Broj: Kž 218/17-7

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 23. veljače 2017. broj K-1/17, u sjednici održanoj 22. studenoga 2017., u prisutnosti braniteljice opt. M. M., M. Š., odvjetnice iz D.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

I Prihvaća se djelomično žalba opt. M. M., ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. KZ/11 pod toč. 1. izreke te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. M. M., preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. M. M. zbog kaznenog djela iz čl. 140. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 iz toč. 2. izreke zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 140. st. 2. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme lišenja slobode od 21. do 22. srpnja 2016.

III U ostalom dijelu žalba opt. M. M. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Dubrovniku proglasio je krivim opt. M. M. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 opisanog u toč. 1. izreke pobijane presude za koje mu je na temelju čl. 153. st. 1. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i kaznenog djela nametljivog ponašanja iz čl. 140. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 za koje mu je na temelju čl. 140. st. 2. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci  te ga je uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca s tim da je na temelju čl. 57. st. 1. i 2. KZ/11 optuženiku izrečena djelomična uvjetna osuda na način da je određeno da se neuvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci ima izvršiti, a ostatak izrečene kazne u trajanju od deset mjeseci neće se izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode po redarstvenim vlastima u trajanju od dva dana, i to 21. i 22. srpnja 2016.

Na čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. toč. 1.-6 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje: ZKP/08) optuženik je presuđen na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 1.096.00 kn i paušala u iznosu od 2.000,00 kn u roku od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe.

Protiv te je presude žalbu podnio optuženik putem braniteljice M. Š., odvjetnice iz D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškova kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Kako je optuženik u žalbi zahtijevao u smislu odredbe čl. 475. st. 1. ZKP/08 da se on i braniteljica izvijeste o sjednici vijeća tako je i učinjeno te je sjednica vijeća održana u nazočnosti braniteljice, dok optuženik i državni odvjetnik, iako uredno obaviješteni, nisu pristupili, pa je sjednica na temelju čl. 475. st. 5. ZKP/08 održana u njihovoj odsutnosti.

Žalba je djelomično osnovana.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer sud prvog stupnja nije o odlučnim činjenicama u obrazloženju presude iznio razloge o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku koji bi bili u znatnoj proturječnosti sa samim tim zapisnicima.

Naime, optuženik u žalbi na vrlo detaljan i iscrpan način analizira iskaze ošt. J. Nj. koje je dala u istrazi i na raspravi te nakon njihove komparacije ukazuje da je svjedokinja različito iskazivala u pogledu vremena trajanja intimne veze nje i optuženika, u pogledu njenog ponašanja za vrijeme kada pruža otpor optuženiku, načina njenog razodijevanja, te u pogledu vremena i načina njihova odlaska iz apartmana. Ističući razlike u tim detaljima usporedbom oba iskaza oštećenice (koji se ne odnose na odlučne činjenice) optuženik u biti nastoji dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja koji se temelje na iskazu ove svjedokinje. Dakle, svi su ovi prigovori koji se u žalbi podvode pod postupovne povrede u biti iz činjenične sfere i stoga će o njima očitovanje uslijediti u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Dakle, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 na koju upire žalba, a niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Međutim, u pravu je optuženik kada tvrdi da mu je sud odlukom da odbije njegove dokazne prijedloge povrijedio pravo na obranu što je utjecalo na presudu, čime je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

Naime, na ročištu rasprave od 22. veljače 2016. (list 101.) sud prvog stupnja je odbio na temelju čl. 421. st. 1. toč. 4. ZKP/08 prijedloge obrane da se na relevantne okolnosti ispitaju svjedoci N. V., J. K., provede očevid na licu mjesta, dok je prihvaćen prijedlog da se pročita medicinska dokumentacija u vezi pogoršanog zdravstvenog stanja optuženikovog oca i sina. Iako je sud prvog stupnja ovlašten na temelju čl. 421. ZKP/08 odbiti dokazne prijedloge kada utvrdi da se radi o nedopuštenim, nevažnim, neprikladnim ili odugovlačećim prijedlozima stranaka, u konkretnoj situaciji, kada su odbijeni u biti svi dokazni prijedlozi optuženika koji su bili usmjereni na provjeru istinitosti iskaza oštećenice, a samo je prihvaćen dokaz obrane koji može biti relevantan samo s aspekta odluke o kazni, time je povrijeđeno optuženikovo pravo na obranu jer mu nije omogućeno da kroz kontrolne dokaze pokuša osporiti uvjerljivost iskaza oštećenice, a što je nedvojbeno bilo od utjecaja na presudu. Optuženik jedino putem navedenih dokaza može doći u poziciju da opovrgne iskaz svjedokinje koja ga tereti, tako da je sud prvog stupnja u opisanoj situaciji trebao prihvatiti sve ili bar neke od predloženih dokaza obrane, kako bi optuženiku pružio šansu da pokuša oboriti ovaj dokaz optužbe.

Uslijed ove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, posljedično je i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Naime, u sustavu slobodne ocjene dokaza, koji je unatoč brojnim dosadašnjim izmjenama kaznenog procesnog zakonodavstva, ostao cijelo vrijeme neizmijenjen kao učinkovit model dokazivanja činjenica u dokaznom postupku, a sadržan u odredbi čl. 9. st. 3. ZKP/08, za izvođenje zaključaka o postojanju odlučnih činjenica je dostatan, i samo jedan vjerodostojan dokaz. Dakle, sud prvog stupnja može već samo na temelju iskaza oštećenice, a što je kod ovakvih kaznenih djela protiv spolne slobode koja se i čine najčešće bez očevidaca i razumljivo, izvesti zaključak o tome je li djelo počinjeno ili nije. Međutim, s pravom optuženik ističe da je u takovoj situaciji potrebno s potpunom izvjesnošću, izvan bilo kakve sumnje, savjesnom i sveobuhvatnom ocjenom iskaza oštećenice i obrane optuženika zaključiti je li kazneno djelo počinjeno ili nije.

Upravo je zbog pogrešne odluke suda prvog stupnja da se odbiju svi dokazni prijedlozi obrane izostala mogućnost sveobuhvatne ocjene iskaza oštećenice i optuženika kroz njihovu provjeru putem kontrolnih dokaza.

Dakle, iako je načelno prihvatljiva ocjena suda prvog stupnja o uvjerljivosti iskaza oštećenice imajući u vidu nespornu okolnost da je njihov rastanak u O. bio „hladan“ i da je ona suprugu odlučila iskreno priznati da je s optuženikom bila u relativno duljoj intimnoj vezi, što bi upućivalo da ona iskazuje istinito, taj iskaz je bilo potrebno provjeriti putem predloženih dokaza obrane.

Naime, s pravom obrana predlaže da se na okolnost ponašanja i izgleda oštećenice nakon spornog događaja i optuženika ispitaju predloženi svjedoci N. V. i J. K. te eventualno provede i očevid radi utvrđivanja pozicije na kojoj su se nalazili svjedok V. sa sinom i nevjestom u trenucima počinjenja ovog djela, odnosno u trenucima kada oštećenica i optuženik izlaze iz apartmana jer je moguće da bi se izvođenjem tih dokaza sporne okolnosti bolje razjasnile i rasvijetlile. Oštećenica je sam inkriminirani događaj opisala s izvjesnom dozom dramatičnosti, tako da nije nevažno provjeriti kako su aktere događaja u njihovom odlasku iz apartmana percipirali susjedi, odnosno zajednička prijateljica koju su namjeravali posjetiti na putu za O. Iako se to u žalbi ne ističe, kako se već presuda ukida zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sudu prvog stupnja se ukazuje i na eventualnu potrebu ispitivanja supruga oštećenice, jer je ostalo u određenoj mjeri nerazjašnjen dogovor oštećenice i supruga u vezi prijavljivanja optuženika, posebice, kada obrana sugerira da su u pitanju lukrativni motivi.

Iz svih naprijed navedenih razloga trebalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika u odnosu na kazneno djelo silovanja pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti na ponovno suđenje i odluku.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će provesti sve do sada izvedene dokaze te dokaze na koje je ukazano u prethodnom dijelu obrazloženja, a po potrebi i druge, te će nakon njihove savjesne ocjene, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku.

U odnosu na kazneno djelo nametljivog ponašanja iz čl. 140. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 žalba optuženika u kojoj se utvrđenja suda prvog stupnja, koja se odnose na ovo kazneno djelo, pobijaju u žalbi samo uzgred i vrlo kratko (str. 5., 2. odlomak i str. 6. 2. odlomak obrazloženja žalbe) nije osnovana jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio. Naime, kraj pravilno utvrđene objektivne okolnosti, koja u biti i nije sporna, da je optuženik oštećenici u kratkom vremenskom razdoblju putem mobitela uputio više stotina poruka kako bi s njom nakon prekida intimne veze stupio u kontakt, a na što ona nije reagirala, nakon čega poruke poprimaju još uvredljivije sadržaje, pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da je takvo ustrajno i dugotrajno postupanje optuženika kod oštećenice izazvalo tjeskobu i strah za njenu sigurnost, što su sve obilježja kaznenog djela nametljivog ponašanja za koje je pravilno proglašen krivim. Optuženik žalbom niti ne pokušava dovesti u pitanje ova pravilna utvrđenja suda prvog stupnja, osim što ničim argumentiranom tvrdnjom da je tu njihovu telefonsku komunikaciju trebalo cijeniti na drugi način, tako da je žalba u ovom dijelu neosnovana.

Međutim osnovano se optuženik žali u odnosu na kaznu koja mu je utvrđena za kazneno djelo iz čl. 140. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 jer je uistinu kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci prestrogo odmjerena. Naime, optuženik nije osuđivana osoba, a radi se o kaznenom djelu za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju do tri godine, tako da je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, prestroga.

Stoga je djelomičnim prihvaćanjem optuženikove žalbe zbog odluke o kazni u odnosu na ovo kazneno djelo, pobijana presuda preinačena na način da je optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca. Ta je kazna primjerena svim inače pravilno utvrđenim olakotnim (neosuđivanost i skrb nad maloljetnim djetetom) i otegotnim okolnostima (upornost) i ta će kazna ispuniti svrhu kažnjavanja u smislu individualne i generalne prevencije, zbog čega je presuđeno kao u toč. II. izreke.

Uslijed svih naprijed navedenih razloga, na temelju čl. 483. st. 1., čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08, odlučeno je kao u dispozitivu.

Zagreb, 22. studenoga 2017.