Broj: Rev-x 962/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja J. P. iz K., (OIB: …) i II. tužiteljice I. R. iz K., (OIB: …), oboje zastupanih po punomoćniku R. P., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu R. P. i G. S. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o revizijama I. tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-2576/14-6 od 12. svibnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-10117/08-68 od 27. svibnja 2010., u sjednici održanoj 8. prosinca 2015.,

p r e s u d i o   j e

Revizije I. tužitelja i tuženice odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom tuženici je naloženo (u točci I. izreke) I. tužitelju isplatiti 426.576,80 kn s zateznim kamatama određenim u izreci presude računatim na 256.405,00 kn od 27. svibnja 2010. do isplate, a na 170.171,80 kn - računato na pojedinačne dijelove toga iznosa od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate kako je to određeno u izreci presude, zatim (u točkama II. i III. izreke) I. tužitelju počevši od 1. ožujka 2007. s osnove izgubljene zarade plaćati mjesečnu rentu od 1.623,33 kn te rentu s osnove tuđe pomoći i njege počevši od 19. travnja 1997. pa nadalje od 300,00 kn mjesečno, sve s pripadajućim zateznim kamatama određenim u izreci presude, dok je (u točkama IV. i V. izreke prvostupanjske presude) odbijen zahtjev I. tužitelja za isplatu „preostalih“ 411.565,00 kn - te za isplatu „preostale“ izgubljene zarade od 170.171,80 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama - i (u točkama VI. i VII. izreke) za plaćanje „preostale“ rente iz osnove izgubljene mjesečne zarade od 1.623,33 kn od 1. ožujka 2007. pa nadalje te s osnove „preostale“ rente za tuđu pomoć i njegu od 300,00 kn mjesečno počevši od 19. travnja 1997. U točkama VIII. i IX. izreke prvostupanjske presude tuženici je naloženo II. tužiteljici platiti 82.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je odbijen zahtjev II. tužiteljice za isplatu daljnjih 107.500,00 kn. Točkom X. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Drugostupanjskom presudom:

A/ - u stavku I. izreke, odbijena je žalba tuženice kao djelomično neosnovana i u odnosu na I. tužitelja potvrđena prvostupanjska presuda:

              - u točci I. izreke, u dijelu kojim je tuženici naloženo I. tužitelju isplatiti 426.576,80 kn s zateznim kamatama određenim u izreci presude računatim na 256.405,00 kn od 27. svibnja 2010. do isplate, a na 170.171,80 kn - računato na pojedinačne dijelove toga iznosa od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate kako je to određeno u izreci presude,

              - u točci II. izreke, u dijelu kojim je tuženici naloženo I. tužitelju počevši od 1. ožujka 2007. s osnove izgubljene zarade plaćati mjesečnu rentu od 1.623,33 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama određenim u izreci presude, te u točki III. i X izreke

B/ - u stavku II. izreke, prihvaćena je žalba tuženice kao djelomično osnovana i u odnosu na I. tužitelja preinačena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke, u odluci kojom je tuženici naloženo I. tužitelju isplatiti zatezne kamate "na iznos izgubljene zarade u ukupnom iznosu od 170.171,80 kn, i to na svaki pojedini mjesečni iznos za razdoblje od svakog 5. do 14. u mjesecu, te u dijelu točke II. izreke, u odluci kojom je tuženici naloženo I. tužitelju isplatiti zatezne kamate "na iznos mjesečne rente s osnova izgubljene zarade u iznosu od 1.623,00 kn počevši od 1. ožujka 2007. do isplate te nadalje, i to na svaki pojedini mjesečni iznos za razdoblje od svakog 5. do 14. u mjesecu", tako da je zahtjev I. tužitelja o kojemu je odlučeno tim odlukama odbijen kao neosnovan,

C/ - u stavku III. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba I. tužitelja "i u odnosu na njega potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u točki IV, V, VI, VII, IX i X izreke",

D/ - u stavku IV. izreke, odbijen je zahtjev tuženice za plaćanje troškova žalbe kao neosnovan,

E/ - u stavku V. izreke, tuženici je naloženo platiti I. tužitelju trošak revizije od 22.562,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli:

- I. tužitelj, protiv njezinog djela kojim su njegovi zahtjevi odbijeni, a zbog (kako drži) pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Predlaže da se drugostupanjska presuda preinači i njegovi zahtjevi usvoje u cijelosti.

- tuženica, zbog (kako drži) pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjevi odbiju, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

I. tužitelj je odgovorio na reviziju tuženice i predložio da se ova odbije kao neosnovana.

Revizije I. tužitelja i tuženice nisu osnovane.

Predmet spora zahtjev je I. tužitelja za naknadu štete nastale u svezi s njegovim ozljeđivanjem te smrću M. P., njegove supruge i majke II. tužiteljice, kao i S. P., brata I. tužitelja, a sve u štetnom događaju nastalom ... „uslijed djelovanja eksplozivne mine zaostale iz Domovinskog rata u mjestu B.“.

Sporna je u revizijskom stupnju (prema reviziji tuženice) jedino odgovornost tuženice za prijepornu štetu, odnosno (prema reviziji I. tužitelja) je li I. tužitelj i svojim postupcima ili propustom pridonio toj šteti.

Tuženica drži da su eksplozivne mine u području mjesta B., na desnoj obali rijeke K., bile postavljene u okviru ratnih operacija i da se štetni događaj dogodio unutar vremenskog razdoblja od … 1990. do … 1996., dakle za trajanja Domovinskog rata i dok još ratna neprijateljstva nisu prestala, tako da se (a obzirom da je štetni događaj nastao neposredno iza vojnih djelovanja, ali u razdoblju trajanja ratnih neprijateljstava, kada nije bilo realno očekivati i tražiti da već u to vrijeme provjeri i područje mjesta ovog štetnog događaja te minska polja utvrdi, obilježi, odnosno da u skladu s tek dva mjeseca prije toga donesenim Zakonom o razminiranju, takvo područje i osigura) njoj ne može imputirati propust za posljedice kojeg bi odgovarala.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              Suprotno tvrdnji I. tužitelja, osporena presuda u odnosu na tu odluku sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se I. tužitelj poziva (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

              - da su u štetnom događaju od ..., a po proteku dužeg razdoblja od prestanka neprijateljskih djelovanja, u eksploziji rasprskavajuće odskočne mine zaostale iz Domovinskog rata - dok su čistili (od korova) zemlju na prilazu njihovoj obiteljskoj kući u mjestu B. na desnoj obali rijeke K., smrtno stradali M. P., supruga I. tužitelja i majka II. tužiteljice, te S. P., brat I. tužitelja, dok je I. tužitelj ozlijeđen,

              - da se sve do oslobođenja 4. kolovoza 1995. mjesto B. nalazilo „na crti razgraničenja između Hrvatske vojske i pobunjeničkih naoružanih snaga“, a u vrijeme koje je prethodilo štetnom događaju povratak prognanika u to mjesto nije bio organiziran - već „su oni dolazili samoinicijativno“,

              - da je tuženica znala da je i u razdoblju "neprijateljskog djelovanja u Domovinskom ratu" u mjestu B. ostao živjeti dio mještana te da se po oslobođenju u mjesto vraćaju i prognani mještani - i da je područje uz desnu obalu rijeke K. minirano, ali je i pored toga propustila minirano područje "osigurati ili barem obilježiti na odgovarajući način" te je „označavanje da se radi o miniranom području izvršeno tek nakon spornog događaja, dok je razminiranje u naseljenom dijelu mjesta izvršeno 2003.“,

              - da se I. tužitelj s članovima obitelji vratio u mjesto B. svjestan da se vraća na područje koje je minirano i kao takvo nesigurno za zdrav život i neobilježeno (na "mjesto razgraničenja između Hrvatske vojske i pobunjeničkih naoružanih snaga") - sve iako nije bio donijet ("organiziran") plan povratka.

Prvostupanjski sud je na temelju izloženih utvrđenja zahtjev I. tužitelja ocijenio djelomično osnovanim i djelomično prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da je tuženica nakon prestanka neprijateljstava u Domovinskom ratu, u roku koji je od tada protekao, propustila osigurati prijeporno područje (iako je postojala sumnja da je minirano) i obilježiti ga na odgovarajući način u skladu s odredbama Zakona o razminiranju ("Narodne novine", broj 19/96, koji je na snagu stupio 8. ožujka 1996.) i u smislu odredbe čl. 69. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90) te (time) propustila I. tužitelju i članovima njegove obitelji osigurati zdrav okoliš,

- da (slijedom toga) postoji podijeljena odgovornost za štetni događaj: tuženice s 50 %, a s istim udjelom i I. tužitelja i njegove obitelji - obzirom da su „samoinicijativnim povratkom u područje za koje se znalo da je bilo minirano i koje je bilo na crti razgraničenja između Hrvatske vojske i pobunjeničkih naoružanih snaga, morali biti svjesni da im nisu jamčeni sigurnosni uvjeti povratka u mjesto B.“.

Drugostupanjski sud je takvo shvaćanje prvostupanjskog suda u odnosu na ovdje jedino sporno pitanje (odgovornosti za prijepornu štetu) ocijenio osnovanim i prihvatio.

Shvaćanje drugostupanjskog suda, temeljeno na shvaćanju revizijskog suda izraženom u odluci posl. br. Rev-x 1109/13-2 od 24. lipnja 2014., uz ostalo i na shvaćanju:

- da je tuženica propustila osigurati da se područje mjesta B., za koje je znala da je minirano, bar adekvatno obilježi - kako građani ne bi zalazili u to područje i izlagali se opasnosti,

- da u okolnostima konkretnog slučaja razdoblje od prestanka neprijateljstva na tome području do nastanka štetnog događaja ima značaj razumnog (primjerenog) roka u kojemu je tuženica mogla u istaknutom smislu bar označiti to područje - i (time) obavijestiti mještane (dakle i I. tužitelja) o zabrani da na njega zalaze i rizicima (opasnostima) koji im (ako tu zabranu ne poštuju) na ovome prijete,

- da je svojim propustom tuženica pridonijela šteti koju I. tužitelj trpi - obzirom da je I. tužitelj u određenoj mjeri imao razloga (upravo zbog propusta tuženice) relativizirati rizike zalaska na prijeporno područje i djelom sumnjati u istinitost (pa i svoga) saznanja o opasnom i miniranom području, odnosno jer je I. tužitelj dijelom i zbog tih razloga zašao (ili usudio se zaći usprkos onog što je znao) na to područje i doživio nezgodu,

- da je i I. tužitelj svojim (opisanim, utvrđenim) postupanjem (jer se nije rukovodio onime što je znao, već je odabrao postupiti na način koji ipak nije trebao: rizičan i opasan - i pored propusta tuženice) pridonio nastanku svoje štete,

- da I. tužitelju stoga, a u smislu odredaba čl. 192. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96 - dalje: ZOO-a), koje se (glede pretpostavki podijeljene odgovornosti) u ovom slučaju primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) i kojima je propisano: (stav I.) „Oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu“ i ( stav II.) „Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.“, pripada samo dio (50%) naknade za štetu koju trpi,

revizijski sud nalazi pravilnim.

Stoga je revizije I. tužitelja i tuženice valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

U odnosu na razloge tih revizija koji se odnose na osporenu presudu te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva “, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje (vezan mogućnošću razmatranja osporene presude samo u granicama određenih revizijskih razloga) u cijelosti prihvaća.

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-2576/14-6 od 12. svibnja 2015.

Zagreb, 8. prosinca 2015.