Broj: Revr 284/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. Ć. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici J. P., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. K. i J. P. u R., protiv tuženika S. M. d.o.o. za usluge zaštite osoba i imovine, Z., OIB: ...., zastupanog po punomoćnicama I. M.-G. i S. F., odvjetnicama u Odvjetničkom društvu G. i p. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-892/14-2 od 14. listopada 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-12745/13-75 od 19. ožujka 2014., u sjednici održanoj 26. listopada 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužiteljice K. Ć. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 18.710,18 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 1999. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatom daljnjeg iznosa od 56.440,86 kn, te je pod točkom III. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke te pod točkom III. izreke u odnosu na tuženika. Ujedno je odbijena i žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom II. izreke te pod točkom III. izreke u odnosu na tužiteljicu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu uz naknadu parničnog troška.

 

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

 

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno naznačeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi oduka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Tužiteljica kao pravna pitanja navodi:

 

„1. Je li davanje otplate od strane dužnika priznanje duga na posredan način?

 

2. Što se podrazumijeva pod otplatom iz odredbe čl. 387. st. 2. Zakona o obveznim odnosima?“

 

Tužitelj ukazuje kako je pobijana odluka u suprotnosti s odlukom ovoga suda poslovni broj Rev-499/05 od 31. siječnja 2006. Ujedno kao razloge važnosti navodi i presudu Europskog suda za ljudska prava, predmet Lelas protiv Hrvatske od 20. svibnja 2010. te presude Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5615/2008 od 14. listopada 2010. te presudu U-III/4374/2011 od 15. listopada 2014.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. b ZPP ovaj sud je ocijenio da prvo navedeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Naime, odredbom čl. 387. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) zastarijevanje se prekida kad dužnik prizna dug. Stavkom 2. istog članka propisano je da se priznanje duga može učiniti ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja. Iz navedene odredbe čl. 387.st. 2. ZPP proizlazi odgovor na prvo postavljeno pitanje te je stoga riječ o jasnoj i nedvosmislenoj zakonskoj odredbi koja ne ostavlja prostora za različita tumačenja.

 

Nadalje, odgovor na drugo pitanje  ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja te stoga nije riječ o pravnom pitanju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, prema kojoj odredbi valjano pravno pitanje mora biti postavljeno na opći način, kako bi se odgovorom na to pitanje rješavale materijalnopravne i procesnopravne dileme koje se pojavljuju u sličnim slučajevima koji su u bitnim elementima podudarni.

 

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužiteljice odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP.

 

Zagreb, 26. listopada 2016.