- 1 -              Rev 1022/2020-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1022/2020-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice – protutuženice A. D. iz Z., OIB ... koju zastupa punomoćnica T. C. G., odvjetnica iz Odvjetničkog društva C. G. & E. d.o.o. iz Z., protiv tuženice – protutužiteljice D. B. iz P., OIB ... vlasnica trgovačkog obrta boutique „B.-B.“ iz P., P., koju zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u P., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice-protutuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-214/19-3 od 26. svibnja 2020. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-2357/17-122 od 16. studenoga 2018., u sjednici vijeća održanoj 20. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Odbija se revizija tužiteljice-protutuženice kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da nije dopušten otkaz ugovora o radu te da nije prestao radni odnos tužiteljice (toč. I izreke). Naloženo je tuženici da tužiteljicu vrati na rad (toč. II izreke), te da joj na ime bruto plaće isplate iznose sa zakonskom zateznom kamatom kako je naznačeno pod toč. III izreke. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate na porez na dohodak i prirez poreza na dohodak na ukupan bruto iznos (toč. IV izreke). Naloženo je tuženoj da tužiteljici isplati na ime neto plaće iznose kako su naznačeni pod toč. V izreke. Odbijen je protutužbeni zahtjev za raskidom ugovora o radu s danom 14. ožujka 2007. i naknadom troška postupka (toč. VI izreke). Naloženo je tuženoj naknaditi tužiteljici parnični trošak od 59.375,00 kn (toč. VII izreke).

 

              Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I., izreke u dijelu u kojem se utvrđuje da radni odnos tužiteljice kod tuženice nije prestao do 12. ožujka 2007., u dijelu pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženici da tužiteljici plati za veljaču 2007. iznos od 3.820,00 kn bruto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2007. do isplate, te za ožujak 2007. iznos od 1.910,00 kn bruto sa zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2007. pa do isplate, kao i pod toč. IV izreke u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženice da se raskine Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 13. veljače 2006. sklopljen između tuženice i tužiteljice s danom 14. ožujka 2007. U preostalom dijelu je preinačena prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenjem da nije dopušten otkaz ugovora o radu i da radni odnos tužiteljice nije prestao, u dijelu kojim tužiteljica traži vraćanje na rad i isplatu bruto plaće. Istovremeno je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. V izreke i pod točkom VI izreke u dijelu u kojem je odbijen tuženice da joj tužiteljica naknadi parnični trošak i po toč. VII izreke te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sud na ponovno suđenje.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev (toč. 2.), tužiteljica podnosi reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1., Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Budući da je drugostupanjski sud za svoju odluku dao uvjerljive i obrazložene razloge i da ne postoji proturječnost o onome što se u razlozima presude navodi kao i o sadržaju isprava, to se neosnovano u reviziji prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Tužiteljice je tužbenim zahtjevom tražila utvrđenje da nije dopuštena odluka o otkazu, pri čemu je sastavni dio odluke i odluka poslodavca o otkaznom roku. Obzirom da je zaključio da odluka o otkaznom roku u pogledu njegovog trajanja nije valjana, to je drugostupanjski sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev utvrdivši da je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao istekom otkaznog roka od mjesec dana, odnosno 12. ožujka 2007. Upravo zato što je prihvatio taj dio tužbenog zahtjeva, pravilno je i posljedično tome, sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu za utvrđenjem da radni odnos nakon isteka otkaznog roka od 13. ožujka 2007., pa nadalje nije prestao. Stoga tužiteljice neosnovano ističe da je drugostupanjski sud nezakonito mijenjao tužbeni zahtjev i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP jer da je trebao odbiti tužbeni zahtjev kako glasi da „radni odnos nije prestao“.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu, zahtjev za isplatu plaće i naknade plaće. Protutužbenim zahtjevom tuženik traži raskid ugovora o radu s 14. ožujka 2007. i naknadu troška postupka.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljica kod tuženice radila na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 13. veljače 2006. kao prodavač u trgovini, u izdvojenom pogonu u Z., te da je tuženica 5. veljače 2007. donijela odluku o otkazu ugovora o radu uz obrazloženje da nema više potrebe za njenim radom zbog smanjenja posla.

 

Premda je utvrdio da tuženica na radnom mjestu tužiteljice nije zaposlila novog radnika, prvostupanjski je sud zaključio da tuženica svoje tvrdnje o smanjenju posla nije dokazala niti je navela u čemu se takvo smanjenje posla sastojalo, kada je ono počelo, kakve je konkretne financijske posljedice imala za proizvodnju i da li smanjenje posla obzirom da je imala dvije trgovine, odnosilo na pogon u Z. ili u P.

 

Drugostupanjski sud je zaključio da činjenica da je tijekom 2007. došlo do smanjenja posla, premda to smanjenje nije dovelo i do financijskog gubitka, predstavlja opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz jer je autonomno pravo poslodavca organizirati rad da ostvari što bolje rezultate, a radi ostvarenja tog cilja može s obzirom na racionalizaciju poslovanja utvrditi da je za određenim radnim mjestom prestala potreba. Stoga je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev za utvrđenje da nije dopuštena odluka o otkazu, vraćanjem na rad i isplatu naknade plaće.

 

S navedenim zaključkom drugostupanjskog suda i izraženim pravnim shvaćanjem suglasan je i ovaj revizijski sud.

 

U odnosu na revizijski prigovor tužiteljice da tuženica nije dokazala da je došlo do smanjenja posla, za istaknuti je da je drugostupanjski sud citirao i prihvatio iskaz svjedokinje Lj. K., koja nije radnik tuženice, ali je za njen obrt obavljala poslove knjigovodstva, koja je iskazala da je do smanjenja posla došlo u siječnju 2007. (a da je 2006. još nekako išla) a da obrt nije poslovao s gubitkom jer je tuženica dizala kredite što se vidjelo po knjizi prometa i po obračunu na kraju godine.

 

Pri tome, činjenica da je poslove tužiteljice nastavila obavljati sama tuženica i radnica R. J. (koja duže radi kod tuženice na neodređeno vrijeme), a da ponekad iz P. dođu na ispomoć sin tuženice i jedna radnica koja u P. radi, ne znači da je odluka o otkazu nezakonita, već da je tuženica poslove tužiteljice preraspodijelila tako ih obavlja sama tuženica i drugi radnici (nove radnike tuženica nije zapošljavala nakon otkaza tužiteljici). Upravo ova raspodjela poslova kao i činjenica da je sama tuženica kao vlasnica obrta nastavila obavljati  poslove koje je obavljala tužiteljica opravdava u okolnostima ovog konkretnog slučaja otkazivanje tužiteljičinog ugovora o radu (u tom smislu pozivanje u reviziji na pojedine odluke ovog suda nije relevantno s obzirom na različito činjenično stanje).

 

Stoga nije osnovan prigovor tužiteljice da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 113. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05).

 

Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 20. listopada 2020.