Broj: Kr 77/2017
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. M. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. u svezi st. 1. i čl. 37. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) i dr., odlučujući o zahtjevu os. M. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 5. studenog 2015. godine broj KO-1738/14-52 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 28. veljače 2017. godine broj Kž-251/16-14, u sjednici održanoj 27. prosinca 2017. godine,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude os. M. B..
Obrazloženje
Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 5. studenog 2015. godine broj KO-1738/14-52 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 28. veljače 2017. godine broj Kž-251/16-14 osuđen je M. B. zbog kaznenih djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2. u svezi čl. 37. KZ/97 i krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 1. i 2. KZ/97 na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.
Os. M. B. je po branitelju D. R., odvjetniku iz Z. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, s prijedlogom da se pravomoćna presuda preinači ili ukine u cijelosti ili djelomično ili samo odluka višeg suda i predmet vrati na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu ili višem sudu.
Na temelju čl. 518. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev s mišljenjem da je zahtjev osuđenika neosnovan.
Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske je prije održavanja sjednice vijeća dostavljen osuđeniku i njegovu branitelju.
Zahtjev nije osnovan.
Osuđenik u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne navodi zakonski osnov iz čl. 517. ZKP/08 iz kojeg podnosi ovaj izvanredni pravni lijek međutim, kako navodi da je na štetu osuđenika povrijeđen kazneni zakon podnosi ga na temelju čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08.
Osuđenik navodi da s obzirom da je u postupku utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tzv. intelektualnom falsifikatu da time nisu ostvarena obilježja kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 2. KZ/97 odnosno kaznenog djela iz čl. 278. st. 1. i 3. KZ/11. Moglo bi se eventualno raditi o kaznenom djelu iz čl. 313. KZ/97, a to djelo po stavu podnositelja zahtjeva nema kontinuitet u kaznenom zakonu iz 2011. godine.
U navedenom osuđenik nije u pravu.
Naime, u postupku je utvrđeno da je bjanko mjenica, izdana po dužniku E.-A. d.o.o., neovlašteno popunjena i podnesena na naplatu s namjerom da se nadležna banka dovede u zabludu i ishodi isplata novčanog iznosa iako trgovačko društvo W. d.o.o. nije bila u poslovnom odnosu sa mjeničnim dužnikom.
Naime, izdavatelj mjenice – trasant – predaje primatelju mjenice – remitentu – bjanko mjenicu radi osiguranja njegove tražbine iz osnovnog posla. U pravilu takvu mjenicu popunjava remitent, u skladu s ovlaštenjem izdavatelja mjenice i u skladu s potraživanjem iz osnovnog posla, što se prije svega odnosi na novčani iznos. Dok remitent ne popuni bjanko mjenicu ona nije vrijednosni papir u smislu Zakona o mjenici. Kada remitent popuni mjenicu ona postaje vrijednosni papir i može dalje kolati u pravnom prometu neprekinutim nizom indosamenata odnosno kada mjenica ima sve potrebne sastojke može se trasirati i trećemu.
U pravu je podnositelj zahtjeva da je i bjanko mjenica sposobna za opticaj i da je popuniti može i njezin kasniji imalac, ali ako se vrši opticaj tada ga prati i prijenos prava na popunjavanje bjanko mjenice dan po njezinom izdavatelju i pretpostavlja se u takvoj transakciji savjesnost i poštenje. U konkretnom slučaju sve navedeno je izostalo i utvrđeno je da je bjanko mjenica neovlašteno popunjena i kada je upotrijebljena s namjerom da se naplati, ostvareno je kazneno djelo za koje je osuđenik proglašen krivim.
Neosnovano osuđenik tvrdi da bi se radilo o kaznenom djelu iz čl. 313. KZ/97 tj. o posebnom slučaju krivotvorenja isprave. Odredba čl. 313. je interpretativno pravilo odnosno predstavlja pojavne oblike kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 311. KZ/97. Kažnjivost svih "posebnih slučajeva" može se izvesti iz opće odredbe o krivotvorenju isprave.
Stoga je osuđenik pravilno proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 311. st. 2. KZ/97 koje kazneno djelo ima kontinuitet u kaznenom djelu iz čl. 278. st. 1. i 3. KZ/11 i na taj način nije povrijeđen kazneni zakon na štetu osuđenika. Podnošenjem takve mjenice na naplatu i dovođenjem u zabludu djelatnika predmetne banke ostvareno je i kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju koje može biti počinjeno u idealnom stjecaju sa kaznenim djelom krivotvorenja isprave.
Slijedom navedenog zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je na temelju čl. 519. u svezi čl. 512. ZKP/08 odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 27. prosinca 2017. godine
