- 1 -              Revr 577/2015-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 577/2015-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz S., kojeg zastupa punomoćnik T. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. d.d. u stečaju, S., kojeg zastupa punomoćnik V. T., dipl. iur., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-178/13 od 13. ožujka 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-294/12 od 30. studenog 2012., u sjednici održanoj 20. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom je u točki I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 255.669,58 kuna sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže naznačene u tom dijelu izreke, te parnični trošak u iznosu od 63.125,00 kn (točka II. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu, podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Iako se revident poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, budući da ne navodi određeno koje bitne povrede su počinjene i ne obrazlaže na koji su način učinjene, to ovaj revizijski razlog nije uzet u obzir (članak 386. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između invalidske mirovine koju prima i plaće koje bi primao da je nastavio raditi kod tuženika.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu konobara,

 

- da je tužitelju rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja, Područne službe u S. pod brojem RZ-19061 od 22. travnja 1987. utvrđeno smanjenje radne sposobnosti radi profesionalne bolesti uz pravo rasporeda na drugo radno mjesto bez rada sa strankama,

 

- da je tužitelj sukladno tom rješenju raspoređen na poslove kartotekara-evidentičara,

 

- da je rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja, Područne službe u S. od 22. listopada 1988. navedeno rješenje izmijenjeno na način da je kod tužitelja utvrđeno smanjenje radne sposobnosti uslijed profesionalne bolesti koje rješenje je potvrđeno rješenjem nadležnog drugostupanjskog tijela od 5. ožujka 1996.,

 

- da je tuženik uz prethodnu suglasnost tužitelja tužitelju otkazao ugovor o radu zbog poslovno i osobno uvjetovanih razloga sa danom 18. srpnja 1996.,

 

- da tužitelj u odnosu na tu odluku nije tražio zaštitu prava,

 

- da je tužitelj počevši od 1. siječnja 1999. preveden u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad,

 

- da visina plaće koju bi tužitelj primao za utuženo razdoblje, a da je ostao raditi kod tuženika, kao i visina mirovine koju je tužitelj primao u tom razdoblju između stranaka nije sporna,

 

- da je presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-4703/08 od 20. studenog 2008. preinačena presuda prvostupanjskog suda broj IVP-1241/02 od 7. ožujka 2008. te je tužitelju na ime razlike plaće za razdoblje od 1. siječnja 1999. do 1. travnja 2006. dosuđen iznos od 170.704,08 kn.

 

              Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da postoji uzročno posljedična veza između profesionalne bolesti koju je tužitelj zadobio na radu i zarade koju gubi zbog odlaska u invalidsku mirovinu, te da je otkaz ugovora o radu posljedica nemogućnosti tuženika da tužitelja rasporedi prema preostaloj radnoj sposobnosti, odnosno da su razlozi otkaza vezani uz posljedice tužiteljevog profesionalnog oboljenja. Stoga je, primjenom odredbe članka 195. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, 35/05 - dalje: ZOO), prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i tužitelju dosudio utuženu razliku između invalidske mirovine koju prima i plaće koje bi ostvarivao da je nastavio raditi kod tuženika.

 

Međutim, drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev zaključujući da je tužiteljev ugovor o radu, prema sadržaju odluke o otkazu ugovora o radu od 16. srpnja 1996., prestao zbog gospodarskih razloga i nemogućnosti tuženika da tužitelju osigura zaposlenje na odgovarajućim poslovima, a ne zbog nemogućnosti tužitelja da uredno izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti, odnosno profesionalne bolesti. Smatra da je u skladu s tim i izjava tužitelja od 17. srpnja 1996. kojom se suglasio da ga se utvrdi viškom.

 

Prema odredbi članka 195. stavak 1. i 2. ZOO-a tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, a ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu dužan je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu.

 

Tužitelj u ovom predmetu traži naknadu štete za izgubljenu zaradu - razliku između plaće koju bi primao da radi kod tuženika i invalidske mirovine.

 

Pravo i opseg naknade štete zbog izgubljene zarade ovisi o mogućnosti zaposlenja s preostalom radnom sposobnošću. U takvoj situaciji šteta koju oštećenik (tužitelj) eventualno trpi sastoji se u razlici između plaće koju bi oštećenik ostvarivao po redovnom tijeku stvari i plaće koju ostvaruje ili bi mogao ostvarivati sa svojom preostalom radnom sposobnošću.

 

U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su se bavili činjenicom koja zapravo i nije odlučna za odluku u ovom sporu, tj. pitanjem na koji je način prestao radni odnos tužitelja, slijedom toga, nisu odlučni niti revizijski navodi tuženika koji se u pretežitom djelu svode na tvrdnju da je tužitelju ugovor o radu otkazan zbog profesionalne bolesti.

 

Međutim, tužitelj tijekom postupka niti tvrdi, niti je pokušao dokazati da se sa svojom preostalom radnom sposobnošću ne može zaposliti, kao ni koja mu je eventualna šteta u razlici između primanja koja bi ostvarivao po redovnom tijeku stvari i primanja ostvarenih s preostalom radnom sposobnošću, pa je iz tog razloga trebalo tužbeni zahtjev odbiti.

 

Glede revizijskih navoda kojima revident kao i ranije u postupku, ukazuje na presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-4703/08 od 20. studenog 2008., kojom mu je po istoj osnovi dosuđena naknada štete za ranije razdoblje, treba istaknuti da sud nije vezan utvrđenjima i zaključcima u postupku koji se odnosi na novčanu tražbinu iz ranijeg razdoblja, neovisno o tome što je riječ o potraživanju iz iste osnove.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 20. listopada 2020.