Broj: Kž 139/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u predmetu izvršavanja kazne zatvora zatvorenika R. K., osuđenog zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 22. veljače 2017. broj Ik I-13/17-11 (Ik I-18/17), u sjednici održanoj 29. ožujka 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba zatvorenika R. K..

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda su, na temelju članka 157. stavka 1. i članka 159.a točke 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13. i 150/13.; dalje u tekstu: ZIKZ), prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika R. K. kojega je podnio zatvorenik i takav prijedlog kojega je po službenoj dužnosti podnio upravitelj Zatvora u Z. odbijeni kao neosnovani.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio zatvorenik R. K. bez određenog žalbenog prijedloga, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da smatra da pobijano rješenje treba preinačiti na način da ga se uvjetno otpusti.

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.) koji se u ovom postupku primjenjuje u skladu s odredbom članka 44. stavka 2. ZIKZ-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Zatvorenik R. K. u žalbi tvrdi da je, suprotno navodima sadržanima u obrazloženju pobijanog rješenja, on medicinsku dokumentaciju za bolesnog oca priložio već uz prijedlog za prekid izdržavanja kazne zatvora, da je zbog lakšeg stegovnog prijestupa „dobio uvjet na kantinu“, a ne „zabranu kantine na 1 mj.“, da u presudi kojom mu je izrečena kazna zatvora koju izdržava „stoji da je izrazio žaljenje tj. kajanje na Županijskom sudu u Zagrebu“, da on ne odbija izvršavanje izrečene mu sigurnosne mjera obveznog liječenja od ovisnosti već „moli i piše zamolbe da ga se pozove“, da ga se „naziva ovisnikom i narkomanom“ iako on „nije nigdje registriran kao ovisnik, osim što je nedjelo počinio pod utjecajem opijata“.

Međutim, okolnosti koje zatvorenik ističe u žalbi nisu takvog značaja da dovode u pitanje zaključak prvostupanjskog suda o visokom stupnju vjerojatnosti kriminalnog povrata zbog čega nije ostvarena pretpostavka za uvjetni otpust zatvorenika iz članka 59. stavka 1. KZ/11., odnosno da je za postizanje svrhe kažnjavanja nužno nastaviti s izdržavanjem kazne pa postoji razlog za odbijanje prijedloga za uvjetni otpust podnesenog po službenoj dužnosti iz članka 159.a točke 2. ZIKZ-a.

Naime, neovisno o postojanju teške bolesti zatvorenikovog oca (koja, prema izvješću Probacijskog ureda Z. I. nije takve naravi da bi ovome bila nužna tuđa pomoć i njega, a, osim toga, radi se o okolnosti koja bi, eventualno, predstavljala razlog za izvanredni pravni lijek iz članka 498. stavka 1. točke 4. ZKP/08., a ne i samostalni razlog za odobravanje uvjetnog otpusta) i njenoj dokumentiranosti, kao i vrsti stegovne mjere koja je zatvoreniku izrečena za lakši stegovni prijestup, utvrđenje prvostupanjskog suda o postojanju vrlo visokog rizika za kriminalni povrat utemeljeno je na izvješću i mišljenju Zatvora u Z. iz kojega proizlazi da zatvorenik R. K. „negira počinjenje kaznenog djela smatrajući da je u zatvoru zbog svoje prošlosti“. Okolnost da je zatvorenik u kaznenom postupku priznao kazneno djelo cijenjena mu je kao olakotna i utjecala je na izrečenu mu kaznu, ali je očigledno i da je upravo ishođenje blaže sankcije bilo motivom takvog njegovog očitovanja u tom postupku, ali da nije postojao njegov iskreni kritički stav prema počinjenom kaznenom djelu i kriminalnom ponašanju, a upravo je to i značajni pokazatelj visoke vjerojatnosti njegovog recidiva.

Konačno, zatvoreniku je pravomoćnom presudom izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti pa je nedvojbeno i da je on ovisnik, a njegovo negiranje te bolesti u žalbi u suglasju je s konstatacijom sadržanom u izvješću Zatvora u Z. da se „u odnosu na dosadašnju uspješnost provođenja pojedinačnog programa izvršavanja kazne ne uočavaju (…) niti minimalni pomaci“, odnosno da je „zatvorenik (…) nedostupan tretmanskom vođenju“.

Zbog svega iznesenog, a imajući u vidu i raniju zatvorenikovu višekratnu osuđivanost i zbog istovrsnih kaznenih djela, žalbenim navodima nije doveden u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je radi ostvarenja svrhe kažnjavanja nužno nastaviti s izvršavanjem izrečene mu kazne zatvora, zbog čega nisu ostvarene pretpostavke za uvjetni otpust zatvorenika R. K..

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona te da na štetu zatvorenika nije povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom iznesenog, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. u vezi s člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a, odbijena je žalba zatvorenika R. K. kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 29. ožujka 2017.