1

  Poslovni broj: 4 Gž-780/2018-3

 

                     

              Republika Hrvatska

      Županijski sud u Dubrovniku                                                                                                 

                    Dubrovnik                                                                                   

Poslovni broj: 4 Gž-780/2018-3

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Verici Perić Aračić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. B. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku u Z. protiv prvotuženika H. M. d.o.o. za izdavačku djelatnost, Z., K. OIB:…, zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu H. & p. u Z. i drugotuženika Z. V. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. P., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Pn-2479/2016 od 18. lipnja 2018., 21. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalbe tuženika se djelomično uvažuju, a djelomično odbijaju kao neosnovane, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2479/2016 od 18. lipnja 2018. :

a)      potvrđuje:

 

-          u dijelu izreke kojim su tuženici obvezni solidarno platiti tužitelju platiti iznos od 15.000,00 kn s pripadajućim kamatama

 

-          u dijelu izreke kojom su tuženici obvezni nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.237,50 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom

 

b)     preinačuje u preostalom dijelu izreke kojom su tuženici obvezni solidarno tužitelju platiti daljnjih 15.000,00 kn s kamatama i u tom dijelu se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2479/16 od 18. lipnja 2018., suđeno je:

 

              Nalaže se prvotuženiku H. M. d.o.o. za izdavačku djelatnost, Z., OIB: …i drugotuženiku Z. V. iz Z.,  OIB: … solidarno isplatiti tužitelju R. B. iz Z., OIB: … iznos od 30.000,00 kn  sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 18. lipnja

2018. do isplate, kao i solidarno mu naknaditi trošak ovog postupka u iznosu od 7.237,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2018. do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Protiv navedene presude žalbu je izjavio prvotuženik zbog svih žalbenih razloga, a što su žalbeni razlozi iz članka 353. stavka 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/2019 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

              Protiv presude žalbu je izjavio i drugotuženik, također zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1., 2. i 3.ZPP-a s prijedlogom da se presuda preinači i zahtjev tužitelja odbije.

 

              Tužitelj je odgovorio na žalbe tuženika.

 

              Žalbe tuženika su djelomično osnovane.

 

              Predmet spora je bio zahtjev tužitelja za novčanu naknadu neimovinske štete koju je tužitelj trpio zbog objave informacije, a temeljem Zakona o medijima ("Narodne novine", broj: 59/04, 84/11, 81/13 – u daljnjem tekstu ZM).

 

              Prvostupanjski je sud prihvatio u cijelosti zahtjev tužitelja temeljem odredbe članka 22. stavak 2. ZM, te članka 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine, broj 35/05, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO).

 

              U postupku je utvrđeno:

 

-          da je u tjedniku J. l. od 15. svibnja 2006. objavljen novinski tekst – razgovor sa drugotuženikom, a koji ima naslov "Iza rutavih Hrvata koji se busaju u prsa ništa ne ostaje, samo lov u mutnom i barbarizam". Navedeni tekst je opremljen fotografijom tužitelja ispod kojeg stoji: " O R. B., njemu su baka i djed bili u partizanima i živjeli su u partizanskom stanu. Tako sam bar čitao u novinama, ali nitko ne govori da mu je otac bio UDBA. Ne pada jabuka daleko od stabla. Radio je u K., u školi ja to znam".

-          da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio glavnom uredniku prvotuženika sa zahtjevom za ispravak informacije i isprikom,

-          da je prije objave spornog članka tužitelj objavio video uradak "Mi Hrvati" i svoju pjesmu koja je izazvala brojne pozitivne i negativne komentare i kritike gledatelja,

-          da je drugotuženik nakon pregledavanja video uradka obavio razgovor sa novinarom prvotuženika

-          da je tužitelj zbog predmetne informacije trpio duševnu bol i imao brojne neugodnosti.

 

 

Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga, kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (odredba članka 365. stavka 2. ZPP-a), ovaj sud nije našao

 

-          da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2, 4, 8, 9, 11, 13. i 14. ZPP-a, pa ni onu iz toč. 6. istog stavka na koju se poziva prvotuženik.

 

Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ispunjena procesna pretpostavka za tužbu za naknadu štete propisana odredbom članka 22. stavak 2. ZM, odnosno prethodno obraćanje nakladniku sa zahtjevom za ispravak informacije, budući se tužitelj takvim zahtjevom obratio glavnom uredniku, koji je i nadležan za objavu ispravka, nakladnik kojeg tjednika je prvotuženik, koji je kao nakladnik prema članku 21. ZM dužan naknaditi štetu prouzročenu objavom informacija u medijima. Žalitelji tijekom cijelog postupka i u žalbi neosnovano ponavljaju tvrdnje prema kojima zahtjev za ispravak ne ispunjava pretpostavke propisane ZM zbog čega je tužbu trebalo odbaciti.

 

Navedeno stajalište o tome da bi tužitelj trebao posebno i na drugi način dokazivati činjenicu obraćanja i sadržaja tog obraćanja, predstavlja pretjerani formalizam u tumačenju i primjeni mjerodavnih odredbi ZM, te je tako tumačenje u protivnosti s odredbama ZM.

 

Dakle, nije točno da tužitelj nije postupio sukladno ZM, tim više što se odgovornost drugotuženika niti ne prosuđuje prema odredbama ZM, već se njegova odgovornost prosuđuje prema općim odredbama o odgovornosti ZOO, prema kojim niti ne postoji obveza obraćanja oštećenika štetniku sa zahtjevom za mirno rješenje spora prije podnošenja tužbe.

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su objavljene informacije u predmetnom članku objektivno povrijedile čast, ugled i dostojanstvo tužitelja i opravdavaju dosuđenje pravične naknade, dok s druge strane prvotuženik nije dokazao postojanje okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost za štetu sukladno odredbi 21. stavak 4. ZM jer iako su u članku vjerno prenesene riječi drugotuženika, to ne oslobađa odgovornosti prvotuženika prema navedenoj odredbi. Naime, sve iako je predmetni članak autoriziran sukladno odredbama ZM, u situaciji kada navedene informacije sadrže očevidne uvrede i klevete tužitelja, autorizacija ne isključuje odgovornost prvotuženika, jer bi ta odgovornost bila isključena jedino da je nakladnik postupao u dobroj vjeri u odnosu na objavljene informacije (članak 21. stavak 7. ZM).

 

Obzirom na autoriziranost sporne informacije bilo je potrebeno ocijeniti je li novinar postupao u dobroj vjeri.

 

Dobra vjera znači da nakladnik nije znao niti je s obzirom na okolnosti slučaja imao dovoljnog razloga za posumnjati u tvrdnje koje očito predstavljaju grub napad na ugled i čast neke osobe. U našem obveznom pravu dobra vjera je sinonim za načelo savjesnosti i poštenja, te se radi o pravnom standardu čiji se sadržaj određuje od slučaja do slučaja. Ipak ključni pojmovi kod objašnjenja dobre vjere su da je novinar trebao postupati dosljedno i obzirno. Nije prihvatljivo i u kontekstu zajamčene slobode tiska navesti da je otac tužitelja bio udbaš, a jabuka ne pada daleko od stabla čime se tužitelja prikazuje kao osobu upitne moralne  vrijednosti, pa tvrdnje o tim činjenicama, i po mišljenju ovog suda predstavljaju očigledne uvrede za tužitelja, koje pri tom nisu potkrijepljene nikakvom razumnom argumentacijom, a što ukazuje da nakladnik nije postupao u dobroj vjeri prilikom objave spornih informacija.

 

U odnosu na odgovornost drugotuženika koji je izvor informacija temeljem kojih je objavljen sporni članak mjerodavna je odredba članka 1045. ZOO.

 

Zbog objave spornog članka kojim je tužitelj prikazan kao osoba koja je nasljednik oca upitnog moralnog integriteta, tužitelj se osjećao loše, te mu je bilo neugodno izaći iz kuće, odgađao je poslovne sastanke, osjećao nelagodu, morao se pravdati i najboljim prijateljima, a osim sramote i povrijeđenosti i danas osjeća strah te mu život više nije isti, a sve je utjecalo i na njegovu obitelj, pa je drugotuženik kao izvor informacija dužan naknaditi štetu koja je tužitelju takvom povredom nastala u smislu odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO.

 

Pa iako je tužitelj kao istaknuti glumac, scenarist, redatelj, televizijski i radijski voditelj kako to navodi prvotuženik javna osoba koja treba pokazati veći stupanj tolerancije od običnog građanina, sporni članak se ne odnosi na obavljanje njegova posla kao javne osobe, nego sadrži detalje iz privatnog života tužitelja, te isti po svom sadržaju predstavlja očitu uvredu i klevetu, te ima za posljedicu povredu prava osobnosti, budući je utvrđeno da je tužitelj trpio duševne boli zbog povrede prava na ugled, čast, dostojanstvo i obiteljski život, pa je tužitelju nanesena neimovinska šteta i na osnovi toga ima pravo na pravičnu naknadu za pretrpljene duševne boli, jer se to zasigurno negativno odrazilo na njegov privatni život, budući je svaki prosječni čitatelj znao na koga se informacija odnosi mogao je zauzeti negativan stav prema tužitelju tako da ga prezire, s obzirom da je prikazan kao osoba upitne moralne vrijednosti pogotovo što je drugotuženik koji je dao informaciju bio ministar kulture, poznati glumac i osoba koja ima ugled ne samo u glumačkim krugovima.

 

Glede pak visine naknade, prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio okolnosti koje su propisane odredbom članka 1100. st. 2. ZOO, jer se sa pravom u žalbama navodi da je prije spornog članka i sam tužitelj svojim izjavama i ponašanjem privukao pozornost javnosti, objavom satiričnog video uradka na mrežnoj usluzi 28. travnja 2016. na tada aktualnu situaciju u društvu koji je izazvao brojne reakcije jer su se mnogi osjetili poniženo i povrijeđeno, pa i utuženi članak predstavlja reakciju drugotuženika na taj istup tužitelja.

 

Prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio sadržaj odredbe čl. 7. st. 3. ZM, pa je stoga toj okolnosti prvostupanjski sud trebao dati veći značaj glede smanjenja visine pravične novčane naknade, koja bi satisfakcija s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja bila primjerena u iznosu od 15.000,00 kn, pa je za navedeni iznos zahtjev tužitelja prihvaćen kao osnovan, te je odlučeno kao pod a) izreke ove drugostupanjske odluke, dok je zahtjev u preostalom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan te je odlučeno kao pod b) izreke ove drugostupanjske odluke.

 

Neosnovano drugotuženik u žalbi ističe da mu je onemogućeno pravo na pošteno suđenje time što je sud odbio njegov prijedlog za pribavom podataka od Državnog arhiva za dokazivanje istinitosti tvrdnje prema kojoj je otac tužitelja bio Udba, jer i sam navodi da značenje riječi udbaš treba shvatiti u širem smislu kao osobe koja je vjerna bivšem režimu, dakle ne kao formalno članstvo u toj organizaciji.

 

U odnosu na navode tuženika prema kojima ZM nije propisana solidarna odgovornost nakladnika i izvora informacija potrebno je reći da je u konkretnom slučaju riječ o šteti koju je prouzročilo više osoba, pa u smislu odredbe članka 1107. stavak 1. ZOO tuženici za štetu odgovaraju solidarno. Imajući u vidu da su tuženici osporavali i osnov i visinu zahtjeva, te da  u dijelu zahtjeva s kojim  tužitelj nije uspio u sporu nisu nastali posebni troškovi, tuženici su u obvezi naknaditi tužitelju troškove spora koji su pravilno odmjereni sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci, a temeljem odredbi članka 368. st. 1. i 373. točka 3. ZPP.

 

 

Dubrovnik, 21. listopada 2020.

 

                                                                                                                                    Sutkinja

 

                                                                                                                              Verica Perić Aračić