- 1 -              Rev 112/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 112/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P. d.o.o., Republika Srbija, N. S., ..., OIB: ..., zastupane po punomoćniku T. S., odvjetniku iz Z., protiv I-tuženika C. o. d.d. Z., ..., OIB: ... i II-tuženika Javnog bilježnika Z. J. iz Z., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Ž. S., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3128/16-2 od 14. lipnja 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9524/09-46 od 2. studenog 2015., u sjednici održanoj 20. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja, te se ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3128/16-2 od 14. lipnja 2016. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9524/09-46 od 2. studenog 2015., i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odlučivanje o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno isplate 1.318.882,95 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 640.600,29 kn tekućom od dana dospijeća 01.10.2000. te na iznos od 678.282,66 kn tekućom od dana dospijeća 01.10.2001. kao i troškove ovršnog postupka u iznosu od 40.500,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30.09.2004. te sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

 

U točki II. izreke obvezan je tužitelj naknaditi II-tuženiku parnični trošak u iznosu od 148.275,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da II-tuženiku naknadi parnični trošak preko iznosa od 140.262,50 kn pa do iznosa od 148.275,00 kn (za iznos od 8.012,50 kn) na način da je odbijen II-tuženik sa daljnjim zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 8.012,50 kn.

 

U točki II. izreke djelomično je odbijena žalba tužitelja i u preostalom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, dok su u točki III. izreke stranke odbijene sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovoru na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno isplate iznos od 1.318.882,95 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, a koji temelji na tvrdnji da je II.tuženik pri solemnizaciji Sporazuma od 20. listopada 1999. propustio upozoriti stranke da je i D. Š. bio dužan potpisati navedeni Sporazum kao fizička osoba, kako bi se ovrha mogla provesti i na njegovoj imovini, kojim propustom je tužitelju prouzročio štetu u navedenom iznosu.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je 20. listopada 1999. između društva P. H..m.b.H., (kao vjerovnika) i društva V. d.o.o. Z. (kao dužnika), zastupanog po direktoru D. Š. sklopljen Sporazum o osiguranju potraživanja, koji je potvrđen u smislu čl. 59. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu istog dana kod Javnog bilježnika Z. J. (II. tuženika) pod brojem Ou-50/09, na način da je potvrđeno da ista ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

 

- da su stranke u tom Sporazumu suglasno utvrdile da dužnik V. d.o.o. po osnovi isporučene robe duguje vjerovniku P. na ime dugovanih faktura i dospjelih kamata ukupan iznos od 350.000,00 DEM protuvrijednosti u kunama,

 

- da je, prema odredi čl. III Sporazuma, radi osiguranja navedenog potraživanja iz Sporazuma D. Š., kao osnivač i direktor V. d.o.o. ovlašćuje vjerovnika društvo P., da na temelju tog Sporazuma može radi namirenja istog potraživanja nakon dospjelosti neposredno provesti prisilno izvršenje na cjelokupnoj imovini društva V. d.o.o. Z. i na cjelokupnoj imovini D. Š.,

 

- da je na potvrdi Javnog bilježnika Z. J. broj Ou-50/99 od 20. listopada 1999. navedeno da je isti sudionicima predmetnog pravnog posla ispravu pročitao te ih upozorio da potvrđena privatna isprava ima snagu izvršnog javnobilježničkog akta te da pred javnim bilježnikom potpisuju predmetni Sporazum na koji je izdana potvrda ovršnosti 1. listopada 2001.,

 

- da je 19. prosinca 2003. između društva P. i prednika tužitelja P. A. za posredovanje i zastupanje zaključen Ugovor o cesiji kojim cedent - P. u cijelosti ustupa cesionaru - P. A. svoje potraživanje po osnovi predmetnog Sporazuma o osiguranju potraživanja od 20. listopada 1999., koje cedent ima prema svojim dužnicima V. d.o.o. i D. Š., tako što on preuzima sva prava na cediranom potraživanju, kao osnovna tako i sporedna,

 

- da je prednik tužitelja 30. rujna 2004., kao ovrhovoditelj, podnio prijedlog za ovrhu temeljem predmetne ovršne isprave Sporazuma o osiguranju potraživanja od 20. listopada 1999. protiv ovršenika D. Š., radi naplate novčane tražbine u iznosu od 1.318.882,95 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naplate troškova ovršnog postupka,

 

- da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj Ovr-806/07 od 3. rujna 2007. odbijen prijedlog za ovrhu kao neosnovan iz razloga što prednik tužitelja kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv D. Š. kao ovršenika, na temelju predmetne ovršne isprave – Sporazuma o osiguranju potraživanja od 20. listopada 1999., jer ju nije potpisao D. Š. kao fizička osoba,

 

- da je nad društvom V. d.o.o. Z. rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-10705/01 od 28. prosinca 2006. otvoren i istovremeno zaključen stečajni postupka te je navedeno društvo 25. studenog 2008. brisano iz sudskog registra navedenog Trgovačkog suda,

 

- da je D. R. (prednica tužitelja) znala da D. Š. nema imovine, ali da je pristala na cesiju sa P.

 

Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud smatra da je u radu II-tuženika kao javnog bilježnika došlo do propusta u smislu čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93, 29/94 i 162/98 – dalje: ZJB) time što Sporazum od 20. listopada 1999. nije potpisan i od strane D. Š. kao fizičke osobe, ali da taj propust nije u adekvatnoj uzročnoj vezi s nastankom eventualne štete tužitelju odnosno njegovom pravnom predniku, a koja mu je nastala zbog toga što društvo P. nije ispunilo ugovornu obvezu tj. podmirilo potraživanje tog društva prema predniku tužitelja, obzirom da je prednik tužitelja pristao da se takvo potraživanje podmiri sklapanjem Ugovora o cesiji od 19. prosinca 2003., iako mu je bilo poznato da ustupljeno potraživanje neće moći naplatiti niti od dužnika tvrtke V. d.o.o. niti od D. Š. kao fizičke osobe.

 

Koristeći ovlaštenja iz čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a drugostupanjski sud je utvrdio da je D. Š. u vrijeme sklapanja sporazuma bio vlasnik više nekretnina, da je u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu bio vlasnik skladišta u Z., da je tužitelj 2006. pokušao provesti ovrhu na pokretninama D. Š., s tim da nije naveo o kojim se pokretninama radi, te smatra da bez konkretiziranja o kojim stvarima se radi i njihovoj vrijednosti nije bilo moguće zaključiti bi li se njihovom prodajom prednik tužitelja namirio u cijelosti, (a što po tom sudu nije za očekivati obzirom na visinu tražbine i činjenicu da se radi o pokretnim stvarima), ili samo djelomično (ali tada tužitelj mora dokazati u kojem opsegu), kao što smatra da ni činjenica da je u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu D. Š. bio vlasnik skladišta u Z. nije odlučno jer prednik tužitelja, kao ovrhovoditelj, očito nije ni znao za postojanje te nekretnine iz koje bi mogao naplatiti svoje potraživanje.

 

Stoga, cijeneći da tužitelj, na kojem je teret dokaza, nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između propusta u radu II-tuženika i štete koja je nastala zbog nemogućnosti naplate potraživanja od D. Š. kao fizičke osobe, iz tih razloga, a ne onih koje je naveo prvostupanjski sud, odlučuje kao u izreci.

 

Osnovano se tužitelj u reviziji poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kada tvrdi da o sadržaju odlučnih tužiteljevih tvrdnji nema uporišta u spisu jer tužitelj nije tvrdio da bi se naplatio iz pokretnina D. Š., nego da je greška II.tuženika rezultirala nemogućnošću namirenja njegove tražbine na cijeloj imovini D. Š. (svim tadašnjim i budućim računima, tadašnjim i budućim nekretninama, tadašnjim i budućim tražbinama i svim tadašnjim i budućim primanjima D. Š.), sve to temeljem prijedloga za ovrhu koji bi mogli biti podneseni do kraja 2011., temeljem Sporazuma u čijoj je solemnizaciji II. tuženik napravio propust, pri čemu je prijedlog za ovrhu naveden samo kao radnja kojom je tužitelj saznao za grešku javnog bilježnika - II. tuženika pri postupanju u predmetnom Sporazumu, te da se upravo zbog toga propusta tužitelj nije niti mogao pokušati naplatiti na imovini D. Š., bez obzira na opseg te imovine, dok je drugostupanjski sud utvrdio da je odlučan razlog tužiteljeva zahtjeva nešto na čemu tužitelj nije temeljio svoj zahtjev.

 

Osnovano tužitelj ukazuje i na bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 221.a ZPP-a, koja je bila od utjecaja na zakonitost presude, kada navodi da tuženici tijekom postupka nisu osporavali mogućnost namirenja tražbine tužitelja na imovini D. Š., već su tužbeni zahtjev osporavali iz drugih razloga, pa je bilo za zaključiti kako ta činjenica nije bila ni sporna, ali je drugostupanjski sud, umjesto da je tu činjenicu uzeo kao takvu, istu ocijenio spornom, i tako povrijedio pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a.

 

U navedenim okolnostima drugostupanjski sud nije mogao primijeniti odredbu čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a, već je morao ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu radi razjašnjenja navedene činjenice, koju je taj sud ocijenio spornom i omogućiti tužitelju raspravljanje o toj činjenici. Postupajući na navedeni način, prema shvaćanju ovoga suda počinjena je i bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a koja je bila od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

 

Kako o sadržaju odlučnih tužiteljevih tvrdnji da greška II.tuženika nije rezultirala nemogućnošću namirenja njegove tražbine na cijeloj imovini D. Š. sve to temeljem prijedloga za ovrhu koji bi mogli biti podneseni do kraja 2011., temeljem Sporazuma u čijoj je solemnizaciji II.tuženik napravio propust, nema uporišta u spisu, a upravo od toga zavisi zaključak o postojanju uzročno posljedične veze između propusta II tuženika i eventualno nastale štete tužitelju, valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja pozivom na odredbu čl. 394. st. 1. ZPP-a i ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pa će u nastavku postupka nižestupanjski sudovi vodeći računa o navedenom, provođenjem po strankama predloženih dokaza, otkloniti navedene bitne povrede i ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 20. listopada 2020.