Broj: K-26/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Zadru, po predsjedniku vijeća Hrvoju Viskoviću, uz sudjelovanje Silvane Čubrilo, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženih: I - V. B. i II – K. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), povodom optužnice ŽDO u Zadru broj KT-22/94 od 20. lipnja 1995. godine, temeljem čl. 380. st. 1. toč. 2. u svezi čl. 452. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08), dana 20. studenoga 2017. godine,

r i j e š i o   j e

              Obustavlja se kazneni postupak protiv optuženih: I – V. B. i II – K. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ/97, zbog nastupa zastare.

Obrazloženje

              Županijskog državno odvjetništvo u Zadru podiglo je optužnicu protiv optuženih: I - V. B. i II - K. Š. pod brojem KT-22/94 od 20. lipnja 1995. godine, zbog kaznenih djela iz čl. 215. st. 5. u svezi st. 3. i 1. KZ RH.

              Nakon održane rasprave ŽDO u Zadru sada pod brojem DO-K-35/98 od 31. ožujka 1999. godine korigira činjenični i pravni opis inkriminiranog djela, kao i pravnu kvalifikaciju tako da bi se sada radilo o kaznenom djelu iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ/97.

              Dana 14. prosinca 1999. godine donesena je presuda koja je odlukom Vrhovnog suda RH broj Kž-217/00 od 27. travnja 2004. godine ukinuta i vraćena prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Dana 28. prosinca 2004. godine pod brojem K-43/04 Županijski sud u Zadru donio je presudu koja je odlukom Vrhovnog suda RH broj Kž-120/05 od 13. ožujka 2007. godine ukinuta i vraćena prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

              Postupak je nastavljen pod poslovnim brojem K-33/07, u kojem je 23. svibnja 2011. godine donesena presuda koja je odlukom Vrhovnog suda RH broj Kž-838/11 od 14. svibnja 2013. godine ukinuta te je predmet vraćen na novi postupak.

              Dana 18. svibnja 2015. godine državni odvjetnik mijenja činjenični opis i pravnu kvalifikaciju djela te navodi kako je riječ o kaznenim djelima koja su počinjena u razdoblju trajanja Domovinskog rata te da stoga podliježu Zakonu o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i procesa pretvorbe i privatizacije.

              Konačno, na ročištu održanom 20. studenoga 2017. godine obrana je ustrajala u tvrdnji da je za inkriminirana kaznena djela nastupila zastara budući je i za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 i z kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 nastupila zastara kaznenog postupka. Ovo stoga što je za ta kaznena djela i po starom zakonu (čl. 20. st. 6. u svezi čl. 19. st. 1. toč. 3. KZ/97) i po novom zakonu (čl. 81. st. 1. toč. 3. KZ/11) zastarni rok 20 godina, što bi značilo da bi zastara nastupila u svakom slučaju od svibnja 2012. do 16. lipnja 2014. godine. O kaznenom djelu koje bi potpadalo pod Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije ne može biti niti govora. Osim što su predmetne inkriminacije ostvarene za trajanja Domovinskog rata ništa drugo ih ne povezuje s okolnostima iz čl. 1. tog Zakona, da bi se na njih mogao uopće primijeniti taj Zakon.

              Prijedlog obrane je osnovan slijedom čega je trebalo donijeti rješenje o obustavi postupka zbog nastupa zastare.

              Prije svega treba reći kako je inkriminirano razdoblje od početka svibnja 1992. godine do 16. lipnja 1994. godine  (ispravak na listu spisa 302). Bez obzira na to kako su inkriminirana djela pravno kvalificirana kao kazneno djelo čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ/97 ili čl. 246. st. 2. KZ/11 za njih je propisana identična kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, odnosno prema čl. 20. st. 6. u svezi čl. 19. st. 1. toč. 3. KZ/97 i po čl. 81. st. 1. toč. 3. KZ/11 identičan zastarni rok – 20 godina.

              Drugim riječima zastara kaznenog progona u svakom slučaju nastupila je u vremenu od svibnja 2012. do 16. lipnja 2014. godine. Obzirom da čl. 86. KZ/11 propisuje kako će se u slučaju promjena rokova zastare primjenjivati zastarni rokovi novog Zakona, a da u konkretnom slučaju faktički nije bilo promjene zastarnih rokova to su na zastaru primijenjeni rokovi iz čl. 20. st. 6. u svezi čl. 19. st. 1. toč. 1. KZ/97.

              Tek po nastupu apsolutne zastare Državni odvjetnik svojim dopisom od 18. svibnja 2015. godine iznosi tvrdnju kako je riječ o kaznenim djelima na koje se mora primijeniti Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije i to isključivo iz razloga što su počinjeni za trajanja Domovinskog rata.

              Prije svega, ovakva tvrdnja državnog odvjetnika nije relevantna u situaciji kada je zastara za kaznena djela za koja je on poduzimao progon već davno nastupila.

              Osim toga, da bi radilo o kaznenom djelu iz Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije potrebno je ispunjenje nekoliko uvjeta: kao prvo da je riječ o kaznenom djelu iz čl. 5. tog zakona što u ovom slučaju nesporno jest. Nadalje, da je ispunjen uvjet iz čl. 1. Zakona tj. da je djelo počinjeno u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, što također nije sporno. Međutim potrebno je i ispunjenje uvjeta iz čl. 7. Zakona tj. da je tim djelima ostvarena nesrazmjerna imovinska korist podizanjem cijene robe koja je u nestašici, prodaja državne imovine znatno ispod njene vrijednosti ili na drugi način iskorištavanje ratnog stanja. Sasvim je nesporno da u konkretnom slučaju nije bila riječ o prodaji državne imovine, a prosto je nevjerojatno da bi građevinski materijal koji su prodavali okrivljenici u inkriminiranom razdoblju bio roba koja je u nestašici, niti ima podataka u spisu da bi oni toj robi podizali vrijednost. Nesrazmjernost ostvarene imovinske koristi mora biti rezultat svjesnog iskorištavanja ratnog stanja, i to tako da je uvijek ostvarena na teret ili na štetu materijalnih uvjeta života stanovništva u ratu, o čemu u spisu također nema nikakvih podataka. Uostalom pretpostavka za primjenu ovog zakona bila bi i ostvarenje izvanredne imovinske koristi, koja bi, po shvaćanju ovog suda, trebala biti daleko veća od znatne imovinske koristi koja je neophodna za kvalifikaciju konkretnog kaznenog djela prema kaznenom zakonu. U ovom slučaju je ostalo nerazjašnjeno o kojoj se imovinskoj koristi radi, međutim prema posljednjoj verziji optužnice (list spisa 321-323) riječ je o iznosu od 69.006,72 kune koji doista ne može predstavljati nesrazmjernu imovinsku korist koja se ostvaruje ratnim profiterstvom.

Slijedom svega naprijed navedenog, a sukladno čl. 380. st. 1. toč. 2. u svezi čl. 452. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku trebalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenje i kazneni postupak protiv obojice optuženika obustaviti zbog nastupa zastare.

U Zadru, 20. studenoga 2017. godine