Broj: Kž 358/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. A. K., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 2. i čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 27. travnja 2016., br. K-10/14, u sjednici održanoj 30. studenoga 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              U povodu žalbi optuženog A. K. i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik, djelom za koje je po sudu prvog stupnja proglašen krivim, počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, silovanje iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11.

 

II.              Uslijed odluke pod I., preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni te se optuženik, za kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 za koje je sada proglašen krivim, temeljem čl. 153. st. 1. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine, u koju mu se, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme uhićenja od 29. siječnja 2012. do 30. siječnja 2012. godine.

 

III.              Žalbe opt. A. K. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. A. K. zbog teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 2. te u vezi čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. KZ/11 pa je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine.

 

Temeljem čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08), oštećenica je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

 

O troškovima kaznenog postupka odlučit će se posebnim rješenjem u smislu čl. 148. st. 4. ZKP/08.

 

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženik se žali osobno zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se ta presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne primjerena stroža kazna zatvora.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZID ZKP/08 („Narodne novine“, broj 70/17.), dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Uvodno treba reći da je ranija oslobađajuća presuda protiv optuženika ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. I Kž-212/13 od 30. siječnja 2014., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu pred potpuno izmijenjeno sudsko vijeće.

 

U ponovljenom suđenju prvostupanjski je sud otklonio nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je valjanom ocjenom provedenih dokaza, kako samih za sebe, tako i u kontekstu drugih dokaza, osnovano našao dokazanim da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo, doduše, drugačije pravne kvalifikacije o čemu će nastavno biti riječi.

 

Suprotno tvrdnji žalbe optuženika, nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 time što bi u pobijanoj presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama.

 

Obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama temeljem kojih se zaključci suda prvog stupnja mogu s uspjehom ispitati. Drugo je pitanje što se žalitelj s tom argumentacijom prvostupanjskog suda ne slaže, a to predstavlja daljnji žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Također, prvostupanjski je sud na stranici sedam i osam pobijane presude obrazložio pravni kontinuitet kaznenih djela i razloge za primjenu blažeg zakona, što žalitelj tek paušalno osporava ne navodeći koje bi materijalno pravo i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela konkretno trebalo primijeniti.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje optuženik smatra da terećenje oštećenice nije vjerodostojno budući da je njezin iskaz „nedosljedan, fragmentalan, kontradiktoran i neuvjerljiv“. S obzirom da nema materijalnih tragova o učinu kaznenih djela niti je oštećenica bila sigurna u kojoj mjeri joj je optuženik ugurao prst u spolovilo, smatra se da nema dokaza o tome da bi optuženik na njezinu štetu poduzeo sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju pa ga treba osloboditi od optužbe.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je prvostupanjski sud, temeljem zakonito provedenog dokaznog postupka, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo na način kako ga tereti optužba.

 

Prije svega, prvostupanjski sud s pravom vjeruje ošt. I. Š. jer je ona u tri navrata, pa i nakon što je postala punoljetna, u bitnom isto opisivala događaj, a jednako je iskazala i prilikom forenzičkog intervjua u okviru provedenog psihologijskog vještačenja. Psihologijski vještak mr. sc. D. B., primjenom metoda procjene vjerodostojnosti izjave (CBCAiSVA) zaključuje da opis događaja tijekom vještačenja zadovoljava kriterije stvarno doživljenog, a ne izmišljenog događaja, jer ima logičku strukturu, sadrži specifične detalje mjesta, vremena, objekata i osoba, stavljen je u prostorno - vremenski kontekst uz odgovarajuću emocionalnu pratnju. Također, kod oštećenice se ne nalaze elementi patološke motivacije prema optuženiku.

 

Kada se uz navedeno uzme u obzir kontekst otkrivanja događaja te činjenica da je oštećenica, kao i njezina obitelj, prethodno bila u dobrim odnosima sa optuženikom, očito je da oštećenica nije imala motiva optuženika lažno teretiti niti je obrana u tom pravcu ponudila suprotne dokaze.

 

Osim toga, terećenje oštećenice potvrđeno je iskazima njezinih roditelja, posebno iskazom majke V. Š., kojoj je oštećenica odmah po povratku iz kuće optuženika ispričala na koji način ju je on spolno zlostavljao, pri čemu je bila uplakana i vidno uznemirena, a njezina majka je o tome odmah obavijestila policiju i podnijela kaznenu prijavu.

 

Netočna je tvrdnja žalbe da nema sigurnih dokaza o tome da bi optuženik, osim nasilnog ljubljenja i hvatanja oštećenice za grudi i stražnjicu te stavljanja ruke u njezine gaćice, još i silom gurnuo svoj prst u njezino spolovilo. Naime, ošt. I. Š. dosljedno tvrdi da je optuženik upravo to učinio, ali nije sigurna koliko je duboko ušao, naime, „gurnuo ga je ali nije skroz ... malo ju je zabolilo ...“. Navedeno ukazuje da je do početka penetracije prstom u spolovilo oštećenice sigurno došlo, pri čemu dubina prodiranja nije odlučna budući da je za ostvarenje inkriminirane radnje dovoljan i sam početak penetracije prstom u spolovilo.

 

Izostanak ozljeda na spolovilu oštećenice, u konkretnom slučaju, nije odlučna budući da medicinski vještak dr. T. Ć. u svom nalazu i mišljenju zaključuje da pri penetraciji prstom u vaginu u čak 70 - 80% slučajeva neće doći do ozljeđivanja himena.

 

Slijedom navedenog, dakle, nikakve dvojbe nema da je optuženik, kao znatno starija i fizički jača osoba od mlt. oštećenice, iskoristio njezinu naivnost i nesnalaženje te ju, usprkos otimanja i odgurivanja, silom ljubio i dirao po grudima, stražnjici i spolovilu u koje je gurnuo svoj prst te je na taj način spolno zlostavio poduzevši spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem.

 

Međutim, ispitujući pobijanu presudu u povodu podnesenih žalbi, a po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZID ZKP/08, ovaj žalbeni sud nalazi da je prvostupanjski sud predmetno kazneno djelo pogrešno pravno označio te time povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika u smislu čl. 469. toč. 4. ZID ZKP/08.

 

Točno je da kazneno djelo silovanja maloljetne osobe iz čl. 188. st. 1. i 4. Kaznenog zakona koji je vrijedio u vrijeme događaja (,,Narodne novine“, broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – u daljnjem tekstu: KZ/97) ima svoj pravni kontinuitet u teškom kaznenom djelu protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. KZ/11, ali pod uvjetom da su ostvarene kvalifikatorne okolnosti naznačene u st. 1. tog članka. Međutim, za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela silovanja više nije dovoljna sama činjenica maloljetnosti žrtve, već i da je ona zbog svoje dobi bila posebno ranjiva, kako je to propisano u čl. 154. st. 1. toč. 2. KZ/11. U konkretnom slučaju iz činjeničnog opisa kaznenog djela, onako kako ga je naznačio državni odvjetnik, a prihvatio prvostupanjski sud, takve okolnosti posebne ranjivosti oštećenice nisu naznačene pa podvodeći konkretan činjenični opis kaznenog djela pod norme novog Kaznenog zakona koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. (KZ/11), proizlazi da je optuženik ostvario elemente bića osnovnog kaznenog djela silovanja, time da se dob oštećenice (14 godina i 7 mjeseci) treba cijeniti kao otegotna okolnost pod kojom je kazneno djelo počinjeno.

 

Slijedom navedenog, kriminalno postupanje optuženika trebalo je pravno označiti kao kazneno djelo silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 za koje je zapriječena blaža kazna zatvora (od jedne do 10 godina), na način kako je učinjeno ad I izreke ove presude.

 

Međutim, neovisno o tome, po sudu prvog stupnja izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije (2) godine u svemu je pravedna jer odgovara okolnostima konkretnog slučaja te ličnosti samog počinitelja. Stoga nisu u pravu optuženik i državni odvjetnik kada predlažu blaže, odnosno strože kažnjavanje optuženika.

 

Optuženik u žalbi ne navodi koje bi okolnosti opravdavale blaže kažnjavanje, dok državni odvjetnik smatra da su olakotne okolnosti precijenjene te ukazuje na stupanj krivnje optuženika koji bi opravdao izricanje kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Nasuprot tome, prvostupanjski je sud valjano cijenio olakotnim optuženikovo obiteljsko stanje i njegovu dosadašnju neosuđivanost, uzevši pritom u obzir i relativno manji stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra s obzirom na intenzitet i trajanje poduzetih radnji spolne zlostave.

 

S druge strane, otegotne okolnosti na koje ukazuje državni odvjetnik već su našle dovoljnog odraza u ovdje odmjerenoj kazni zatvora, posebno kada se cijeni da optuženik sada odgovara za blaže kazneno djelo.

 

Zbog izloženog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocijenio je da će se upravo kaznom zatvora u trajanju od dvije godine ostvariti sve zakonom predviđene svrhe te utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka i upozoriti druge građane da se klone sličnih ponašanja.

 

S obzirom da je optuženik, prema podacima u spisu (list 22), bio uhićen dana 29. siječnja 2012. te pušten na slobodu dana 30. siječnja 2012., trebalo mu je to vrijeme uračunati u izrečenu kaznu zatvora, sukladno čl. 54. KZ/11.

 

Tako time navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude, osim već obrazložene povrede kaznenog zakona, druge povrede u smislu čl. 476. st. 1. ZID ZKP/08 nisu nađene, to je, temeljem čl. 486. i 482. ZID ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 30. studenoga 2017.