Broj: Kž 393/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića, Ileane Vinja, Miroslava Šovanja i Vesne Vrbetić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. Š., zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 4. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11),  odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 25. travnja 2017. broj K-9/2016-186, u javnoj sjednici vijeća održanoj 23. studenoga 2017., u nazočnosti u javnom dijelu branitelja optuženika, odvjetnika Lj. D.

p r e s u d i o   j e

              I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog B. Š., preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela u odnosu na djelo iz članka 111. točke 4. KZ/11 na štetu oštećenog A. H. te se izriče da je tom radnjom optuženi B. Š. počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11.

II. Uslijed odluke pod I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog B. Š., preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni te se optuženom B. Š. za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11 na štetu oštećenog A. H. za koje je sada proglašen krivim na temelju te zakonske odredbe utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, dok se uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina iz prvostupanjske presude za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11 na štetu oštećenog D. V. pa se optuženi B. Š. za ta djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 19 (devetnaest) godina, u koju mu se kaznu na temelju članka 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. studenoga 2013. pa nadalje.

III. U ostalom se dijelu žalba optuženog B. Š. odbija kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom Županijski sud u Karlovcu proglasio je krivim opt. B. Š. da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude u odnosu na ošt. A. H. počinio kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 111. toč. 4. KZ/11, a u odnosu na ošt. D. V. kazneno djelo ubojstva iz čl. 110.  KZ/11, pa mu je za kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 111. toč. 4. KZ/11 na temelju tog zakonskog propisa utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset i jedne godine, dok mu je za kazneno djelo ubojstva iz čl. 110. KZ/11 na temelju tog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam godina, te je na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset i sedam godina, u koju kaznu mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. studenog 2013. pa nadalje.

              Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) oštećenici Ž. V. i Z. H. upućeni su na parnicu.

              Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 opt. B. Š. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 5.000,00 kuna, a na temelju čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 efektivne troškove kaznenog postupka u iznosu od 33.447,87 kn, te trošak postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08 u iznosu od 3.375,00 kn, dok će se troškovi koji se odnose na pristup svjedoka na rasprave odrediti naknadno posebnim pismenim rješenjem.

              Protiv te presude žalbu je podnio opt. B. Š. putem branitelja Lj. D., odvjetnika u R., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a sadržajno i zbog povrede kaznenog zakona, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Žalbom je također zatraženo da se o sjednici vijeća obavijesti branitelja optuženika.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Postupajući prema zahtjevu branitelja optuženika u žalbi, u smislu čl. 475. st. 2. ZKP/08, o sjednici vijeća izviješteni su optuženik i njegov branitelj, kao i državni odvjetnik. Sjednici je neposredno bio nazočan branitelj optuženika, dok je uredno pozvani optuženik pismeno izvijestio sud da sukladno čl. 475. st. 8. ZKP/08 ne želi prisustvovati sjednici vijeća, a uredno izviješten državni odvjetnik sjednici također nije nazočio, pa je sjednica vijeća u odnosu na optuženika i državnog odvjetnika sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08, održana u njihovoj odsutnosti.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

              Pobijajući utvrđeno činjenično stanje optuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno analizirao i ocijenio iskaze u postupku ispitanih svjedoka, a pritom prije svega iskaze svjedoka V. J. M., M. V. i J. M. koji su potkrijepili navode njegove obrane, te je navedene iskaze umanjio u njihovoj dokaznoj snazi, što je rezultiralo pogrešnim zaključcima o odlučnim činjenicama, a posebno o tome je li optuženik inkriminirane zgode sam izašao iz vozila ili je bio na silu izvučen po oštećenicima. Osim toga, smatra da sud nije pravilno utvrdio dinamiku inkriminiranog događaja, a to posebno u odnosu na napad na ošt. D. V., jer nitko nije vidio ranjavanje tog oštećenika. Žalitelj također smatra da prvostupanjski sud nije imao nikakvog dokaza za zaključak da je optuženik ošt. A. H. lišio života zbog ljubomore kao niske pobude koja predstavlja kvalifikatorni oblik kaznenog djela.

              Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio iskaze svjedoka, posebno u pogledu utvrđenja činjenice da li je optuženik kritične zgode sam izašao iz svog vozila ili je bio na silu izvučen po oštećenicima, jer je sud činjenicu da je optuženik sam izašao iz vozila ispravno utvrdio na temelju ispitanih svjedoka i to prvenstveno V. J. M. koja je sa optuženikom u to vrijeme bila u vozilu, a što također potvrđuju i svjedoci D. D. i T. K. koji su iz blizine promatrali inkriminirani događaj. U tom pogledu iskaz svjedokinje V. J. M., protivno navodima žalbe, ne potvrđuje obranu optuženika da je na silu bio izvučen iz vozila, niti to potvrđuje svjedokinja J. M. koja uopće nije bila na mjestu inkriminiranog događaja, tako da je i po ocjeni ovog suda drugog stupnja navedena odlučna činjenica pravilno utvrđena.

Nadalje, nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio dinamiku cijelog događaja, budući je ista, a posebno u odnosu na ozljeđivanje oštećenika D. V. ispravno utvrđena po prvostupanjskom sudu i to na temelju činjenice da je taj oštećenik prvi uočen na stepenicama ulaza na terasu lokala, a što potvrđuje trag br. 2. na situacijskom planu kao i raspored grupacije tragova krvi. Osim toga, da je kritične zgode prvo ozlijeđen D. V. prvostupanjski sud pravilno zaključuje na temelju ispravne ocjene svjedoka B. D. i svjedokinje V. J. M. koji suglasno iskazuju kako je taj oštećenik prvi na stepenicama tražio da zovu hitnu pomoć, dok je ošt. A. H. za to vrijeme još bio u sukobu sa optuženikom kod njegova osobnog vozila. Tako utvrđenu dinamiku događaja prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, posebice, ako se ona promatra u korelaciji dane obrane optuženika, te obdukcijskog i sudskomedicinskog nalaza za ošt. D. V. Naime, optuženik u svojoj obrani ističe kako mu je taj oštećenik prišao s leđa, dok iz obdukcijskog nalaza proizlazi da je ošt. D. V. zadobio ubodnu ranu vrata, a iz sudskomedinskog vještačenja proizlazi da je u trenutku zadobivanja ozljede ošt. V. prema optuženiku stajao sučelice i da je samo u takvom položaju moglo doći do njegova ozljeđivanja. Stoga je, protivno istaknutim žalbenim tvrdnjama, pravilan zaključak suda prvog stupnja da je optuženik nožem zadao ozljede najprije ošt. D. V., a tek potom ošt. A. H.

              U odnosu na dinamiku događaja i nastanak ozljeda kod ošt. A. H. sud prvog stupnja istu pravilno utvrđuje na temelju sudsko medicinskog vještačenja kojim je utvrđeno ukupno sedam rana na trupu i udovima tog oštećenika. Te su ozljede locirane na prednjoj strani oštećenikova trupa lijevo i desno na prsima, odnosno lijevo bočno, što ujedno ukazuje da je taj ošt. A. H. u odnosu na optuženika prilikom ozljeđivanja stajao sučelice. Iz okolnosti da je kod ošt. H. između ostalih utvrđena i jedna rezna rana lijevog dlana, koja je prema mehanizmu nastanka obrambena ozljeda, prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako se taj optuženik zapravo branio od napada optuženika. Pritom prvostupanjski sud također, ispravno se pozivajući na dvije ubodne rane na leđima ošt. H., pravilno otklanja prigovor iz obrane optuženika da je postupao u nužnoj obrani, kao i prigovor o njezinu eventualnom prekoračenju, jer je nedvojbeno da je ošt. H. te ozljede zadobio prilikom uzmicanja i bježanja u pravcu ugostiteljskog objekta, gdje je naknadno i zatečeno njegovo mrtvo tijelo. Da je optuženik i nakon sukoba sa ošt. H. ostao u borbenom položaju držeći nož u ruci visoko u zraku sud ispravno utvrđuje na temelju svjedoka B. D. koji mu je nož, nakon inkriminiranog događaja uspio oduzeti, a što i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda dodatno minorizira opetovane prigovore optuženika iz žalbe da se samo branio od napada oštećenika.

              Iako sud prvog stupnja, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ispravno na temelju izvedenih dokaza utvrđuje i sve okolnosti koje se odnose na ljubavnu vezu između optuženika i svjedokinje V. J. M., kao i njezina prijašnjeg odnosa sa ošt. A. H., koje su kritične zgode mogle biti povod za inkriminirani događaj, prigovor iz žalbe optuženika da se u konkretnom slučaju u odnosu na ošt. A. H. ne radi o teškom ubojstvu koje bi bilo motivirano ljubomorom kao niskom pobudom prema tom oštećeniku zapravo je prigovor pravilnoj primjeni kaznenog zakona, pa s obzirom da žalba optuženika sadržajno obrazlaže i te žalbene navode, odnosno osnovu, o tom će se prigovoru detaljno obrazložiti u okviru žalbene osnove  povrede kaznenog zakona.

              Prema svemu do sada navedenom proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pa žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

              Međutim, prema stajalištu ovog suda drugog stupnja, u konkretnom slučaju i pored pravilno utvrđenog činjeničnog stanja po sudu prvog stupnja, motiv iz kojeg kritičnog dana optuženik postupa u odnosu na ošt. A. H. ne predstavlja ljubomoru kao nisku pobudu koje bi ovo kazneno djelo činilo kvalificiranim u smislu odredbe čl. 111. toč. 4. KZ/11.

              Prije svega, ovdje valja naglasiti da osim rijetkih slučajeva kada se radi o nemotiviranim ubojstvima, takva se kaznena djela u pravilu čine iz određenih pobuda, primjerice narušenih međuljudskih odnosa, neraščišćenih imovinskih odnosa i sl. Svakako da su i takve pobude počinitelja ovakvih kaznenih djela apsolutno neprihvatljive, međutim, da bi se radilo o kaznenom djelu teškog ubojstva pobude počinitelja u tim slučajevima moraju biti takve, da su one negativne u toj mjeri, kako to pravilno definira prvostupanjski sud da „zbog toga djelo trpi opću moralnu osudu i prijezir“. Nedvojbeno je da pobuda počinitelja koja usmrćuje osobu koja je bila u ranijoj ljubavnoj vezi sa njegovom djevojkom može predstavljati naročito nisku pobudu, ali ne sama po sebi, već i uz daljnje uvjete da je ta pobuda dovela do planiranog i promišljenog ubojstva i ako počinitelj dopušta da ga vode strasti i nagoni.

              U konkretnom slučaju s pravom optuženik ističe da je kod ocjene je li u pitanju teško ubojstvo ili obično ubojstvo trebalo imati u vidu cjelokupni kontekst događaja koji je kompleksan i ne svodi se samo na emocionalnu dimenziju optuženika i ošt. A. H. kao ranijeg dečka optuženikove djevojke. Naime, nesporno je da je kritične večeri susret u lokalu i ponašanje ošt. H. prema V. J. M. - njegovoj bivšoj djevojci, a u tom času djevojke optuženika, kod istog dovelo do porasta afektivne tenzije, pri čemu, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud na temelju nalaza psihijatrijskog vještaka ljubomora nije bila isključena kao motiv za inkriminirano ponašanje optuženika. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ta okolnost sama za sebe još nije dovoljna za zaključak da je optuženik kritične večeri postupao iz niskih pobuda i da je bio motiviran ljubomorom tog stupnja da bi se njegova naknadna djelatnost trebala pravno označiti kao kazneno djelo teškog ubojstva iz niskih pobuda motivirano ljubomorom.

              Naime, osjećaj ljubomore, kako se to pravilno navodi u optuženikovoj žalbi ne mora sam po sebi u pravnom smislu nužno predstavljati nisku pobudu, već se u takvoj situaciji zapravo zahtijeva tzv. patološka ljubomora. Imajući u vidu da je svjedokinja V. J. M. u svom iskazu nedvojbeno iskazala da ju je kritične večeri prilikom izlaska iz lokala k sebi privukao ošt. H. te je poljubio, što je optuženik vidio, ali joj ništa pritom nije rekao, nego je s njom izašao van iz lokala i krenuo prema svom vozilu i dovodeći taj iskaz u vezu sa nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještaka dr. E. S. koja navodi da patološka ljubomora kao psihijatrijska dijagnoza kod optuženika nije dokazana, što u određenoj mjeri korespondira sa iskazom svjedokinje M., tada se naknadno ponašanje optuženika ispred lokala na parkiralištu, očito prethodno isprovociranog po ošt. H., prema ocjeni ovog suda ne može smatrati djelom koje je isključivo motivirano ljubomorom kao niskom pobudom. Ovo iz razloga, jer u konkretnoj situaciji iskazana ljubomora optuženika ne nadilazi onu uobičajenu i društveno prihvatljivu ljubomoru prisutnu u društvenim vezama i partnerskim odnosima, a sve to tim više kada je nedvojbeno utvrđeno da je ošt. H., nakon epizode u lokalu, izašao iz istog te došao do vozila optuženika i nastavio razgovarati sa njegovom djevojkom - svjedokinjom M. koja to u svom iskazu potvrđuje, a koji iskaz sud prvog stupnja u potpunosti prihvaća.

              Prema tome, kada se na ovaj način sagleda postupanje optuženika i njegovo složeno psihičko stanje, odnosno porast afektivne tenzije, koja je, prema psihijatrijskom nalazu nastupila kao posljedica ponašanja ošt. A. H., najprije u lokalu, a potom i kasnije kad je došao na parkiralište gdje su se nalazili optuženik i njegova djevojka M., proizlazi da optuženik nije usmrtio ošt. H. zbog osobito niskih pobuda. Naime, ne radi se o tome da je optuženik na hladnokrvan i pažljivo isplanirani način odlučio usmrtiti ošt. H. kao bivšeg dečka njegove djevojke, već se u konkretnom slučaju radi o spletu okolnosti koje su nastale konstantnom provokacijom ošt. H., koja kod optuženika tempore criminis prerasta u stanje visoke afektivne tenzije, uslijed čega konačno dolazi do sukoba, te usmrćenja ošt. H.

              Stoga, ovaj drugostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju situacijski nepredviđena izazvana ljubomora kod optuženika zbog ponašanja ošt. H. prema njegovoj djevojci, cijeneći pritom posebno i nalaz psihijatrijskog vještaka, nema značaj osobito niske pobude kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud. Iz naprijed navedenog i uz sva pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda, u navedenoj situaciji ne radi se o postupanju iz naročito niskih pobuda u smislu odredbe čl. 111. toč. 4. KZ/11. Radi iznijetog, prihvaćena je žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona, te je kazneno djelo u odnosu na ošt. A. H. koje je činjenično opisano u izreci pobijane presude, pravilnom primjenom kaznenog zakona pravno označeno kao kazneno djelo ubojstva iz čl. 110. KZ/11.

              Uslijed preinake pobijane presude u pravnoj kvalifikaciji djela i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika preinačena je pobijana presuda i u odluci o kazni, te je optuženiku zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 110. KZ/11 na štetu oštećenog A. H. utvrđena kazna u trajanju od dvanaest godina, dok je uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam godina po prvostupanjskom sudu za kazneno djelo ubojstva iz čl. 110. KZ/11 na štetu oštećenog D. V., pa je optuženi B. Š. za navedena djela uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devetnaest godina, u koju mu je kaznu na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. studenog 2013. pa nadalje.

              Pritom je ovaj drugostupanjski sud, suprotno žalbi optuženika, prihvatio pravilno po prvostupanjskom sudu utvrđene i ispravno vrednovane olakotne okolnosti kod optuženika i to njegovu dosadašnju neosuđivanost, bitno smanjenu ubrojivost uslijed težeg afektivnog stanja kojem je nesporno doprinio ošt. A. H., kao i da je osoba mlađe životne dobi, kao i pravilno utvrđene otegotne okolnosti koje se ogledaju u tragičnim posljedicama optuženikova ponašanja a to je smrt dviju mladih osoba, visok stupanj krivnje, te činjenicu da su kaznena djela ubojstva u porastu posljednje vrijeme.

              Stoga, u konkretnom slučaju tako utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od dvanaest godina u odnosu na ošt. H. i osam godina u odnosu na ošt. V., kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od devetnaest godina zatvora, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, primjerena je kako stupnju kaznene odgovornosti optuženika, tako i njegovoj opasnosti kao počinitelja djela, te adekvatna da se njome ispuni zakonom predviđena svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.

              Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila ostvarena neka bitna povreda na koju pazi po službenoj dužnosti, niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom izloženog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 trebalo je presuditi kao u izreci ove presude.

Zagreb, 23. studenoga 2017.