Broj: Kž-Us 27/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. V. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 291 st. 1 i 2 i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama opt. P. V. i opt. V. C. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 23. listopada 2014 godine broj K-Us-21/13, u sjednici održanoj 6. srpnja 2017 godine,

p r e s u d i o   j e

              I Povodom žalbe opt. P. V., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o posebnoj obvezi iz čl. 62. st. 1 toč. 2 KZ/11 kojom je opt. P. V. naloženo da u korist Udruge, S., uplati iznos od 10.000,00 (deset tisuća) kuna na način da se odluka o posebnoj obvezi ukida.

II Odbijaju se žalbe opt. P. V. i opt. V. C. kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Presudom Županijskog suda u Splitu proglašeni su krivima opt. P. V. zbog kaznenog djela iz čl. 291 st. 1 i 2 KZ/11 i opt. V. C. zbog kaznenog djela iz čl. 291 st. 1 i 2 u vezi čl. 37 KZ/11, te su osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja se svakom od njih po čl. 55 st. 1 i 2 KZ/11 zamjenjuje radom za opće dobro na način da se jedna dan zatvora zamjenjuje za dva sata rada.

              Na temelju čl. 40 st. 5 uz primjenu čl. 42 KZ/11 opt. V. C. se osuđuje na novčanu kaznu kao sporednu od dvjesto dnevnih iznosa što ukupno iznosi 33.200,00 kuna koju svotu je po čl. 42 st.6 KZ/11 dužna platiti u roku od četiri mjeseca po pravomoćnosti presude.

              Na temelju čl. 55 st. 3 KZ/11 uz primjenu čl. 62 st. 1 t. 2 KZ/11 opt. P. V. se određuje posebna obveza na način da mu se nalaže da u roku od četiri mjeseca po pravomoćnosti presude uplati iznos od 10.000,00 kuna u korist Udruge, S.

              Protiv ove presude podnijeli su žalbe opt. P. V. po branitelju S. B. odvjetniku iz S. i opt. V. C. po branitelju P. J. odvjetniku iz S.

              Opt. P. V. žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

              Opt. V. C. žali se zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

              Oba optuženika zatražila su u žalbama da oni i branitelji budu obaviješteni o sjednici drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno, no sjednici nisu pristupili opt. P. V. i njegov branitelj S. B. odvjetnik iz S. iako im je dostava poziva uredno iskazana, te opt. V. C. za koju se poziv vratio s napomenom da je odselila i njen branitelj P. J. odvjetnik iz S. kojem je poziv uredno uručen. Kako na sjednicu vijeća nije pristupio ni uredno obaviješteni državni odvjetnik, to je sjednica u skladu s odredbom čl. 475 st. 5 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14, dalje u tekstu – ZKP/08) održana u njihovoj odsutnosti.

              Odgovor na žalbe nije podnesen.

              U skladu s odredbom čl. 474 st. 1 ZKP/08 spis je dostavljen na razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalbe nisu osnovane.

              Nije u pravu opt. V. C. kada u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08, iz razloga što u presudi nije u dovoljnoj mjeri obrazloženo zbog čega je prvostupanjski sud isključio primjenu Tbr. 39 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, što se u žalbi kasnije elaborira u razlozima žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naprotiv, ova činjenica na kojoj isključivo zasnivaju svoj obrane opt. P. V. i opt. V. C. i ponavljaju je u žalbama, sud prvog stupnja vrlo opširno i detaljno obrazlaže u razlozima presude, zbog čega žalba optuženice zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08 nije osnovana.

              Nasuprot tvrdnjama u žalbama opt. P. V. i opt. V. C., sud prvog stupnja je na temelju detaljne analize svih provedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje je su svim odlučnim činjenicama obrazložio u presudi. Naime, opt. P. V. ne poriče da je tijekom 2008. i 2009 godine bio načelnik i predsjednik Poglavarstva Općine, odgovoran za izvršenje proračuna, za korištenje i raspolaganje sredstvima proračuna Općine, za koje vrijeme je povećana stavka u rashodima za odvjetničke usluge kada je angažiran odvjetnica V. C. Oboje optuženika ne osporavaju da je opt. V. C. u tom periodu isplaćeno iz proračunskih sredstava Općine 545.230,00 kuna, pri čemu se opt. P. V. priznaje da je on kao odgovorna osoba izdavao naloge, braneći se kako je to činio u nadi da bi opt. V. C. kao odvjetnica mogla ishoditi u nekim budućim postupcima pravo vlasništva na nekretnini u vlasništvu P. P. Pritom nije sporno da pravo vlasništva na nekretnini ima P. P., o čemu je donesena i pravomoćna presuda kojom je odbijena tužba Općine protiv tuženika P. P. (P-347 i Gž-638/08 - list 381do 384 i 394 do 395 spisa), a u toj parnici punomoćnik tužitelja je bio V. R. odvjetnik iz S. Postupci u kojima je angažirana nakon toga opt. V. C., bili su parnica za smetanje posjeda i upravni postupak među istim strankama radi iste nekretnine, sa daleko manjim vrijednostima sporova o kojima zavisi i naknada troškova zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. No unatoč tome, da troškovi za rad odvjetnika isplaćeni iz proračuna Općine padaju u odnosu na vrijednost sporova, punomoćnici u ranijim sporovima pa tako i u sporu o utvrđivanju prava vlasništva nad nekretninom (odvjetnici V. R., M. B. i G. L.) izdavali su daleko manje račune (dvadeset i pedeset pet puta manje) za svaku od izvršenih radnji sukladno Tbr. 7, 9 i 10 Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, nego što je to činila opt. V. C. za koju su se 2008. i 2009. neprestano podizali troškovi zastupanja isplaćivani iz proračuna Općine.

              Osnova obrane oboje optuženika, a na kojoj se temelje obje žalbe, sastoji se u tvrdnji da su troškovi zastupanja dogovoreni u skladu s odredbom Tbr. 39 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koja omogućava da odvjetnik i stranka mogu ugovoriti visinu nagrade za odvjetnički rad neovisno o vrijednosti spora i njegovoj vrsti. Međutim Tbr. 39 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, za ovu posebnu vrstu ugovaranja nagrade za rad određuje, da je ugovor valjan samo ako je zaključen u pismenoj formi, a nije sporno da takva pismena forma ugovora ne postoji. Pritom je sasvim neosnovan prigovor u žalbi opt. P. V. kako ga je vrijednost nekretnine upućivala na visinu nagrade odvjetnici, a ne vrijednost i vrsta spora, kada ne samo da takav ugovor nije uobličen imperativno u pisanoj formi, nego je visina nagrade ostalim odvjetnicima koji su ranije zastupali općinu za tu istu nekretninu i to i u vlasničkim parnicama, bila deseterostruko manja. Također nisu osnovani prigovori u žalbi opt. V. C. kako „u širem smislu ova parnica jest vlasnička“, jer to naprosto nije istina s obzirom na vrste sporova, te također kako je čl. 294 Zakona o obveznim odnosima regulirana konvalidacija takvih usmenih ugovora. Odredba čl. 294 Zakona o obveznim odnosima, naime, pretpostavlja valjanost usmenih ugovora u slučaju kada bi oni trebali biti u pisanom obliku samo u slučaju ispunjenja obveza koje iz njega proizlaze, osim ako iz cilja radi kojeg je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo. Prema tome, ova odredba na koju se poziva optuženica nije ni u kakvoj vezi s imperativnom odredbom Tbr. 39 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, jer se radi o iznimci u naplati troškova za rad odvjetnika po istoj Tarifi, dakle ima osnovani cilj zbog kojeg pored punomoći za zastupanje, takva posebna vrsta ugovaranja postoji.

              Također je sasvim neosnovan prigovor u žalbi opt. V. C. kako sud nije pri obračunu pribavljene imovinske koristi umanjio iznos koji je optuženica bila dužna platiti na ime PDV, a nema dokaza da porez na dodanu vrijednost nije platila. Naime, čl. 77 st. 5 KZ/11 određuje da se oduzeta imovinska korist ne umanjuje za iznos sredstava uloženih u kriminalnu djelatnost, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud od iznosa koji je optuženica primila oduzeo samo iznos koji joj je trebao uz pripadajuća davanja pripasti za zastupanje Općine u sporovima po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

              Također nisu osnovane žalbe optuženika s tvrdnjom da između njih nije bilo prethodnog dogovora na traženje opt. V. C., ako se ima u vidu da je opt. P. V. prethodnim odvjetnicima kao opunomoćenicima nalagao plaćanje računa za izvršene radnje u deseterostruko manjim iznosima, te da je ishodio da u proračunu nakon predviđenih 50.000,00 kuna troškova za odvjetničke usluge za 2008 godinu, u 2009 godini tu stavku povisuje na 300.000,00 kuna, da bi kasnije rebalansom ona bila povećana na 450.000,00 kuna, pri čemu se ne smije zanemariti da se radi o općini s vrlo malim brojem stanovnika (prema popisu iz 2011 godine 822 stanovnika) i u to vrijeme nevelikim proračunom od 6.000.000,00 kuna. Prema tome, nema dvojbe da je opt. P. V. na poticaj opt. V. C., kao službena osoba iskoristio svoj položaj i ovlasti kako bi joj pribavio korist, zbog čega je prvostupanjski sud osnovano čin opt. P. V. podveo pod obilježja kaznenog djela iz čl. 291 st.1 i 2 KZ/11, a čin opt. V. C. pod obilježja kaznenog djela iz čl. 291 st. 1 i 2 u vezi čl. 37 KZ/11, primijenivši pravilno KZ/11 kao blaži zakon u odnosu na Kazneni zakon ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) koji je važio u vrijeme počinjenja djela.

              Kako su žalbe oboje optuženika podnesene zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, to se u skladu s odredbom čl. 478 ZKP/08 ima smatrati da sadrže i žalbenu osnovu odluke o kazni. Ispitujući u ovom dijelu prvostupanjsku presudu, sud drugog stupnja utvrdio je da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve otegotne okolnosti, posebno vezane uz opt. P. V. kao osobe odgovorne za novac svoje općine, koja iskorištavajući svoj položaj znade da nezakonito troši taj novac na štetu njenih stanovnika u znatnim iznosima. Međutim, imajući u vidu dob oba optuženika i to posebno opt. P. V., te njihovu dosadašnju neosuđivanost, osnovano im je prvostupanjski sud izrekao kazne zatvora od po jednu godinu koje su primjenom odredbe čl. 55 st. 1 i 2 KZ/11 zamijenjene radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Također je prvostupanjski sud pravilno primijenivši odredbu čl. 40 st. 5 KZ/11 opt. V. C. izrekao kao sporednu novčanu kaznu, jer je djelo počinjeno iz koristoljublja, a njena visina u skladu je s odredbom čl. 42 KZ/11, pri čemu su uzete u obzir sve okolnosti bitne za njenu visinu. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, stajališta je da su izrečene kazne primjerene svim utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima, zbog čega je tako izrečenim kaznama moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

              Odluka po službenoj dužnosti

              Budući da je dana 22. svibnja 2015 godine ("Narodne novine" broj 56/15) stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona kojim se mijenja odredba stavka 3 čl. 55 KZ/11 na način da „sud može počinitelju uz rad za opće dobro odrediti zaštitni nazor iz čl. 64 ovog Zakona“, čime je ispuštena mogućnost nalaganja posebnih obveza iz čl. 62 KZ/11, koje su po toj zakonskoj odredbi u stavku 1 vezane isključivo uz uvjetnu osudu i djelomičnu uvjetnu osudu, to je valjalo po službenoj dužnosti u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se u odnosu na opt. P. V. ukida odluka o posebnoj obvezi.

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a povreda kaznenog zakona na štetu optuženika ovom presudom je sanirana, to je po odredbi čl. 486 st. 1 i čl. 482 ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu 6. lipnja 2017 godine