Broj: Kž 396/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika S. B., zbog kaznenog djela iz članka 217. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03-odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 30. lipnja 2017. broj Ik-I-257/17-12, u sjednici održanoj 10. kolovoza 2017.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

Obrazloženje

              Županijski sud u Osijeku je na temelju čl. 157. st. 1. i čl.  159. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ br. 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03 – pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 – dalje u tekstu: ZIKZ) u vezi čl. 59. st. 1. Kaznenog zakona „Narodne novine“ br. 125/11 i 144/12) zatvoreniku S. B., koji je presudom Općinskog suda u Osijeku od 24. veljače 2017., broj Kv-58/2017-8 (K-124/2013) zbog kaznenih djela iz čl. 217. st. 1. i dr. KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i jedan mjesec, odobrio uvjetni otpust na način da mu uvjetni otpust počinje teći danom otpuštanje i traje do isteka vremena provjeravanja koje odgovara neizdržanom dijelu kazne, odnosno do 28. studenog 2017.

Istim je rješenjem zatvoreniku na temelju čl. 161. st. 2. ZIKZ-a ukazano da promjenu mjesta prebivališta odnosno boravišta može izvršiti samo uz suglasnost suca izvršenja, a na temelju čl. 60. st. 2. u vezi čl. 62. st. 2. toč. 11. KZ/11 zatvoreniku su određene posebne obveze javljanja policiji i probacijskom uredu na način kako je to navedeno u izreci tog rješenja. Nadalje, istim je rješenjem odlučeno da će zatvorenik po pravomoćnosti rješenja o uvjetnom otpustu biti otpušten sa izdržavanja kazne na temelju čl. 159. d. st. 1. ZIKZ-a na temelju posebnog naloga suca izvršenja.

Protiv tog je rješenja žalbu podnio državni odvjetnik, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i odbije prijedlog zatvorenika za uvjetni otpust.

Na temelju čl. 474. st. 1. u vezi čl. 495. 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski sud je potpuno pravilno na temelju naprijed citiranih propisa zatvoreniku S. B. odobrio uvjetni otpust utvrđujući ispravno da su za to ispunjeni zakonski uvjeti. Naime, kraj činjenice da zatvorenik prema izvješću Zatvora u Osijeku primjernog ponašanja jer u kontinuitetu ima ocjenu naročito uspješan, da je angažiran na obavljanju radnih zadataka, da nije stegovno tretiran, da je cilj specijalne prevencije kod zatvorenika postignut, da ima postpenalni prihvat, da je pohađao posebne programe (Zatvorenik kao roditelj i Tretman socijalnih vještina), da mu je u odnosu na izrečenu kaznu zatvora povoljan omjer neizdržane kazne (4 mjeseca i 28 dana) i da se s obzirom na životnu dob zatvorenika ne može očekivati da će nastaviti s vršenjem kaznenih djela, činjenice koje u žalbi ističe državni odvjetnik, a odnose se na dosadašnju višestruku osuđivanost zatvorenika, da se protiv njega vodi još jedan postupak i da mu je dijagnostička prognoza bila da je kriminalni povrat vrlo vjerojatan, nemaju taj značaj koji im žalba pridaje.

Naime, i pored dosadašnje osuđivanosti ocjene zatvorenika u zatvorskom sustavu  ukazuju da je on korigirao svoje stavove prema vršenju kaznenih djela, a činjenice da se protiv zatvorenika vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. KZ/97  i da je procjena o vjerojatnosti recidiva data kod dijagnostičke obrade, dok je aktualna procjena da se kriminalni povrat ne može isključiti, znatno umanjuju značaj žalbenih tvrdnji.

Iz navedenih razloga, kako žalba nije osnovana i kako sud prvog stupnja nije u donošenju pobijanog rješenja počinio povrede iz čl. 494. st. 4. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 10. kolovoza 2017.