Broj: Kž 477/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ranka Marijana kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog S. B. i okrivljene pravne osobe Dječji vrtić „Š.“ zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 5. srpnja 2017. broj Kov-21/2017, u sjednici održanoj 3. siječnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika.

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda obustavljen je kazneni postupak protiv okrivljenog S. B. i okrivljene pravne osobe Dječji vrtić „Š.“ zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., odnosno kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. u vezi s člankom 3. stavkom 1. i 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela („Narodne novine“ broj 151/03., 110/07., 45/11. i 143/12.; dalje: ZOPOKD) u povodu optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Zadru od 25. travnja 2017. broj K-DO-32/16, KPO-DO-7/16 (točka I. izreke), a na temelju članka 149. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. –  Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i potvrdi optužnica, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Pobijajući pravilnost pobijanog rješenja, državni odvjetnik u žalbi tvrdi da iz do sada prikupljenih dokaza proizlazi „sasvim jasno da su optuženici povrijedili dužnost zaštite tuđih prava i interesa, jer nisu uplaćivali subvencionirana sredstva G. Z. u iznosima bruto plaća odgajateljica, već su onaj dio namijenjen za poreze, prireze i doprinose utrošili u uređenje prostora vrtića, te na taj način ostvarili znatnu protupravnu imovinsku korist i prouzročili odgovarajuću znatnu štetu“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, pravilno prvostupanjski sud ističe da okrivljeni S. B., kao odgovorna osoba u Dječjem vrtiću „Š.“, nije počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. – a time to kazneno djelo u vezi s člankom 3. stavkom 1. i 2. ZOPOKD nije počinila niti pravna osoba Dječji vrtić „Š.“ – jer nenamjenskim trošenjem dijela sredstava koja je za bruto plaće odgajateljica u tom Dječjem vrtiću subvencionirao G. Z. imovinska korist nije pribavljena okrivljenom S. B. ili nekoj drugoj fizičkoj osobi, a niti nekoj drugoj pravnoj osobi, već upravo samom Dječjem vrtiću „Š.“. Zbog toga ne može biti govora niti o počinjenju kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. KZ/11., koje kazneno djelo čini onaj tko u gospodarskom poslovanju povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu, odluci upravne ili sudbene vlasti, pravnom poslu ili odnosu povjerenja i na taj način pribavi sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist te time ili na drugi način onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzroči štetu.

Naime, okrivljenik je, kao ravnatelj Dječjeg vrtića „Š.“ (koje svojstvo je tako naznačeno i u činjeničnom opisu radnji djela iz optužnice), bio dužan skrbiti upravo o imovinskim interesima tog Dječjeg vrtića, a trošenje njegovih sredstava suprotno namjeni za koju su ta sredstva subvencionirana od strane G. Z., ali u korist Dječjeg vrtića (što je također opisano u optužnici tvrdnjom da je okrivljeni B. ta „sredstva ulagao u uređenje prostora u kojem se obavljala djelatnost pravne osobe Dječji vrtić `Š.´“), moglo bi predstavljati počinjenje nekog prekršaja, ili pak povredu građanskopravnog odnosa tog vrtića s G. Z., a ne i počinjenje kaznenog djela koje je okrivljenicima stavljeno na teret.

Stoga je prvostupanjski sud ispravno, prilikom odlučivanja o potvrđivanju optužnice, pozivom na odredbu članka 355. stavka 1. ZKP/08., obustavilo kazneni postupak protiv okrivljenog S. B. i okrivljene pravne osobe Dječji vrtić „Š.“.

S obzirom na sve izloženo, žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., ispitao pobijano rješenje i po službenoj dužnosti te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona te da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom iznesenog, a na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., žalba državnog odvjetnika odbijena je kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 3. siječnja 2018.