Broj: Kž 577/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. D. Ž., zbog kaznenog djela iz čl. 110. Krivičnog zakona Republike Italije, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 19. listopada 2017. godine, br. Kv-I-32/2017-3, u sjednici održanoj 6. prosinca 2017. godine,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba os. D. Ž. kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Osijeku, rješenjem od 19. listopada 2017. godine,  br. Kv-I-32/2017-3 odbacio je zahtjev za obnovu kaznenog postupka os. D. Ž..

Protiv tog rješenja žali se osuđenik po branitelju mr. sc. D. M., odvjetniku iz O., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i prihvati zahtjev za obnovu kaznenog postupka ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu radi donošenja meritornog rješenja o zahtjevu.

Na temelju čl. 495. u svezi čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 14. ožujka 2014. godine, br. Kv-51/2014-3 (21 Su-132/12) je na temelju čl. 9. st. 1. toč. a. i čl. 10. st. 1. Konvencije vijeća Europe o transferu osuđenih osoba iz 1983. godine u svezi sa čl. 70. st. 1. i čl. 72. st. 1. i 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/04 – dalje u tekstu: ZOMPO) priznata i preuzeta radi izvršenja strana kaznena presuda i to presuda Redovitog suda u Milanu br. 12807/01 od 15. prosinca 2001. godine, koja je preinačena presudom Prizivnog suda u Milanu, Republike Italije br. 2003NC/2003 od 6. ožujka 2003. godine, kojom presudom je hrvatski državljanin, osuđenik D. Ž. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 110. Krivičnog zakona Republike Italije i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od trinaest (13) godina. Utvrđeno je da navedeno kazneno djelo odgovara kaznenom djelu neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190. st. 4. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, pa mu je na temelju čl. 190. st. 4. KZ/11 i na temelju čl. 77. st. 1. ZOMPO-a izrečena kazna zatvora u trajanju od trinaest (13) godina koja će se izvršavati u R. Hrvatskoj.

Osuđenik zahtjev za obnovu kaznenog postupka podnosi protiv te presude iz zakonske osnove čl. 501. st. 1. toč. 3. ZKP/08 navodeći da je saznao da postoje svjedoci kojima su poznate činjenice o onome za što je osuđen pred talijanskim sudom.

Smatra, što posebno apostrofira i u žalbi, da se nakon priznanja i preuzimanja radi izvršenja presude stranog suda, kazna koju je osuđenik sada nastavio izdržavati u Republici Hrvatskoj temelji na presudi Županijskog suda u Osijeku, pa se stoga u odnosu na tu presudu može i tražiti obnova kaznenog postupka zbog novih činjenica ili novih dokaza u odnosu na počinjenje kaznenog djela.

U navedenom osuđenik nije u pravu, budući je presuda Županijskog suda u Osijeku od 14. ožujka 2014. godine, br. Kv-51/14 (21 Su-132/2012), donesena u postupku egzekvature odnosno priznanja i preuzimanja rad izvršenja strane kaznene presude, a prema čl. 13. Konvencije o transferu osuđenik osoba Vijeća Europe od 21. ožujka 1983. godine samo država presuđenja ima pravo odlučivati o zahtjevu za revizijom presude, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

Slijedom toga osuđenik je zahtjev za obnovu kaznenog postupka zbog novih činjenica i dokaza trebao podnijeti sudu koji je donio presudu čije izvršenje je preuzeto presudom Županijskog suda u Osijeku, dakle, sudu u državi presuđenja, a to je Republika Italija u konkretnom slučaju, jer domaći sud nije nadležan za donošenje takve odluke.

Stoga nije prihvatljiva tvrdnja iz žalbe osuđenika da mu je povrijeđeno pravo jednakosti pred zakonom zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i da bi time bila ostvarena postupovna povreda iz čl. 468. st. 2. u svezi čl. 495. ZKP/08 na koju upire u žalbi.

Kako ispitivanjem pobijanog rješenja na temelju čl. 494. st. 4. ZKP/08 nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08 odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 6. prosinca 2017.