Broj: Kž 611/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika M. K., zbog kaznenog djela iz članka 271. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbi zatvorenika M. K. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 20. listopada 2016. broj Ik I-706/16-5, u sjednici održanoj 21. studenog 2016.,

r i j e š i o   j e

Žalba zatvorenika M. K. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, na temelju članka 159.a točaka 3. i 4. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" br: 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03. – pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13. i 150/13. – dalje u tekstu: ZIKZ) u svezi s člankom 59. KZ/11, odbijen je kao neosnovan prijedlog Zatvora u Z. za uvjetni otpust zatvorenika M. K., podnesen po službenoj dužnosti.

              Protiv tog rješenja žalbu je podnio zatvorenik M. K. osobno, bez izričitog navođenja žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Spis predmeta je, sukladno članku 495. u svezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Osporavajući pravilnost pobijanog rješenja, žalitelj ističe da se prilikom njegovog donošenja nije vodilo računa o njegovom dosadašnjem tijeku izdržavanja kazne, nego da je ono doneseno na temelju „lažnog iskaza, mišljenja zatvora“, da nije istina da ima postupak u tijeku, ali i da ga ima, da isti ne smije utjecati na njegovo puštanje na slobodu, a što da proizlazi iz ZIKZ-a.

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti da je u pobijanom rješenju točno navedeno da je protiv zatvorenika pred Općinskim sudom u Osijeku pod brojem K-833/13 u tijeku kazneni postupak zbog kaznenog djela iz članka 228. stavka 1. KZ/11. Međutim, također je navedeno da je protiv njega u tijeku i kazneni postupak pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu pod brojem K-532/15 zbog kaznenog djela iz članka 228. stavka 1. KZ/11, a to nije točno jer u tom kaznenom postupku, kako je to utvrđeno telefonskom provjerom s kaznenom pisarnicom toga suda, taj zatvorenik ima svojstvo svjedoka, a ne okrivljenika. No, ostaje činjenica da je protiv zatvorenika u tijeku jedan kazneni postupak, a to je, sukladno članku 159.a točki 4. ZIKZ-a, obligatorni razlog odbijanja prijedloga za uvjetni otpust podnesenog sukladno članku 158.a stavku 1. ZIKZ-a. Kada se u obzir uzme i činjenica da je zatvorenik u posljednjih godinu dana dva puta stegovno kažnjavan za teže stegovne prijestupe (16. veljače 2016. zapalio je madrac te mu je izrečena stegovna mjera ograničenja ili privremene uskrate novca u trajanju do jedan mjesec, dok je 19. travnja 2016. izvršio tjelesni napad na drugog zatvorenika za što mu je izrečena stegovna mjera upućivanja u samicu od 14 dana uvjetno na 3 mjeseca), što je također, a sukladno članku 159. točki 3. ZIKZ-a, razlog zbog kojeg sud mora odbiti prijedlog za uvjetni otpust podnesen po službenoj dužnosti, prvostupanjski sud je pravilno odlučio odbivši kao neosnovan prijedlog Zatvora u Z. za uvjetni otpust tog zatvorenika podnesen po službenoj dužnosti.

Kako, dakle, u konkretnom slučaju, na strani zatvorenika postoje razlozi zbog kojih sud mora odbiti prijedlog za uvjetni otpust podnesen po službenoj dužnosti, prethodno izloženi žalbeni navodi zatvorenika su bespredmetni. Isto vrijedi i u odnosu na tvrdnje žalbe da mu je kazna i dalje previsoka te da mu je samim ulaskom u zatvor ojačala svijest o činjenju i pogibeljnosti činjenja kaznenih djela.

Pobijano rješenje ispitano je i sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08, pri čemu je utvrđeno da je isto donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 te da na štetu zatvorenika nije povrijeđen kazneni zakon.

Stoga je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 21. studenog 2016.