- 1 -              I Kž 602/2016-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 602/2016-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog L. D. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog L. D. i optužene V. G., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 6. lipnja 2016. broj K-10/15, u sjednici održanoj 19. listopada 2020. u prisutnosti javnom dijelu sjednice branitelja optuženog L. D., odvjetnika G. G. te braniteljice optužene V. G., odvjetnice V. V.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaćaju se žalbe optuženog L. D. i optužene V. G. te se ukida pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci od 6. lipnja 2016. broj K-10/15-143 optuženi L. D. i optužena V. G. su proglašeni krivima zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. KZ/11. Optuženi L. D. je, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, a optužena V. G. je na temelju iste zakonske norme osuđena na kaznu zatvora u trajanju tri godine.

 

Na temelju članka 71. KZ/11. optuženicima je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti – člana uprave - direktora trgovačkog društva u trajanju koje je deset godina dulje od izrečenih kazni zatvora. Dalje je određeno da se za vrijeme ove zabrane optuženici ne smiju baviti naprijed navedenom dužnošću samostalno, za drugu osobu, u pravnoj osobi, u ime druge osobe niti smiju ovlastiti drugu osobu da se bavi tom dužnošću u njihovo ime i po njihovim uputama, a da će o ovoj presudi kojom je izrečena mjera sud obavijestiti tijelo nadležno za vođenje upisnika osoba koje obavljaju određene dužnosti ili djelatnosti.

 

Na temelju članka 77. stavka 4. KZ/11. i članka 5 stavka 1. točaka a i c Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10), utvrđeno je da su optuženi L. D. i optužena V. G. djelima pod točkama a), b), c) i d) izreke presude ostvarili imovinsku korist u iznosu od 8.821.565,49 kn pa im je naloženo da Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude solidarno isplate iznos od 8.821.565,49 kn.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.-14.) u vezi članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 1., 6. i 8. ZKP/08.-14. optuženicima je naloženo da podmire troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kn svaki, dok su solidarno dužni snositi nagradu vještaka M. F. u iznosu od 23.210,00 kn, putni trošak svjedoka D. Š. i izgubljenu zaradu u ukupnom iznosu od 743,43 kn, putni trošak i dio dnevnice svjedoka M. M. u iznosu od 301,00 kn, putni trošak svjedoka S. F. u iznosu od 92,00 kn, dok će se o ostalim troškovima donijeti posebna rješenja.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženicima izreknu kazne zatvora u duljem trajanju.

 

Žalbu je također podnio optuženi L. D., putem branitelja, odvjetnika M. Š. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog. U žalbi predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Ujedno moli obavijest o sjednici vijeća. Isti optuženik je podnio žalbu i putem branitelja, odvjetnika G. G. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje pred izmijenjenim vijećem, podredno preinačenje pobijane presude na način da se optuženika oslobodi optužbe. Budući da se oba žalbena podneska međusobno nadopunjuju i podudaraju, u ovoj odluci će biti tretirani kao jedna žalba optuženog L. D.

 

Žalbu je podnijela i optužena V. G., putem braniteljice, odvjetnice V. V. navodeći da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o sigurnosnoj mjeri, odluke o oduzimanju imovinske koristi i odluke o troškovima. Predlaže da se presuda preinači na način da se optuženica oslobodi optužbe, podredno da se ukine pobijana presuda i predmet vrati na ponovno suđenje pred izmijenjeno vijeće. Također je zatražila obavijest o javnoj sjednici.

 

Optužena V. G. je podnijela i odgovor na žalbu državnog odvjetnika.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-14. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se očitovalo dopisom broj KŽ-DO-1295/2016 od 12. prosinca 2016.

 

Na sjednicu vijeća su pristupili branitelj optuženog L. D., odvjetnik G. G. te braniteljica optužene V. G., odvjetnica V. V., dok državni odvjetnik, optuženi L. D. i njegov branitelj, odvjetnik M. Š. te optužena V. G., nisu pristupili unatoč urednoj obavijesti pa je, na temelju članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.- dalje: ZKP/08.), koji se sada primjenjuje, sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe oboje optuženika su osnovane.

 

U žalbi optužene V. G. se na više mjesta ističe da je ista podnesena, ne samo protiv presude, nego i protiv rješenja o odbijanju dokaznih prijedloga na raspravnim zapisnicima od 18. i 30. svibnja 2016. Međutim, pravo na osporavanje odluka suda u pogledu dokaznih prijedloga stranaka iscrpljuje se pravom na žalbu protiv presude u kojoj je sud, sukladno članku 459. stavku 5. ZKP/08. dužan izložiti "zbog kojih razloga nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka". To je izrijekom propisano i u članku 491. stavku 3. ZKP/08. prema kojem se rješenja koja se donose radi pripremanja presude mogu pobijati samo u žalbi na presudu.

 

Prije nego što se obrazloži utemeljenost žalbi optuženog L. D. i optužene V. V., potrebno je osvrnuti se na njihove žalbene navode o bitnim povredama odredaba kaznenog postupka koji nisu osnovani.

 

Žalbeni prigovor optuženog L. D. da je sud prekoračio optužbu (dakle, počinio povredu iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08.-14. koja se spominje u uvodu žalbe kao žalbena osnova), jer je, suprotno odredbi članka 449. stavka 2. ZKP/08.-14., optuženika proglasio krivim za kazneno djelo težeg oblika od onog koje mu je stavljeno na teret nema uporište u stanju spisa, niti u zakonskim odredbama. Naime, sud nije prekoračio optužbu time što je optuženika proglasio krivim samo za izvršiteljsku ulogu budući da se isti izmijenjenim optužnim aktom (list 673.-676. spisa K-10/15. od 18. svibnja 2016.) tereti za počinjenje jednog produljenog kaznenog djela kao izvršitelj i kao poticatelj, dakle kumulativno. Tu je sud pravilno zaključio da kod jednog produljenog kaznenog djela teži oblik počinjenja djela konzumira blaži oblik i nakon toga optuženika osudio samo za jedan, i to teži inkriminirani oblik. Osudom samo za poticateljsku ulogu u ovoj situaciji, kako žalba sugerira da je trebalo učiniti, sud bi došao proturječje sa činjeničnim opisom.

 

Nadalje, optuženi L. D. navodi da, vezano za prodaju stana opisanu u točki a) izreke, nije vidljivo što se optuženicima konkretno stavlja na teret, čime aludira na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. (koja se na početku žalbe navodi kao žalbena osnova) ostvarenu na način da je izreka presude nerazumljiva, no propušta primijetiti da taj dio izreke s ostatkom izreke u točki a) predstavlja činjeničnu cjelinu. Nadalje, izraz "jednostran" žalba smatra bespredmetnim i netočnim te mu daje strogo pravno tumačenje koje je u suprotnosti s izrekom budući da je iz ostatka sadržaja opisa točke a) izreke vidljivo da se izraz "jednostran" odnosi na postupak optuženika kao usmjerenog na osobnu korist, a protivno interesima pravne osobe koje je bio dužan zastupati.

 

Optuženik također tvrdi da je obrazloženje pravnog kontinuiteta nejasno i nepotpuno jer je sud propustio obrazložiti zbog čega ne postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje: KZ/97.) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela i kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. Međutim, nakon što je prvostupanjski sud u konkretnoj situaciji našao postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., nije bio dužan obrazlagati zbog čega ne postoji pravni kontinuitet s drugim kaznenim djelima iz KZ/11. Isti neosnovani žalbeni navod je istaknula i optužena V. G.

 

Optuženik u svojoj žalbi dalje smatra da je presuda proturječna i nerazumljiva u izreci i u razlozima u pogledu svojstava optuženika jer da se obrazlaže svojstvo odgovorne osobe u smislu članka 87. točke 6. KZ/11., za dio inkriminiranog razdoblja se navodi da optuženik nema svojstvo odgovorne osobe u smislu članka 87. točke 6. KZ/11., nakon čega se navodi da su optuženici kao supočinitelji bili odgovorne osobe u trgovačkom društvu D. g. d.o.o., a inkriminacijom članka 246. KZ/11. se za počinitelja ne zahtijeva to svojstvo. Međutim, ovim žalbenim tvrdnjama se izdvajaju pojedini navodi presude iz njihovog konteksta čime se mijenja stvarno značenje. Naime, navodima suda na koje se žalba poziva pravilno se razgraničuje svojstvo optuženika u vrijeme kada je i formalno bio odgovorna osoba (sukladno izvatku iz trgovačkog registra) od vremena kada je faktički obavljao rukovodeće poslove u trgovačkom društvu, iako nije imao registrirano to svojstvo, pri čemu su oba modaliteta u kojima je optuženik postupao omogućavala njegovu kaznenu odgovornost za kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97., neovisno je li imao svojstvo službene osobe i formalno ili je te poslove stvarno obavljao bez formalnog svojstva. U odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. dostatno je utvrditi da mu je u gospodarskom poslovanju povjerena dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa bilo da se to povjeravanje temelji na zakonu, odluci upravne ili sudbene vlasti, pravnom poslu ili odnosu povjerenja, zbog čega postoji pravni kontinuitet neovisno o tome je li optuženik imao svojstvo službene osobe ili mu je određeni djelokrug poslova bio stvarno povjeren na odnosu povjerenja. Prema tome, ne postoji istaknuto proturječje, niti nerazumljivost na koje se žalba poziva. Slične neosnovane tvrdnje ističe i žalba optužene V. G.

 

Neutemeljena je primjedba optuženika da u obrazloženju presude nema riječi o tome kakve je to ovlasti trgovačkog društva sukladno članku 49. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 110/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08. i 137/09. – daljnjem tekstu ZTD) trebao imati jedini član društva i jedini vlasnik udjela u društvu i tko mu je te ovlasti trebao izdati. To zato što se obrazloženje te okolnosti nalazi u drugom odjeljku lista 94. presude pa nema nedostatka na koji se žalba poziva optuženika, a niti sličnih nedostataka koje ističe žalba optuženice. Također, nije bilo zapreke da se u izreci i obrazloženju sud pozove na odredbu članka 252. stavka 2. ZTD-a, jer se, prema članku 430. stavku 1. ZTD-a, za članove uprave društva s ograničenom odgovornošću na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 252. ZTD-a. U vezi s tim je neosnovan i žalbeni navod optužene V. G. da je izreka presude nejasna u dijelu gdje se poziva na tu odredbu jer da ne korespondira s njezinim sadržajem. Naime, nema sumnje da iz odredbe članka 252. stavka 1. ZTD-a, koja glasi: "Članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva.", proizlazi dužnost vođenja poslova s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. U odnosu na nastavne žalbene navode optuženice koji se odnose na tumačenje odredbi ZTD-a, potrebno je napomenuti da ZKP/08. ne poznaje žalbenu osnovu povrede materijalnog prava kakvu poznaje građansko procesno pravo, već istaknuta pogrešna primjena odredbi ZTD-a može predstavljati pogrešno utvrđeno činjenično stanje iz članka 467. točke 4. ZKP/08.

 

Prigovor žalbe optuženika da se u reprodukciji dokaza na listovima 15.-61. pobijane presude nigdje ne spominje Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju na nekretnini od 18. studenog 2005. nema temelja u pobijanoj presudi jer se u drugom odjeljku lista 26. presude izrijekom spominje taj ugovor kao sadržaj zemljišno-knjižnog izvatka, konkretno teretnog lista. Isti ugovor se spominje i u okviru analize dokaza u drugom odjeljku lista 108. presude. Tu je važno napomenuti da sud nije dužan reproducirati i analizirati sve dokaze izvedene na raspravi (kako se to žalbom aludira), već samo one dokaze koje smatra važnima za utvrđivanje odlučnih činjenica.

 

Optuženica dalje tvrdi da su podizanjem i potvrđivanjem optužnice zbog kaznenog djela opisanog u točki 5) optužnice povrijeđene "odredbe članka 341. stavka 4. ZKP/08., članka 29. stavka 1. Ustava RH te članaka 27., 28. i 29. Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012." Također ističe da su povrijeđeni "subjektivni i objektivni identitet optužbe, pravna sigurnost i prava II-okr. na informiranje o optužbi u kaznenom postupku (istrazi), djelotvorno ostvarivanje prva obrane, kontradiktorni postupka, jednakost sredstava stranaka u postupku (`jednakost oružja`) i pošteno suđenje".

 

Međutim, žaliteljica zanemaruje da bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. postoji "ako je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda", a bitna povreda iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. postoji "ako sud pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona ili je na raspravi povrijedio prvo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu".

 

Ovdje se ne radi o teškoj povredi prava obrane, niti o povredi koja je utjecala ili mogla utjecati na presudu. Naime, djelotvorno ostvarivanje prava obrane, kontradiktornost postupka, jednakost sredstava stranaka u postupku i pošteno suđenje (na što se sve žalba poziva) se punim opsegom ostvaruju tek na raspravi pred prvostupanjskim sudom u kontradiktornom postupku, dok u stadiju istrage dominira tzv. inkvizitorno načelo budući da ZKP/08. u tom stadiju pa sve do optuženja ne poznaje tzv. ravnopravnost oružja između stranaka. To znači da obrana na raspravi ima puno šire procesne mogućnosti za ostvarivanje svojih ciljeva nego u istrazi i da u ovoj situaciji optužena V. G. nije bila prekludirana u svojim pravima. Osim toga, žalba potpuno ispušta iz vida da je događaj opisan u točki 5) optužnice, njezinom izmjenom od 18. svibnja 2016., a onda i pobijanom presudom, ušao u sastav produljenog kaznenog djela, čime je izgubio svoju samostalnost kao zasebnog kaznenog djela. Stoga je počinjeni propust iz članka 341. stavka 4. ZKP/08. u odnosu na taj dio inkriminacije postao bespredmetan tijekom rasprave i uopće nije mogao rezultirati povredama na koje se žalba poziva.

 

Imajući u vidu navedeno, kao i pravo tužitelja na izmjenu i proširenje optužbe koja proizlazi iz članka 411. stavka 2. i članka 441. ZKP/08., neosnovani su i svi ostali slični opširni žalbeni navodi koji se bave identitetom kaznenog djela kroz bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

 

Suprotno žalbi optuženice, obrazloženje presude vezano za razloge odbijanja dokaznih prijedloga nije svedeno na "paušalne konstatacije" niti je sud propustio navesti dokazne prijedloge koji sud odbijeni. Naime, sud je na listovima 123. do 125. presude dao iscrpne razloge za odbijanje dokaznih prijedloga i pri tome je obuhvatio sve prijedloge stranaka, a nije bio dužan navoditi svaku od pojedinih isprava u situaciji kada više isprava čine cjelinu koja se odnosi na isto činjenično pitanje. Utemeljenost stavova suda u pogledu odbijanja pojedinih dokaznih prijedloga, što se također osporava nastavnim prigovorima žalbe, pitanje je činjenične naravi. Neosnovana je i žalbena tvrdnja da se presuda u pretežitom dijelu temelji na dokazima koje obrana nije mogla osporiti jer su stranke kroz cijelo vrijeme rasprave imale mogućnost stavljanja dokaznih prijedloga. Osim toga, obrana se nazočnošću na raspravi i pravom uvida u spis imala prilike upoznati sa svim izvedenim dokazima i osporavati ih na način kako je to smatrala optimalnim, a prihvaća li dokaze i argumente na kojima je utemeljena pobijana presuda i smatra li da su isti bili oborivi njezinim dokaznim prijedlozima je također činjenično pitanje.

 

Nasuprot istoj žalbi, izricanjem i obrazlaganjem sigurnosne mjere iz članka 71. KZ/11. pobijana presuda nije nerazumljiva, nedostatna i nejasna u razlozima jer je sud dao valjane razloge u tom pravcu na listu 122. presude. Žalba optuženice također polemizira s odredbom članka 71. stavka 4. KZ/11. smatrajući da ta odredba predstavlja proširenu primjenu sigurnosne mjere izvan dužnosti člana uprave propisane ZTD-om i drugim zakonima te da ujedno predstavlja apsolutnu zabranu rada i poduzetništva optuženici. Međutim, usklađenost navedene odredbe s drugim zakonima, kao i njezina ustavnost, ne mogu biti predmetom razmatranja u žalbenom postupku, već za to postoje druga pravna sredstva predviđena u pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Daljnji žalbeni navodi kojima se pobija prihvatljivost činjeničnih argumenata suda za odluku o sigurnosnoj mjeri nisu odlučni za pitanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Ističući da je izreka presude u suprotnosti s razlozima presude i podacima spisa vezano uz okolnost da je prije donošenja presude trgovačko društvo D. g. d.o.o. u stečaju brisano iz sudskog registra, žaliteljica je u pravu, no navedena proturječnost nije takva da se presuda ne bi mogla ispitati jer na pitanje kaznene odgovornosti nisu od utjecaja promjene statusa pravne osobe nakon počinjenja kaznenog djela te činjenica da je u međuvremenu došlo do brisanja pravne osobe iz trgovačkog registra.

 

Optuženik smatra da je presuda nerazumljiva jer ne navodi koji se točan iznos imovinske koristi odnosi na pojedinog optuženika i da li su korist držali zajedno ili dijelili. Dalje dodaje da točka a) izreke nema navode o točnim iznosima za svaku stavku. Optuženica također tvrdi da u činjeničnom opisu točke a) nije navedeno koje iznose imovinske koristi su pojedinačno ostvarili svaki od optuženih. Suprotno ovim navodima, kod činjenice da je imovinska korist u činjeničnom opisu za svaku točku navedena u ukupnom iznosu, nije bilo nužno dalje precizirati njezine iznose za svakog optuženika i za svaku stavku jer iz odredbe članka 559. ZKP/08.-14., kojom se propisuje postupak oduzimanja imovinske koristi  koja odredba vrijedi i danas, proizlazi da će sud visinu iznosa imovinske koristi odrediti po slobodnoj ocjeni ako bi njezino utvrđivanje bilo skopčano s nerazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka. Prema tome, iz citiranog se može zaključiti da visina imovinske koristi, ako to nije moguće, ne mora biti specificirana na način kako to žalbe smatraju, već da je ta visina relevantna za odluku o oduzimanju imovinske koristi, no da se i ona može odrediti po slobodnoj ocjeni. Vezano za pitanje imovinske koristi presuda ima drugi nedostatak o kojem će biti riječi u daljnjem dijelu ove odluke, no ne i ovaj koji je prethodno izložen.

 

Oboje optuženika su u pravu kada tvrde da je odluka o oduzimanju protupravne imovinske koristi u proturječju sa činjeničnim opisom, pored ostalog, i zato što je u točki d) izreka navedeno da su imovinsku korist stekli optuženi L. D. i članovi njegove obitelji, kao i da je oduzet i dio imovinske koristi kojeg, prema izreci presude, optuženici nisu pribavili za sebe.

 

Naime, u preambuli činjeničnog opisa, koja se odnosi na sve točke, se navodi da su optuženi L. D. i optužena V. G. postupali "u nakani pribavljanja imovinske koristi za oboje". U točki b) izreke se navodi da je optuženica postupala "u nakani pribavljanja znatne imovinske koristi za sebe i optuženog L. D.", dok se u prvoj alineji te točke navodi da je optuženik "nekretninu .... darovao supruzi i djeci". U točki d) izreke se navodi da je "za optuženog L. D. ... i za članove njegove obitelji kojima je darovao tu nekretninu pribavljena imovinska korist od 2.298.174,73 kn", dok se u obrazloženju te točke navodi da su oboje optuženika zaključenjem ugovora i aneksa ugovora postupali u namjeri da optuženom L. D. "i članovima njegove obitelji pribave znatnu protupravnu imovinsku korist".

 

Prema tome, izreka presude je u odnosu na pitanje je li namjera oboje optuženika bila usmjerena na pribavljanje imovinske koristi samo za njih dvoje (kako se navodi u preambuli) ili i za treće osobe, kako se to navodi u točkama b) i d) izreke, proturječna unutar sebe, a onda i s obrazloženjem presude u odnosu na te okolnosti.

 

Slijedom navedenog, odluka o oduzimanju protupravne imovinske koristi kojom je ta korist oduzeta samo od oboje optuženika (a ne i od trećih osoba za koje je u izreci navedeno da im je pribavljena) te pripadajuće obrazloženje proturječni su činjeničnom opisu i dijelu obrazloženja koji se odnosi na pitanje namjere i zaključaka kojim sve osobama je korist pribavljena.

 

Zbog navedene proturječnosti, presuda se ne može ispitati te je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju u svojim žalbama apostrofiraju oboje optuženika.

 

Stoga je, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08. pobijana presuda ukinuta prihvaćanjem žalbi optuženog L. D. i optužene V. G. te je predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, kao u točki I. izreke ove odluke. Slijedom takve odluke, žalba državnog odvjetnika je bespredmetna pa je navedeno kao u točki II. izreke ove odluke.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će uvažiti ovdje iznesene primjedbe i iznova će provesti raspravu te sve potrebne dokaze i potom donijeti novu i pravilnu presudu.

 

U slučaju donošenja istovjetne odluke o kaznenoj odgovornosti, sud će paziti da odlukom o oduzimanju imovinske koristi ne počini povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP/08. koja je u pobijanoj presudi ostvarena tako da je od oboje optuženika solidarno oduzeta imovinska korist, na što s pravom upozoravaju žalitelji. Naime, iz odredaba članka 77. KZ/11. proizlazi da se ta imovinska korist oduzima od osobe koja ju je stekla, a pod određenim uvjetima i od treće osobe na koju je prenesena. Plaćanje iznosa te imovinske koristi, kad ju je steklo više osoba, nije moguće naložiti svima njima kao solidarnu obvezu (što je inače moguće kod nalaganja naknade štete, kada postoji zakonom ustanovljena solidarnost dužnika te obveze ako je šteta uzrokovana kaznenim djelom), već je potrebno odrediti koliki dio te koristi je stekla svaka od tih osoba (što je, prema članku 559. ZKP/08., moguće odrediti i po slobodnoj ocjeni), pa onda od svake od njih odrediti oduzimanje odgovarajućeg iznosa.

 

Pod pretpostavkom da sud ponovno zaključi o ispunjenju pretpostavki za primjenu sigurnosne mjere zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti, voditi će računa o primjeni najblažeg zakona za počinitelja i mogućem izuzetku od primjene načela alternativiteta.

 

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 19. listopada 2020.