Broj: Kž 273/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Miroslava Šovanja i Dražena Tripala, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. K. D., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. KZ/11 i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 20. ožujka 2015. br. K-12/14, u sjednici održanoj u nazočnosti branitelja optuženika, M. M., odvjetnika iz Z., dana 5. prosinca 2017.

p r e s u d i o   j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, na način da se opt. K. D. za kaznena djela za koja je proglašen krivim prvostupanjskom presudom i to za kazneno djelo silovanja, iz čl. 153. st. 1. KZ/11 prihvaća kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo razbojništva, iz čl. 230. st. 1. KZ/11, prihvaća se kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa se opt. Krunoslav Drašković, na temelju čl. 51. st.1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatora u trajanju od dvije godine, u koju mu se na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 01. kolovoza 2014. do 24. rujna 2014.

Obrazloženje

Županijski sud u Velikoj Gorici je pobijanom presudom proglasio krivim opt. K. D. za kazneno djelo silovanja, iz čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11 i 144/12, dalje u tekstu: KZ/11), za koje ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i za kazneno djelo razbojništva, iz čl. 230. st. 1. KZ/11, za koje ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te ga je primjenom čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, da bi mu primjenom čl. 57. KZ/11, izrekao djelomičnu uvjetnu osudu tako da će se od izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od dvije godine, izvršiti šest mjeseci zatvora, a preostali dio kazne u trajanju od jedne godine i šest mjeseci neće se izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 54. KZ/11, u izrečenu kaznu optuženiku se uračunava vrijeme uhićenja i istražnog zatvora od 01. kolovoza 2014. do 24. rujna 2014.

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 od optuženika se oduzima imovinska korist u iznosu od 150,00 kn.

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda i 143/12, dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je obvezan platiti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 7. ZKP/08, u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn i za gotove izdatke 8.125,00 kn., kao i troškove na ime nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti o čemu će se izdati posebno rješenje.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i djelomičnoj uvjetnoj osudi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači „...u dijelu odluke o kaznenoj sankciji ...“.

Optuženik je putem branitelja M. M., odvjetnika iz Z., podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ta žalba odbije.

              Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon dužnog razgledanja, vratio je spise sudu na daljnji postupak, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08.

              Sjednica je održana u nazočnosti branitelja optuženika M. M., odvjetnika iz Z., a u odsutnosti optuženika i državnog odvjetnika, koji nisu pristupili iako su o sjednici uredno izvješteni.

Žalba je osnovana.

U pravu je državni odvjetnik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, jer i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud smatra da u ovom slučaju nije bilo mjesta za primjenu djelomične uvjetne osude iz čl. 57. KZ/11. Doduše, nije u pravu državni odvjetnik da je optuženiku trebalo utvrditi strože pojedinačne kazne a slijedom toga izreći mu i strožu jedinstvenu kaznu, ali je u pravu da nije bilo opravdanja za primjenu djelomične uvjetne osude.

Naime, prvostupanjski sud je u smislu čl. 47. KZ/11, pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), cijeneći pri tome kao olakotno da je optuženik priznao djela i izrazio iskreno žaljenje, da ranije nije osuđivan, te da uzdržava obitelj (nezaposlenu suprugu i dvoje maloljetne djece), a kao otegotno je pravilno cijenio činjenicu da je iz načina počinjenja teških kaznenih djela silovanja i razbojništva, za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, vidljiva pojačana upornost i kriminalna volja optuženika, uslijed čega je oštećenica proživjela teško traumatsko iskustvo, i da su navedene okolnosti dovoljno došle do izražaja u izricanju pojedinačnih kazni, koja je za kazneno djelo silovanja bliže, a za kazneno djelo razbojništva jednaka minimalno propisanoj kazni. Međutim, za ispunjenje posebne i opće svrhe kažnjavanja, nije bilo opravdanja primijeniti djelomičnu uvjetnu osudu, pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, preinačio prvostupanjsku presudu smatrajući da će se samo osudom na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja, kako u odnosu na optuženika tako i u odnosu na druge, potencijalne počinitelje ovakvih i sličnih kaznenih djela.

Prema svemu što je izloženo, trebalo je na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08, presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 5. prosinca 2017.