- 1 -              I Kž 579/2020-4

Broj: I Kž 579/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika R. Đ., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje u tekstu: KZ/97.) i dr., odlučujući o žalbi zatvorenika R. Đ., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Sisku od 28. rujna 2020. broj Ik-I-289/2020-12, u sjednici održanoj 19. listopada 2020.,

r i j e š i o   j e :

Žalba zatvorenika R. Đ. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Sisku je, na temelju čl. 59. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11.) u vezi s čl. 159. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99., 55/00., 59/00.-ispravak, 129/00., 59/01., 67/01.-ispravak, 11/02.-ispravak, 190/03. – pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. – Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. – Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19. – dalje u tekstu: ZIKZ) odbijen kao neosnovan prijedlog zatvorenika za uvjetni otpust.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio zatvorenik R. Đ. osobno "zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba kaznenog postupka", a predloženo je da Vrhovni sud Republike Hrvatske "prihvati moju žalbu, ukine pobijano rješenje i odobri mi uvjetni otpust danom donošenja rješenja."

Spis predmeta je, sukladno čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), koji se u ovom postupku primjenjuje sukladno odredbi čl. 44. st. 2. ZIKZ-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj u uvodu žalbe navodi da se žali i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Međutim, osim što tu žalbenu osnovu ne označava navođenjem zakonskih odredaba, istu ni ne obrazlaže. Naime, iz obrazloženja žalbe proizlazi da se njome zapravo osporava pravilnost činjeničnog stanja u pobijanom rješenju. Pobijano rješenje ispitano je i sukladno odredbi čl. 494. st. 4. ZKP/08., no pri tome nije utvrđeno da bi u istome bila počinjena neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja u pobijanom rješenju, žalitelj ističe da ranija osuđivanost ne može biti zapreka za uvjetni otpust zatvorenika koji je uspješan u izvršavanju kazne zatvora te koji ima osiguran postpenalni prihvat i podršku obitelji. Nadalje, da visina neizdržanog dijela kazne zatvora kao razlog za odbijanje njegovog prijedloga za uvjetni otpust dovodi u pitanje smisao tog instituta i relativizira zakonske pretpostavke njegove primjene s obzirom na odredbu čl. 59. st. 1. KZ/11. Zatim, da činjenica da on nema odobrene izvankaznioničke pogodnosti ovisi o kaznionici jer u praksi se takve pogodnosti odobravaju kada se zatvorenik približi zadnjoj četvrtini neizdržanog dijela kazne. Na kraju, što se tiče njegovog odnosa prema kaznenim djelima zbog kojih se nalazi na izdržavanju kazne zatvora, ističe da ih kategorički negira te da zbog toga još uvijek vodi postupak pred Europskim sudom za ljudska prava.

Izloženim žalbenim navodima zatvorenika, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda koji je, odlučujući o prijedlogu zatvorenika R. Đ. za uvjetni otpust podnesenom sukladno čl. 158. st. 1. ZIKZ-a, uzeo u obzir i ocijenio sve za to odlučne okolnosti u smislu odredbe čl. 59. st. 2. KZ/11., a potom pravilno zaključio da do sada izdržana (jedinstvena) kazna zatvora nije u dovoljnoj mjeri utjecala na zatvorenika u smislu uključivanja u život na slobodi bez rizika od kriminalnog povrata te da je radi postizanja svrhe kažnjavanja nužno da on nastavi s izdržavanjem (jedinstvene) kazne zatvora. Pri tome je prvostupanjski sud, uz činjenice da je on ranije osuđivan, da nema odobrene izvankaznioničke pogodnosti, da negira počinjenje kaznenih djela radi kojih se sada nalazi na izdržavanju kazne zatvora te da je neizdržani dio kazne zatvora visok, uzeo u obzir i negativno mišljenje kaznene ustanove o prijedlogu za uvjetni otpust i protivljenje državnog odvjetnika uvjetnom otpustu zatvorenika, a vodio je računa i o prirodi kaznenih djela zbog kojih je zatvorenik osuđen. Također je imao u vidu i one pozitivne okolnosti na strani zatvorenika koje proizlaze iz izvješća kaznene ustanove u kojoj se on nalazi na izdržavanju jedinstvene kazne zatvora (ocijenjen je ocjenom uspješan u provedbi pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora, radno je angažiran, nije stegovno tretiran), kao i okolnost da ima osiguran postpenalni prihvat. Međutim, značaj i brojnost onih okolnosti zbog kojih je ocijenio da na strani zatvorenika još uvijek nije ostvarena svrha kažnjavanja su u konkretnom slučaju prevladali.

Što se tiče žalbene tvrdnje da ranija osuđivanost ne može biti zapreka za odobravanje uvjetnog otpusta zatvoreniku koji je urednog vladanja na izdržavanju kazne zatvora i koji ima osiguran postpenalni prihvat, za istaknuti je da je upravo odredbom čl. 59. st. 2. KZ/11. jasno propisano da će sud prilikom odlučivanja o uvjetnom otpustu, između ostaloga, cijeniti i osuđenikov prijašnji život i osuđivanost, a iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je okolnost ranije osuđivanosti zatvoreniku i uzeta u obzir u tom smislu.

Što se tiče žalbene tvrdnje zatvorenika da visina neizdržanog dijela kazne zatvora kao razlog za odbijanje njegovog prijedloga za uvjetni otpust dovodi u pitanje smisao tog instituta i relativizira zakonske pretpostavke njegove primjene s obzirom na odredbu čl. 59. st. 1. KZ/11., valja reći sljedeće. Tom je zakonskom odredbom propisano da sud može otpustiti osuđenika s izdržavanja kazne zatvora ako je izdržao najmanje jednu polovinu kazne na koju je osuđen, ali ne manje od tri mjeseca, ako se osnovano očekuje da neće počiniti kazneno djelo te ako na to pristaje. Iz izričaja ove zakonske odredbe, dakle, proizlazi da je otpuštanje osuđenika s izdržavanja kazne zatvora prije negoli je u cijelosti izdržao tu kaznu samo mogućnost, no ne i obveza suda, i to uz daljnje uvjete navedene u toj zakonskoj odredbi. Nadalje, svrha kažnjavanja propisana odredbom čl. 41. KZ/11. (izražavanje društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecaj na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućavanje počinitelju ponovno uključivanje u društvo) treba se postići, ne samo izricanjem kazne, već i načinom te duljinom njezinog izvršavanja.  Uzevši u obzir visoki neizdržani dio jedinstvene kazne zatvora na koju je zatvorenik osuđen (jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci počeo je izdržavati 16. srpnja 2016., a ista mu ističe 16. siječnja 2024.), kao i težinu i prirodu počinjenih kaznenih djela zbog kojih je on pravomoćno osuđen te zatvorenikov odnos prema istima u smislu negiranja da ih je počinio, i prema ocjeni ovoga suda na strani zatvorenika još uvijek nije ostvarena svrha kažnjavanja propisana odredbom čl. 41. KZ/11. te je radi njezina ostvarenja nužno da zatvorenik nastavi s izdržavanjem jedinstvene kazne zatvora.

Naposljetku, što se tiče već prethodno istaknutih žalbenih tvrdnji zatvorenika o razlozima zbog kojih mu nisu odobrene izvankaznioničke pogodnosti, za istaknuti je da iz izvješća Kaznionice u G. proizlazi da mu iste nisu odobrene iz razloga što je procijenjen visoko rizičnim za izvankaznioničke pogodnosti.

Kako, dakle, pravilnost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbom zatvorenika R. Đ., to je istu trebalo odbiti i, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 19. listopada 2020.