- 1 -              Rev 1642/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1642/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. F. iz D., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. K. I., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i partneri d.o.o. D., protiv I. tuženika I. F. iz D., OIB: … i II. tuženika F. F. iz S., OIB: …, koje zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u D., radi smetanja posjeda, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-677/15 od 2. ožujka 2016. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-923/13 od 17. veljače 2015., u sjednici održanoj 21. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužitelja glede pitanja: " Da li čin izbacivanja stvari dotadašnjeg suposjednika iz nekretnine ima značenje čina smetanja suposjeda kojim je on isključen odnosno bitno ograničen u dotadašnjem načinu izvršavanja faktične vlasti? “ te se preinačuju rješenje Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-677/15 od 2. ožujka 2016. i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-923/13 od 17. veljače 2015. i sudi:

 

Time što su početkom prosinca 2013. godine tuženici bez suglasnosti tužitelja odnijeli tužiteljeve stvari iz garaže na kat. čest. 209/3 k.o. D., tuženici su smetali tužitelja u posjedu navedene garaže pa im se zabranjuje svako takvo i slično smetanje.

 

Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.900,00 kuna, u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

'Time što su početkom prosinca 2013. godine tuženi bez suglasnosti tužitelja odnijeli tužiteljeve stvari iz garaže na kat. čest. 209/3 k.o. D., tuženi su smetali tužitelja u posjedu navedene garaže, pa im se zabranjuje svako takvo i slično smetanje, pod prijetnjom ovrhe.'

 

II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.750,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Odredbom čl. 443. st. 4. ZPP-a propisano je da je protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, ako su ispunjeni uvjeti iz čl. 400. ovoga Zakona.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a, u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose. To znači da pitanje mora biti individualizirano tako da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju, u okviru koje zakonske norme, ili određenog pravnog instituta, je riječ. Uz to stranka mora izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju da je u reviziji izostala bilo koja od procesnih pretpostavki za dopuštenost izvanredne revizije iz čl. 382. st. 3. ZPP-a, tada nema niti pretpostavki za razmatranje revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Revident u reviziji postavlja sljedeće pravno pitanje:

 

„Da li čin izbacivanja stvari dotadašnjeg suposjednika iz nekretnine ima značenje čina smetanja suposjeda kojim je on isključen odnosno bitno ograničen u dotadašnjem načinu izvršavanja faktične vlasti? “

 

Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pitanja revident se pozvao na odluke Okružnog suda u Zadru poslovni broj Gž-53/87 od 12. kolovoza 1987., Okružnog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1417/72 od 4. prosinca 1972., Okružnog suda u Sisku poslovni broj Gž-1804/82 od 17. siječnja 1983. i Okružnog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1415/73 od 22. studenog 1973.

 

Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužitelja za suposjedovnom zaštitom garaže označene kat. čest. 209/3 k.o. D..

 

Nižestupanjski sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili sljedeće činjenice: da su tužitelj i tuženici suposjednici garaže; da su u garažu odlagali svoje stvari te da su tuženici iznijeli tužiteljeve stvari iz garaže. Pritom je drugostupanjski sud prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da tuženici činom iznošenja tužiteljevih stvari iz garaže nisu tužitelja isključili iz suposjeda te garaže niti su ga bitno ograničili u dotadašnjem izvršavanju faktične vlasti dodavši da je tužitelj i dalje imao ključ i pristup garaži za odlaganje svojih stvari. Shodno navedenom, nižestupanjski sudovi su pozivom na odredbu iz čl. 24. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZV) odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti kao pravilno. Naime, odredbom čl. 21. ZV-a propisano je kako onaj koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda, dok je odredbom čl. 22. st. 1. ZV-a određeno da je posjednik kojem je posjed samovlasno smetan ovlašten štititi svoj posjed putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kako je bilo u času smetanja, te zabrani tako ili slično smetanje ubuduće.

 

Prethodno, ovaj sud smatra korisnim podsjetiti kako posjed predstavlja faktično stanje zaštićeno pravom te da unatoč zaštiti koju pravni poredak pruža posjedu, posjed nije pravo pa ni njegova pravna zaštita nije istovjetna pravnoj zaštiti vlasništva. Cilj je posjedovne parnice uspostaviti ono posjedovno stanje koje je postojalo prije smetanja. U toj je parnici rasprava ograničena na činjenicu posljednjeg mirnog posjeda i čin smetanja. Isto tako suposjednik uživa posjedovnu zaštitu u međusobnom odnosu sa drugim posjednikom, pri čemu jedan od njih isključuje ili bitno ograničava drugog u dotadašnjem načinu obavljanja faktične vlasti na stvari u njihovom posjedu.

 

Nadalje, prema pravnom shvaćanju ovoga suda posjed se može smetati bilo kojim činom bez obzira na to u koju je svrhu i kojim povodom je poduzet. Relevantno je da je tim činom ovlaštenik ograničen (ometan) u razumnom i očekivanom korištenju svojim pravom.

 

U situaciji kao što je predmetna, kada nije sporan čin smetanja suposjeda tužitelja kao ni sadržaj počinjene radnje tuženika kojim je tužitelj ograničen u vršenju suposjeda - tuženici su odnijeli tužiteljeve stvari iz garaže - to su time tuženici bitno ograničili tužitelja u njegovom pravu suposjeda predmetne garaže te mu stoga pripada pravo na zahtijevanu posjedovnu zaštitu.

 

Kako su dakle ispunjene pretpostavke za pružanje sudske zaštite suposjeda, a imajući na umu da od odgovora na postavljeno pravno pitanje ovisi ishod predmetnog spora, valjalo je na temelju čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP-a u vezi čl. 395. st. 1. ZPP-a preinačiti obje nižestupanjske odluke u postupku koji je prethodio reviziji i tužbeni zahtjev prihvatiti.

 

Tužitelj je u cijelosti uspio s revizijom pa je ovaj sud sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučio o troškovima cijelog postupka. Tako je tužitelju, na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tbr. 7/2 u vezi s Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) dosuđen zatraženi trošak jednokratne nagrade u iznosu od 2.500,00 kuna i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 400,00 kuna, odnosno ukupno 2.900,00 kuna.

 

Zagreb, 21. listopada 2020.