i zbog povrede kaznenog zakona, tu žalbenu osnovu sadržajno ne obrazlaže, već je zapravo samo drži posljedicom pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, tako da žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, državni odvjetnik općenito ističe da je sud prvog stupnja precijenio olakotne, a podcijenio otegotne okolnosti na strani optuženika, slijedom čega izrečena kazna nije odgovarajuća stvarnoj težini počinjenog kaznenog djela.

 

Optuženik pak pobijajući odluku o kazni smatra da je sud prvog stupnja podcijenio brojne olakotne okolnosti utvrđene na strani optuženika, a posebno da je nedovoljno cijenio okolnost da je kazneno djelo ostalo u pokušaju.

 

Suprotno tvrdnjama iz žalbi državnog odvjetnika i optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženiku pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu čl. 47. KZ/11 utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao, zbog čega njihova preocjena za koju se zalažu obje stranke nije osnovana. Tako je u pobijanoj presudi osnovano uzeo kao olakotno optuženiku smanjenu ubrojivost, izraženo žaljenje i kajanje, te djelomično priznanje kaznenog djela, a kao otegotno da oštećenik ničim nije doprinio djelu, te da optuženik nakon ozljeđivanja oštećenika nije poduzeo ništa da mu pomogne, kao činjenicu njegove dosadašnje višestruke osuđivanosti, pri čemu već jednom i zbog istovrsnog kaznenog djela.

 

Prema tome, imajući u vidu sve tako utvrđene okolnosti i bez obzira što je kazneno djelo ostalo u pokušaju, prvostupanjski sud je optuženiku osnovano izrekao bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Tako izrečena kazna i po ocjeni ovog suda drugog stupnja ukazuje se primjerenom stupnju krivnje optuženika i težini počinjenog kaznenog djela, te je adekvatna društvenoj opasnosti optuženika, kao počinitelja, pa se s toga opravdano može očekivati da će se s tom kaznom ostvariti sve svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 41. KZ/11, pa strože kažnjavanje za koje se zalaže državni odvjetnik i blaže kažnjavanje kako to predlaže optuženik nije osnovano.

 

Kako su tijekom postupka nastali efektivni troškovi za provođenje psihijatrijskog, sudsko-medicinskog, toksikološkog i balističkog vještačenja, kao i troškovi prijevoza za svjedoke, te troškovi uzimanja bioloških uzoraka, u ukupnom iznosu od 17.744,00 kune, sud je sukladno zakonu obvezao optuženika na njihovo plaćanje, kao i plaćanje paušala u iznosu od 2.000,00 kuna, a koji troškovi su odmjereni u skladu s trajanjem i složenošću postupka. Stoga, suprotno neobrazloženoj žalbi optuženika u tom dijelu, ukoliko bi njegovo imovinsko stanje u vrijeme izvršenja odluke o troškovima bilo takvo da bi plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, prema čl. 148. st. 6. ZKP/08, on može obrazloženim zahtjevom od predsjednika prvostupanjskog vijeća zatražiti oslobođenje od dužnosti njihove naknade.

 

Slijedom izloženog, na temelju čl. 482. ZKP/08 trebalo je presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 16. studenoga 2017.