Broj: Kž 633/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ranka Marijana kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika I. Z. zbog kaznenog djela iz članka 224. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 4. prosinca 2017. broj Ik I-744/2017-19, u sjednici održanoj 3. siječnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba zatvorenika I. Z..

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog zatvorenika I. Z. za uvjetni otpust.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio zatvorenik I. Z., s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „da ga (…) pusti na uvjetni otpust“, a podnio je i dvije dopune te žalbe.

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.) koji se u ovom postupku primjenjuje prema odredbi članka 44. stavka 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13. i 150/13.; dalje: ZIKZ), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Zatvorenik I. Z. u žalbi ističe da prvostupanjsko rješenje pobija zbog povrede prava na obranu, povrede načela presumpcije nevinosti, povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i povreda ZIKZ-a i „Kućnog reda Kaznionice L.“ te navodi da je „pobijano rješenje (…) neosnovano i nezakonito“, a navodi i da su povrijeđene odredbe članka 133. ZIKZ-a (koja odredba se odnosi na ponašanje zatvorenika tijekom izdržavanja kazne i kućni red kaznionice odnosno zatvora) i članka 159.a točaka 1. do 7. ZIKZ-a (koje odredbe se odnose na prijedlog za uvjetni otpust podnesen po službenoj dužnosti u smislu članka 158.a ZIKZ-a).

U dopunama žalbe zatvorenik I. Z. tvrdi da je pobijano rješenje nezakonito jer je sjednica vijeća prvostupanjskog suda na kojoj je odlučeno o njegovom prijedlogu za uvjetni otpust održana nakon proteka roka od mjesec dana od zaprimanja tog prijedloga propisanog odredbom članka 158. stavka 2. ZIKZ-a.

Točno je da je zatvorenik prijedlog za uvjetni otpust podnio 18. listopada 2017., a da je sjednica vijeća održana 4. prosinca 2017. Međutim, žalitelj ispušta iz vida da je on 24. listopada, a nakon toga i 31. listopada 2017., podnio dopune prijedloga za uvjetni otpust te da je sudac izvršenja u povodu prijedloga i tih dopuna, u skladu s odredbom članka 159. stavka 1. ZIKZ-a, zatražio dostavljanje podataka potrebnih za odlučivanje o uvjetnom otpustu zatvorenika, a da je nalog kojim je odredio dan sjednice vijeća, prema podacima u spisu (poleđina lista 21 spisa), donio 22. studenog 2017., dakle, prije isteka roka od mjesec dana od zaprimanja dopune prijedloga. Stoga je prvostupanjski sud postupio u skladu s odredbom članka 158. stavka 2. ZIKZ-a.

Međutim, da je i došlo do prekoračenja navedenog instruktivnog roka propisanog člankom 158. stavkom 2. ZIKZ-a, povreda te odredbe ne bi utjecala niti bi mogla utjecati na pobijano rješenje – a na tako nešto u žalbi ne ukazuje niti zatvorenik I. Z. – pa se ne bi radilo o bitnoj povredi odredaba postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. koji se u ovom postupku primjenjuje prema odredbi članka 44. stavka 2. ZIKZ-a.

Zbog toga nije počinjena navedena bitna povreda odredaba postupka koju citiranim tvrdnjama sugerira žalitelj.

Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona zatvorenik I. Z. obrazlaže tvrdnjom da je člankom 59. stavkom 3. KZ/11. propisano da se postupak odlučivanja o uvjetnom otpustu uređuje posebnim zakonom, a da ZIKZ, kao taj posebni zakon, u članku 159.a  propisuje samo razloge za odbijanje prijedloga za uvjetni otpust kojega, u smislu članka 158.a tog Zakona po službenoj dužnosti, podnosi upravitelj zatvora ili kaznionice u kojoj zatvorenik izdržava kaznu. Žalitelj zaključuje da ti razlozi stoga „nisu više zakonom propisani razlozi za odbijanje prijedloga za uvjetni otpust zatvorenika“ odnosno da su „kao takvi razlozi nezakonito propisani razlozi pobijanog čl. 59/ stavak 1 i 2 KZ/11“.

Iz citiranih žalbenih tvrdnji bi proizlazilo da zatvorenik I. Z. smatra da ZIKZ propisuje samo razloge za odbijanje prijedloga za uvjetni otpust podnesenog po službenoj dužnosti pa da je odbijanje zatvorenikovog prijedloga pozivom na takve razloge nezakonito.

Suprotno ovakvom tumačenju, ZIKZ, u skladu s odredbom članka 59. stavka 3. KZ/11., sadrži samo postupovne odredbe koje se primjenjuju pri odlučivanju o uvjetnom otpustu, pri čemu taksativno nabraja okolnosti koje isključuju mogućnost prihvaćanja prijedloga za uvjetni otpust podnesenog po službenoj dužnosti. Iz odredaba članaka 59. do 61. KZ/11. jasno proizlazi da uvjetno otpuštanje zatvorenika s izdržavanja kazne nije obveza suda, već samo mogućnost koja ovisi o njegovoj ocjeni može li se osnovano očekivati da osuđenik na slobodi neće počiniti kazneno djelo (članak 59. stavak 1. KZ/11.), a da su propisane i okolnosti o kojima ovisi takva ocjena suda (a to su: ličnost osuđenika, njegov prijašnji život i osuđivanost, je li protiv njega u tijeku drugi kazneni postupak, odnos prema počinjenom kaznenom djelu i žrtvi, ponašanje tijekom izdržavanja kazne zatvora, uspješnost primjene programa izvršavanja kazne zatvora, je li došlo do promjene njegova ponašanja nakon počinjenog kaznenog djela ili se očekuje da će do tih promjena doći primjenom mjera nadzora za vrijeme uvjetnog otpusta te životne okolnosti i njegovu spremnost za uključivanje u život na slobodi).

Stoga je potpuno jasno i da sud, odlučujući o prijedlogu za uvjetni otpust bilo koje od osoba ovlaštenih na njegovo podnošenje, ovisno o ocjeni svih okolnosti iz članka 59. stavka 2. KZ/11. i zaključku donesenom na temelju tih okolnosti o (ne)postojanju navedene materijalnopravne pretpostavke za uvjetno otpuštanje iz stavka 1. članka 59. KZ/11., taj prijedlog može prihvatiti ili odbiti. Činjenica da su člankom 159.a ZIKZ-a posebno propisane okolnosti od kojih neke predstavljaju formalne razloge odbijanja zahtjeva podnesenog po službenoj dužnosti (ako je zatvorenik stegovno kažnjavan za teži stegovni prijestup u posljednjih godinu dana, ako je protiv zatvorenika u tijeku kazneni postupak i ako zatvorenik treba izdržati više kazni zatvora) ni u kojem slučaju ne znači da sud te iste okolnosti nije ovlašten cijeniti i prilikom odlučivanja o prijedlogu za uvjetni otpust kojega je podnio netko drugi, jer je jedna od tih izrijekom navedena u članku 59. stavku 2. KZ/11. (je li protiv osuđenika u tijeku drugi kazneni postupak), a druge naznačene okolnosti se mogu podvesti pod općenito navedene činjenice važne za odluku o uvjetnom otpustu (zatvorenikova ranija osuđivanost, odnosno njegovo ponašanje tijekom izdržavana kazne zatvora).

Zatvorenik I. Z. u žalbi tvrdi i da su povrijeđene odredbe o uračunavanju izdržane kazne zbog toga što kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci koju je ranije izdržao, a koja mu je bila izrečena presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 7. veljače 2013. broj Ko-2016/12, više ne postoji jer da „od trenutka pravomoćnosti jedinstvene objedinjene kazne zatvora (…) gube svoju samostalnost pojedina kaznena djela“.

Međutim, ovim žalbenim tvrdnjama zatvorenik nije doveo u pitanje pravilnost izračuna isteka kazne danom 1. svibnja 2018. jer je, prema podacima iz spisa, on kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci izrečenu mu navedenom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu on u cijelosti izdržao u razdoblju od 1. veljače do 1. prosinca 2016., ali mu je to vrijeme, kao i ostala lišenja slobode, u skladu s odredbama članaka 51., 53. i 54. KZ/11. o izricanju jedinstvene kazne osuđenoj osobi primjenom odredaba o stjecaju i o uračunavanju pritvora, istražnog zatvora i ranije kazne, presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 26. travnja 2017. broj Kv-478/17-9 donesenom u postupku takozvane „neprave obnove kaznenog postupka, pravilno uračunato u jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina i devet mjeseci koju on sada izdržava, a koja će isteći 1. svibnja 2018.

Zbog toga nisu počinjene povrede kaznenog zakona koju citiranim tvrdnjama ističe zatvorenik I. Z..

Žalitelj osporava i zaključak prvostupanjskog suda da se ne može osnovano očekivati da on, ako bi bio otpušten s izdržavanja kazne zatvora, neće počiniti novo kazneno djelo, ukazujući na proturječja između ocjene aktualne razne uspješnosti provedbe programa, a koja ocjena je razine „uspješan“ i kojom se, prema Kućnom redu kaznionice, procjenjuje zatvorenik koji „iskazuje kritičnost prema počinjenom kaznenom djelu (…) i prihvaća izrečenu kaznu“ i mišljenja Kaznionice u kojem je navedeno da je on „rizičan u smislu kriminalnog povrata“, da „zatvorenik ne prihvaća kaznu“, usprkos čemu je u pobijanom rješenju navedeno da je „tijek izdržavanja kazne zatvora najvećim dijelom uredan (…) te da nije predviđen nastavak obveza utvrđenih pojedinačnim programom izdržavanja kazne zatvora“, a da konstatacija iz mišljenja Kaznionice da „postpenalni prihvat zatvorenika nije organiziran“ proturječi izvješću Probacijskog ureda prema kojem „da je za zatvorenika preliminarno dogovoren smještaj u prihvatilištu Crvenog križa“. Zatvorenik ističe i da mu je „do kraja kazne (…) ostalo još manje od 4 mjeseca, a što je 1/17 kazne do kraja“ te da se odbijanjem uvjetnog otpusta „krši članak 41 KZ/13, svrha kažnjavanja (…) jer se (…) zatvoreniku onemogućava socijalna resocijalizacija“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, a na temelju obrazloženog mišljenja Kaznionice u L., utvrdio da je zatvorenik I. Z. nekritičan prema počinjenim kaznenim djelima, odnosno da kaznena djela negira, a kaznu ne prihvaća, koja utvrđenja nisu dovedena u sumnju pozivanjem na ocjenu uspješnosti provedbe programa izvršavanja kazne zatvora i na odredbe Kućnog reda koji propisuje mjerila za takvu ocjenu. Niti okolnost da nije predviđen nastavak obveza utvrđenih pojedinačnim programom izdržavanja kazne zatvora ne proturječi zaključku prvostupanjskog suda da se, za sada, ne može očekivati da osuđenik neće počiniti kazneno djelo jer ranija osuđivanost zatvorenika, njegovo ponašanje tijekom izdržavanja kazne zatvora (stegovno je tretiran u tri navrata), okolnost da nije osiguran postpenalni prihvat (a eventualno osiguranje smještaja, i to u prihvatilištu Crvenog križa, bez planiranog zapošljavanja, uz zatvorenikovo verbaliziranje namjere pokretanja vlastitog posla, u situaciji kada nema imovine za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, svakako nije dostatno za zaključak da će on na slobodi radom osigurati sredstva za egzistenciju), kao i činjenica vođenja protiv njega kaznenog postupka, a usprkos relativno kratkom trajanju neizdržanog dijela kazne, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ukazuju na visoki stupanj vjerojatnosti zatvorenikovog kriminalnog povrata i otklanjaju zatvorenikovu tvrdnju da je vrijeme koje je do sada proveo na izdržavanju kazne zatvora dovoljno djelovalo na njega u pravcu ostvarenja svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. pa da bi ga trebalo uvjetno otpustiti.

Konačno, na tvrdnju zatvorenika da je negativno mišljenje Kaznionice „`kazneno postupanje´ jer ne poštuje neovisnost i nepristranost suda kao glavni postulat hrvatskog pravosuđa“ treba odgovoriti da iz odredbe članka 159. stavka 1. ZIKZ-a proizlazi obveza suda da u postupku odlučivanja o prijedlogu za uvjetni otpust pribavi i izvješće zatvora ili kaznionice u kojem zatvorenik izdržava kaznu s mišljenjem o uvjetnom otpustu pa je nedvojbeno da sud takvo i mišljenje, uz ostalu dokumentaciju koju je dužan pribaviti, treba pažljivo razmotriti i ocijeniti ovisno o argumentima iz izvješća kaznionice.

Slijedom svega iznesenog, žalbom zatvorenika I. Z. nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. u vezi s člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a, ispitao po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te da na štetu zatvorenika nije povrijeđen kazneni zakon.

S obzirom na sve navedeno, a na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. u vezi s člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a, odbijena je žalba zatvorenika I. Z., kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 3. siječnja 2018.