Broj: Kž 277/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. J. S. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. i čl. 37. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi os. J. S. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 13. travnja 2017. broj Kv-I-296/16 (K-76/13), u sjednici održanoj 23. kolovoza 2017.

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba os. J. S. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijski sud u Zagrebu na temelju čl. 506. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - nastavno: ZKP/08) odbacio je zahtjev za obnovu kaznenog postupka os. J. S., dovršen presudom Županijskog suda u Zagrebu od 15. rujna 2014., broj K-76/13, potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. kolovoza 2016., broj I Kž-762/14, kojom je os. J. S. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. u vezi čl. 37. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

Protiv tog je rješenja osuđenik podnio žalbu osobno „iz svih zakonskih razloga“, ne ističući konkretan žalbeni prijedlog.

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. u vezi čl. 495. ZKP/08 dostavljen na razgledanje državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Osuđenik u žalbi, osim što na paušalan i izrazito subjektivan način polemizira sa zaključcima iz pravomoćne presude i izražava neargumentiranu sumnju u pristranost i neobjektivnost državnih odvjetnika i sudaca koji su sudjelovali u dosadašnjem tijeku postupka, u biti niti ne nastoji dovesti u pitanje pravilnost utvrđenja iz pobijanog rješenja.

Naime, sud prvog stupnja je na temelju čl. 506. st. 1. ZKP/08 potpuno pravilno odbacio zahtjev osuđenika za obnovu kaznenog postupka jer činjenice i dokazi koje je on podnio u svom zahtjevu za obnovu kaznenog postupka od 13. listopada 2016. očito nisu prikladni da se na temelju njih dopusti obnova.

Prije svega, žalitelju  se ukazuje da se zahtjev za „pravu“ obnovu kaznenog postupka u korist osuđenika, kao izvanredni pravni lijek, može podnositi isključivo iz razloga koji su taksativno navedeni u čl. 501. st. 1. do 5. ZKP/08. Dakle,  radi se o tako važnim okolnostima koje omogućuju obnovu pravomoćno dovršenog kaznenog postupka kako bi se u postupku obnove utvrdilo može li prijašnja presuda ostati na snazi ili ju treba u cijelosti ili djelomično staviti izvan snage. Radi se o slijedećim okolnostima: je li pravomoćna presuda utemeljena na lažnoj ispravi, snimci ili lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača, je li do presude došlo zbog kaznenog djela državnog odvjetnika, suca, suca porotnika, istražitelja ili druge osobe koja je obavljala dokazne radnje, ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji su sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prikladni da prouzroče oslobođenje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem kaznenom zakonu, ako je osoba za isto djelo više puta osuđena ili ako je više osoba osuđeno zbog istog djela koje je mogla počiniti samo jedna osoba ili neke od njih i ako se u slučaju osude za produljeno kazneno djelo ili za drugo kazneno djelo koje na temelju zakona obuhvaća više istovrsnih radnji iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji pokazuju da osuđenik nije učinio radnju koja je obuhvaćena djelom iz osude, a postojanje tih činjenica moglo bi bitno utjecati na odmjeravanje kazne.

Suprotno citiranom propisu iz čl. 501. ZKP/08 osuđenik u svom zahtjevu za obnovu ističe da obnovu traži zbog povreda odredaba kaznenog postupka (citirajući niz odredbi ZKP/08, npr. čl. 3., 6., 9., 11., 12. i dr.) koje evidentno ne predstavljaju osnovu za obnovu te tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obranu i pravično suđenje, iz koje se osnove također ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi. Stoga se prvostupanjski sud opravdano nije upuštao u ocjenu opširnih navoda iz obrazloženja zahtjeva koji se odnose na navedene postupovne povrede zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi.

Osuđenik doduše uvodno u zahtjevu samo paušalno navodi da zahtjev podnosi i na temelju odredbe čl. 501. st. 1. , 2., 3. i 4. ZKP/08, te nastavno tvrdi da je presuda utemeljena na lažnim iskazima svjedoka ili lažnoj ispravi kao i na povredi načela ne bis in idem.

Međutim,osuđeniku se ukazuje da se okolnosti iz toč. 1. i 2. st. 1. citirane odredbe iz čl. 501. ZKP/08 (utemeljenost presude na lažnim ispravama, iskazima i na kažnjivim radnjama sudionika kaznenog postupka) mogu u smislu odredbe iz st. 2. citirane odredbe dokazivati u pravilu pravomoćnim presudama, na koje se osuđenik niti ne poziva.

Nadalje, sud prvog stupnja je osuđeniku potpuno ispravno ukazao da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela ne bis in idem (zbog čega bi se mogla zahtijevati obnova u smislu odredbe čl. 501. st. 1. toč. 4. ZKP/08) jer je pravomoćna presuda Županijskog suda u Zagrebu od 15. rujna 2014., broj K-76/13, potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. kolovoza 2016., broj I Kž-762/14 u odnosu na koju se presudu traži obnova, donesena nakon ukidanja prvotne pravomoćne presude od 29. listopada 2009., broj K-90/08 (potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. ožujka 2011., broj I Kž-202/10) od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske, Odlukom od 9. svibnja 2013., broj U-III-2160/11 i koja je presuda time postala inegzistentna.

Dakle, u konkretnom se slučaju ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari jer u trenutku kada je osuđenik presudom u odnosu na koju se traži obnova kaznenog postupka proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. i dr. KZ/11 nije za isto djelo postojala druga osuđujuća odluka, bez obzira što je osuđenik kaznu koja mu je izrečena po prethodnoj presudi izdržao (zbog čega se kasnija presuda niti  ne izvršava).

Iz svih navedenih razloga, kako žalba osuđenika nije osnovana i kako ispitivanjem pobijanog rješenja po službenoj dužnosti nisu nađene povrede iz čl. 494. st. 4. ZKP/08, trebalo je odlučiti kao u izreci, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08.

Zagreb, 23. kolovoza 2017.