- 1 -              Revr 1048/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1048/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. R. iz K., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u S., protiv tuženika Nastavnog zavoda ..., ..., S.,  OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik K. P., odvjetnik u S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2258/15-2 od 5. siječnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-905/14 od 3. srpnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 20. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

 

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I Utvrđuje se da je tužiteljica M. R. iz K. ..., OIB ... sa tuženikom Nastavni zavod ..., S., ..., OIB ... zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme.

 

II Nalaže se tuženiku Nastavni zavod ..., S., ..., OIB ... da tužiteljicu M. R. iz K.b ..., OIB ... odmah vrati na radno mjesto zdravstveni tehničar laborant, te da joj nadoknadi izgubljenu zaradu za vrijeme protupravnog udaljenja s posla, tako da joj isplati sve zaostale plaće u bruto iznosu od dana udaljenja s radnog mjesta do ponovnog omogućavanja prava na rad, sve u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati trošak ovog postupka  sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

II Nalaže se tužitelju da u roku od 8 dana naknadi tuženiku trošak ovog postupka u iznosu od 2.500,00 kn.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže revizijskome sudu preinačiti pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev odbije, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje, uz dosudu troškova revizije.

 

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode. Predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu, uz dosudu troškova za sastav odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tužiteljica ukazuje da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer su u obrazloženju pobijane odluke sadržani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijana presuda nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za vraćanje na rad i isplatu neisplaćenih plaća.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica u razdoblju od 3. ožujka 2008. do 28. siječnja 2013. s tuženikom zaključila 28 ugovora o radu na određeno vrijeme,

 

- da je u razdoblju od lipnja 2008. do prosinca 2009., kada nisu sklapani ugovori o radu na određeno vrijeme zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika, tužiteljica kontinuirano na istim radnim zadacima radila manje od tri godine,

 

- da je u razdoblju od 1. prosinca 2009. pa nadalje sklapala ugovore o radu na određeno vrijeme zbog zamjene više privremeno nenazočnih radnika (do završetka rodiljnog dopusta I. G., do povratka na rad s bolovanja A. M., do donošenja odluke o izboru jednog izvršitelja po raspisanom natječaju temeljem postignute suglasnosti Ministarstva zdravstva klasa 100-01/11-03/78, ur.br. 534-05-1-1/6-11-15 od 24. studenog 2011. - na razdoblje od tri mjeseca, do donošenja odluke o izboru jednog izvršitelja po raspisanom natječaju temeljem postignute suglasnosti Ministarstva zdravstva  - na razdoblje od dva mjeseca počevši od 16. siječnja 2012., do povratka na rad s bolovanja M. Š., do povratka s bolovanja K. M., do završetka rodiljnog dopusta Ž. Č., za obavljanje određenih poslova opisanih u Katalogu poslova pod brojem 19.),

 

- da se prema odredbi članka 4. tih Ugovora tužiteljica obvezala obavljati i druge poslove koji nisu obuhvaćeni poslovima radnog mjesta zbog kojeg su ugovori o radu s tužiteljicom sklapani odnosno i na rad u drugim službama i odsjecima na poslovima svog radnog mjesta ako je to potrebno radi obavljanja posla ili povećanog opsega poslova ili zastoja u obavljanju posla i sl.,

 

- da je tužiteljica cijelo vrijeme  obavljala poslove radnog mjesta zdravstvenog tehničara u Službi za mikrobiologiju, a ne u drugim službama koje su bile navedene u ugovorima,

 

- da je kod tuženika postojala stalna potreba za obavljanjem tih poslova, ali na određeno vrijeme,

 

- da je tužiteljica 18. rujna 2013. obaviještena da joj s danom 20. rujna 2013. prestaje radni odnos zbog nastupa raskidnog uvjeta iz zadnjeg zaključenog ugovora o radu na određeno vrijeme od 30. siječnja 2013., da je tužiteljica 2. listopada 2013. podnijela zahtjev za zaštitu prava, te da se tužitelj 14. listopada 2013. očitovao na zahtjev za zaštitu prava.

 

S obzirom na navedena činjenična utvrđenja, nižestupanjski sudovi zaključuju da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prerastao iz ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme u smislu odredbe članka 10. stavak 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 - dalje: ZR).

 

Prema odredbi članka 10. stavak 1. ZR-a ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme koje je određeno rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Ako je ugovor o radu iz stava 1. ovog članka sklopljen u trajanju dužem od tri godine, poslodavac s istim radnikom ne može sklopiti sljedeći uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme (članak 10. stavak 2. ZR). Ako je ugovor o radu iz stavka 1. ovog članka sklopljen u trajanju kraćem od tri godine, ukupno trajanje sklopljenih ugovora o radu iz stavaka 1. i 4. ovog članka ne može biti neprekinuto duže od tri godine, osim ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom (članak 10. stavak 3. ZR). Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovog Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme (članak 10. stavak 7. ZR).

 

Stoga, s obzirom da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova jasno proizlazi da je tužiteljica sklapala ugovore na određeno vrijeme radi zamjene privremeno nenazočnih radnika, do donošenja odluke o raspisanom natječaju odnosno radi obavljanja određenog posla, što je u skladu s odredbom članka 10. stavak 3. ZR-a, to u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu članka 10. stavak 7. ZR-a.

 

Ovdje treba istaknuti da su nižestupanjski sudovi o tužbenom zahtjevu odlučili primjenom odredbe članka 10. stavak 3. i 5. ZR-a. Međutim, člankom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Narodne novine“, broj 73/13) koji je na snazi od 26. lipnja 2013. i ovdje se primjenjuje jer je radni odnos tužiteljice prestao u rujnu 2013., izmijenjena je odredba članka 10. Zakona o radu pa je o tužbenom zahtjevu trebalo odlučiti primjenom stavka 3. i 7. tog članka. Međutim, to nije bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost odluke jer pravne norme u onome što je odlučno za ovaj spor u bitnome se ne razlikuju.

U odnosu na navode revidentice da ju je tuženik trebao „otpustiti“ čim nije dobio suglasnost nadležnog Ministarstva da ju zaposli na neodređeno vrijeme, te da svaki novi ugovor radu na određeno vrijeme zaključen nakon toga predstavlja kršenje odredbe članka 15. ZR-a, treba istaknuti da je tužiteljica svojom voljom sklapala s tuženikom ugovore o radu na određeno vrijeme i pristala je raditi na temelju takvih ugovora ne smatrajući da joj je pritom povrijeđeno pravo iz radnog odnosa, niti tvrdi da se koristila pravom iz članka 129. stavak 1. ZR-a sve dok nije obaviještena da joj 20. rujna 2013. prestaje radni odnos.

 

Revizijski navodi u kojima tužiteljica ukazuje da je bila riječ o fiktivnim zamjenama jer da zapravo nikog nije mijenjala, kao i navodi o tome da je na odjelu mikrobiologije, na kojem je cijelo vrijeme radila, postojala stalna potreba za njezinim radom, svode se na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, to nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

 

Slijedom obrazloženog, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

 

Tuženiku nije priznat trošak za sastav odgovora na reviziju jer nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP).

 

Zagreb, 20. listopada 2020.