Broj: Gž-1068/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Bruni Frankoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog ureda za osiguranje, Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku J. M. odvjetniku iz Odvjetničkog ureda M.&L., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika J. P. iz D., OIB:..., zastupanog po punomoćniku V. L., odvjetniku iz P., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-4984/05-101 od 30. lipnja 2017., dana 2. listopada 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-4984/05-101 od 30. lipnja 2017.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom u točki I. izreke kao djelomično osnovan prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tuženiku naloženo da mu isplati iznos od 22.640,00 kn i naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 32.492,54 kn, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže određeno u izreci pobijane presude, dok je u točki II. izreke zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, a u točki III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Protiv dosuđujućeg dijela ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik.  Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primijene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka. U žalbi, u bitnome, navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), koji se u ovom postupku ima primijeniti na temelju odredbe čl. 102. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 25/13 – u daljnjem tekstu: ZIDZPP/13) budući ne sadrži razloge zbog čega prvostupanjski sud ne prihvaća njegov prigovor podijeljene odgovornosti. Smatra da je na temelju provedenih dokaza trebalo zaključiti da postoji doprinos vozačice koja je upravljala vozilom marke Zastava 101 B. Č. najmanje u omjeru od 50% jer je na dovoljnoj udaljenosti mogla primijetiti vozilo kojim je upravljao – radni stroj bager. Posljedično tome prigovara i visini dosuđenih troškova postupka.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se kao neosnovan odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili da se ona preinači sukladno navedenim žalbenim razlozima ili podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Sa žalbom tuženika postupljeno je sukladno odredbi čl. 359.st. 1. ZPP.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

Žalba tuženika nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud na, za ovaj spor, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao djelomično osnovan prihvatio  tužbeni zahtjev tužitelja.

Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na  bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku  i samih tih isprava ili zapisnika,  zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu, u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, u cijelosti neosnovana.

Predmet ovog spora, u ovom dijelu postupka, je regresni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 22.640,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koji je on isplatio oštećenicima M. Č., B. Č. i M. R. na ime naknade štete koju su pretrpjele u štetnom događaju - prometnoj nezgodi od 11. studenog 1999., utemeljen na odredbi čl. 91. st. 1. Zakona o osiguranju („Narodne novine“, broj: 46/97 – pročišćeni tekst, 116/99. i 11/02 – dalje: ZO), smatrajući tuženika odgovornim za nastanak ove prometne nezgode i štete koju su u tom štetnom događaju pretrpjele oštećenice.

Obzirom na žalbene razloge žalitelja u ovom postupku nije sporna visina tužbenog zahtjeva, već je i dalje je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva tužitelja – odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja i posljedično tome osnovanost njegova prigovora o doprinosu drugog sudionika u tom štetnom događaju – vozačice osobnog automobila marke Zastava 101 reg. oznake ZG-... kojim je upravljala oštećenica B. Č..

Odredbom čl. 91 st. 4. ZO propisano je da Hrvatski ured za osiguranje ima pravo na naknadu iznosa od osobe koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamata i troškova.

              Prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti svih za ovaj spor pravno relevantnih činjenica i ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP) utvrdio:

- da je 11. studenog 1999. došlo do prometne nezgode kada tuženik upravljajući neregistriranim radnim strojem-bagerom u vlasništvu R. d.o.o., ulicom ... prilikom skretanja u lijevo u ... ulicu nije propustio sva vozila koja su dolazila iz suprotnog smjera, pa je došlo do naleta osobnog automobila reg. oznake ZG-.... kojim je upravljala B. Č.;

- da je u trenutku prometne nezgode tuženik upravljao neregistriranim vozilom;

- da brzine kojom su se kretala vozila neposredno prije i u trenutku štetnog događaja tehničkim putem nije moguće izračunati;

- da je promet u raskrižju bio reguliran radom semafora koji su u trenutku štetnog događaja radili ispravno i automatski;

- da su prema načinima i smjerovima kretanja oba vozila prije štetnog događaja u trenutku ulaska u raskrižje, oba vozila su imala upaljeno zeleno svjetlo na semaforu;

- da je u takvoj prometnoj situaciji tuženik trebao propustiti vozilo osiguranika tužitelja koje je dolazeći iz suprotnog smjera zadržavalo svoj smjer kretanja i imalo prednost prolaska raskrižjem;

- da je takvom radnjom skretanja tuženik presjekao put kretanja vozilu osiguranika tužitelja;

- da je preglednost iz smjera kretanja vozila osiguranika tužitelja prema smjeru iz kojeg je nailazio radni stroj tuženika bila dobra i iznosila minimalno 50 m;

- da nije moguće utvrditi trenutak kada je tuženik krenuo u raskrižje i gdje se u tom trenutku nalazilo vozilo osiguranika tužitelja te posljedično tome da nije moguće utvrditi ni je li i na koji način osiguranik tužitelja u tom trenutku mogao izbjeći predmetni štetni događaj;

- da do štetnog događaja ne bi došlo da je tuženik prilikom skretanja propustio vozilo osiguranika tužitelja koje je zadržavalo pravac kretanja;

- da je tužitelj oštećenicima iz ovog štetnog događaja isplatio naknadu štete u novčanim iznosima koje zahtjeva u ovom postupku.

Prvostupanjski sud je na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja i uz primjenu odredaba čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO),  a koje se ovdje, obzirom na dan nastanka štetnog događaja, primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. i 125/11. – u daljnjem tekstu ZOO/05) i odredbe čl. 91. st. 4. ZO, kao djelomično osnovan prihvatio zahtjev tužitelja, zaključujući da je tuženik isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja, budući je radnju ulaska u raskrižje sa neregistriranim radnim strojem poduzeo bez da se prethodno uvjerio da istu radnju može obaviti bez opasnosti za sebe i druge sudionike u prometu, a kojom radnjom je presjekao put osobnom vozilu, kojim je upravljala osiguranica tužitelja, a koje je zadržavalo svoj smjer kretanja i u kojem su se nalazili oštećenici kojima je tužitelj naknadio nastalu štetu.

Ovakav zaključak prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, kao sud drugostupanjski sud, jer je za takav zaključak prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu vrlo uvjerljive i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik kao žalitelj izjavljenom žalbom.

Cijeneći navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, uvjerljivost kojih svojom žalbom nije uspio umanjiti ni sam žalitelj, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP), a napose cijeneći nalaz i mišljenje vještaka prometne struke ing. B. Š., pravilno zaključio da je upravo tuženik isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja i da ne postoji nikakav doprinos osiguranice tužitelja za njegov nastanak, pa je posljedično tome i pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao osnovan prihvatio ovaj zahtjev tužitelja.

Naime, iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka prometne struke jasno proizlazi isključiva odgovornost tuženika za nastanak navedenog štetnog događaja obzirom da nije moguće utvrditi udaljenost vozila osiguranice tužitelja od vozila kojim je upravljao tuženik te njenu mogućnost uočavanja njegovog vozila i eventualnu mogućnost izbjegavanja štetnog događaja, pa je posljedično tome pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je upravo tuženik isključivo odgovoran za nastanak ove prometne nezgode, radi čega je i žalbu žalitelja valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

Stoga, kako je sud prvog stupnja u svemu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kako je pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije počinio one bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti one na koje je tuženik ukazivao u svojoj žalbi, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl.368. st.1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 2. listopad 2017.