Broj: Kž 594/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Miroslava Šovanja, kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika Z. R., zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 21. listopada 2016. godine, broj Ik I-289/16, u sjednici održanoj 21. studenog 2016. godine,

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijano rješenje na način da se odbija kao neosnovan prijedlog zatvorenika Z. R. za uvjetni otpust.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem prihvaćen je prijedlog zatvorenika Z. R. te je na temelju čl. 159. st. 3. i čl. 59. KZ/11 odlučeno da se zatvorenika Z. R. otpušta na uvjetni otpust s izdržavanja jedinstvene kazne zatvora u trajanju četiri godine i deset mjeseci, izrečene mu presudom Županijskog suda u Splitu od 14. travnja 2016. godine broj Kv-Us-29/16.

Protiv ovog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se pobijano rješenje preinači i zatvoreniku Z. R. prijedlog za uvjetni otpust odbije.

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba je osnovana.

Opravdano tvrdi državni odvjetnik da je prvostupanjski sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja po pravilnoj primjeni zakona, o uvjetnom otpustu na izdržavanje kazne zatvora zatvorenika Z. R., trebao donijeti drukčiju odluku.

Naime, zatvorenik Z. R. nalazi se na izdržavanju jedinstvene kazne zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci te mu je po navodima prvostupanjskog rješenja istek kazne 11. veljače 2017. godine. Uvjetno otpuštanje zatvorenika ne predstavlja obligatorni institut već zatvorenik mora opravdati njegovu primjenu u smislu postignute svrhe kažnjavanja prije isteka kazne. Zatvorenik R. suđen je između ostalog za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama, a prema podacima navedenim u pobijanom rješenju prvostupanjski sud je utvrdio da je zatvorenik Z. R. 14. lipnja 2016. godine prilikom testiranja na psihoaktivna sredstva u zatvorskoj ambulanti bio pozitivan, što predstavlja teži stegovni prijestup. Također, prema navodima pobijanog rješenja zatvorenik je i 18. lipnja 2016. godine počinio drugi teži stegovni prijestup time što se fizički sukobio sa drugim zatvorenikom. Njegova odgovornost utvrđena je za oba stegovna prijestupa.

Imajući u vidu da je prema navodima prvostupanjskog rješenja zatvorenik R. prema razini uspješnosti provedenog pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora kategoriziran tek sa „zadovoljava“ te obzirom na karakter težih stegovnih prijestupa koje je počinio, očigledno vrijeme koje je zatvorenik do sada proveo na izdržavanju kazne nije postiglo svrhu njenog izricanja, zbog čega se njegov prijedlog za uvjetnim otpuštanjem prije isteka kazne ne ukazuje opravdanim.

Stoga je žalbu državnog odvjetnika valjalo prihvatiti i obzirom na pravilno utvrđeno činjenično stanje po pravilnoj primjeni zakona, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 3. ZKP/08, preinačiti pobijano rješenje na način kako je to učinjeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 21. studenog 2016. godine