Broj: Kž-606/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika Đ. Š. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi zatvorenika Đ. Š. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 24. studenog 2017. broj Ik I-792/2017, u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2017.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba zatvorenika Đ. Š..

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda odbijeni su, „temeljem čl. 159.a toč. 4. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj: 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03 – pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 – dalje u tekstu: ZIKZ) … prijedlozi zatvorenika Đ. Š. i Zatvora u V. … za uvjetni otpust zatvorenika Đ. Š.“.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio zatvorenik Đ. Š. po opunomoćenici, odvjetnici S. V., s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „preinači pobijano rješenje na način da zatvorenika Đ. Š. uvjetno otpusti sa izdržavanja kazne zatvora (…), podredno da ga ukine i predmet vrati sucu izvršenja na ponovo rješavanje“.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) koji se u ovom postupku primjenjuje prema odredbi članka 44. stavka 2. ZIKZ-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije u pravu zatvorenik Đ. Š. kada u žalbi tvrdi da je o njegovom zahtjevu za uvjetni otpust, s obzirom na preostali neizdržani dio kazne koji je kraći od tri mjeseca, trebao odlučiti sudac izvršenja, a ne vijeće županijskog suda, čime sugerira počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

 

Naime, odredbom članka 157. stavka 1. ZIKZ-a propisana je nadležnost županijskog suda za odlučivanje o uvjetnom otpustu, i to vijeća sastavljenog od tri suca, a stavkom 2. tog članka propisano je da sudac izvršenja tog suda može zatvorenika uvjetno otpustiti, na njegov prijedlog, ako je preostali dio neizdržane kazne do tri mjeseca.

 

Iz iznesenog proizlazi da je sudac izvršenja u navedenom slučaju ovlašten samo prihvatiti zatvorenikov prijedlog za uvjetni otpust, a ne i odbiti ga te da ga, ako ga ne smatra osnovanim, treba iznijeti pred vijeće kojim i predsjeda, a to vijeće takav prijedlog zatvorenika može i prihvatiti i odbiti.

 

Zbog iznesenog, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 495. ZKP/08. i člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a.

 

U pravu je zatvorenik Đ. Š. kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pobijanu odluku kojom je odbio i njegov prijedlog za uvjetni otpust donio pozivom na odredbu članka 159.a točke 4. ZIKZ-a, iako se taj članak odnosi samo na odbijanje prijedloga za uvjetni otpust kojega je po službenoj dužnosti podnio upravitelj zatvora u smislu članka 158.a ZIKZ-a.

 

Međutim, navođenje u izreci pobijanog rješenja odredbe članka 159.a točke 4. ZIKZ-a ne predstavlja takav njegov nedostatak zbog kojega se to rješenje ne bi moglo ispitati. Ta odredba formalna je osnova odbijanja prijedloga upravitelja zatvora podnesenog po službenoj dužnosti, ali ZIKZ ne sadrži posebnu odredbu u kojoj bi bili navedeni razlozi odbijanja prijedloga zatvorenika za uvjetni otpust, već se oni izvode iz materijalnopravnih odredaba sadržanih u KZ/11. Osim toga, u obrazloženju pobijanog rješenja jasno se ističe da je prvostupanjski sud cijenio i okolnosti iz članka 59. stavka 2. KZ/11., a te okolnosti se i analiziraju, pa je nedvojbeno da je taj sud našao da ne postoje ti uvjeti za uvjetni otpust zatvorenika Đ. Š..

 

Zbog iznesenog, nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. u vezi s člankom 495. ZKP/08. i člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a.

 

Konačno, zatvorenik Đ. Š. u žalbi tvrdi „da je u cijelosti svoje ponašanje prilagodio odredbama kućnog reda zatvora, da je zadržao podršku obitelji, da mu obitelj živi u teškim prilikama, te da im je potrebna njegova pomoć, da (…) izražava kajanje i žaljenje zbog počinjenog kaznenog djela, a također i spremnost da više ne vrši nova kaznena djela, da je zatvoreniku ostao vrlo mali dio neizdržane kazne, da se radi o mlađem punoljetniku“ pa zaključuje da je „sud trebao ocijeniti da ima osnova zatvoreniku odobriti uvjetni otpust“.

 

Suprotno ovim tvrdnjama, ispravno prvostupanjski sud ukazuje na prijašnji život zatvorenika Đ. Š., iz čega zaključuje „da program izvršavanja kazne zatvora za sada nije postigao svrhu kažnjavanja u potpunosti“.

 

Naime, žalitelj ispušta iz vida činjenice da je on kazneno djelo za koje mu je izrečena kazna zatvora koju izvršava počinio u vremenu provjeravanja iz uvjetne osude izrečene mu presudom Općinskog suda u Virovitici od 14. listopada 2016. broj Kmp-14/16, a neposredno nakon isteka vremena provjeravanja iz uvjetne osude izrečene mu presudom Općinskog suda u Koprivnici od 9. veljače 2016. broj Kmp-1/16, iz čega proizlazi da prijetnje izvršenjem kazni izrečenih mu tim uvjetnim osudama nisu na njega utjecale u pravcu promjene ponašanja i prestanka činjenja kaznenih djela, pa nije za očekivati niti da bi u tom smislu na njega utjecao uvjetni otpust, posebno kad se ima na umu i podatak o tri nova kaznena postupka koji se protiv njega vode pred Općinskim sudom u Virovitici i Općinskim sudom u Koprivnici (a koji su, sami za sebe, u skladu s odredbom članka 159.a točke 4. ZIKZ-a, osnova za odbijanje prijedloga za uvjetni otpust zatvorenika koji je po službenoj dužnosti podnio upravitelj Zatvora u V.).

 

S obzirom na sve navedeno, žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. u vezi s člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a, ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te da na štetu zatvorenika nije povrijeđen kazneni zakon.

             

Slijedom iznesenog, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. u vezi s člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a, odbijena je žalba zatvorenika Đ. Š. kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 13. prosinca 2017.