- 1 -              II Kž 437/2020-4

Broj: II Kž 437/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. N., zbog kaznenih djela iz članka 110. u vezi članka 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 28. rujna 2020. broj Kv I-318/2020 (K-3/2020), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 19. listopada 2020.,

r i j e š i o   j e :

Žalba optuženog V. N. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim je rješenjem Županijskog suda u Rijeci u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog V. N. zbog dva kaznena djela pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. produljen istražni zatvor protiv optuženika po osnovama iz članka 123. stavka 1. točaka 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), u koji mu je uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. kolovoza 2019. pa nadalje.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku I. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se optuženika "trenutno" pusti na slobodu.

Žalba nije osnovana.

Optuženik ističe da je u pobijanom rješenju sadržana bitna povreda odredaba kaznenog postupka (očito aludirajući na povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.) jer je "apsolutno nejasno i nerazumljivo" u odnosu na razloge o postojanju osnovane sumnje kao opće pretpostavke za primjenu istražnog zatvora nakon što je provedena dopuna sudskomedicinskog vještačenja koja "u cijelosti ruši osnovanu sumnju" da bi optuženik počinio kaznena djela na način kako mu se to stavlja na teret optužnicom.

Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, dao jasne, dostatne i valjane razloge za svoju odluku u svim njezinim elementima. To se odnosi i na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke propisane člankom 123. stavkom 1. ZKP/08. za primjenu istražnog zatvora, koju je obrazložio u petom odjeljku drugog lista rješenja i koja nije dovedena u pitanje provedenim dokazima na način kako to žalitelj ističe. Isto tako, nakon što je utvrdio postojanje osnovane sumnje, sud nije bio dužan u rješenju o produljenju istražnog zatvora očitovati se na navode obrane koji predstavljaju analizu dokaza. Stoga nije ostvaren niti taj nedostatak kojeg žalba ističe.

Također, suprotno žalbi, bespredmetno je obrazlaganje neprikladnosti mjere jamstva kao zamjene za istražni zatvor kod okolnosti da se mjera istražnog zatvora temelji i na osnovi iz članka 123. stavka 1. točka 3. ZKP/08. za koju ne postoji zakonska mogućnost da jamstvo zamijeni istražni zatvor, i to od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 70/17.), objavljenog u "Narodnim novinama" 19. srpnja 2017., kojim je odredba članka 102. stavka 1. ZKP/08, koja se odnosi na mjeru jamstva, izmijenjena.

Neosnovan je žalbeni navod koji također aludira na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka budući da, prema stavu ovog suda, ne postoji međusobno proturječje razloga kojima se potkrepljuje opasnost od bijega s razlozima o postojanju opasnosti od počinjenja kaznenih djela. Naime, okolnosti  koje sud navodi se međusobno ne isključuju s obzirom da podaci koje je optuženik dao prilikom davanja osobnih podataka (list 77. spisa) ukazuju da optuženik ima prebivalište u Republici Hrvatskoj na istoj adresi gdje prebivaju oštećenici-žrtve, a da je istovremeno 26 godina zaposlen u Italiji i da ima talijansko državljanstvo.

Navodeći da vijeće nije cijenilo podatak o neosuđivanosti optuženika, žalitelj je očito propustio uočiti da je sud tu okolnost uzeo u obzir (izričito se spominje u prvom odjeljku lista četiri pobijanog rješenja) razmatrajući opasnost od ponavljanja djela. U istom odjeljku pobijene odluke sud je propitao i primjenu blažih mjera, što je također žalitelj propustio primijetiti s obzirom da navodi da nema obrazloženja u tom pravcu.

Stoga nije u pravu optuženik kada izravno ili neizravno (u okviru pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja) tvrdi da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a niti su razmatranjem pobijanog rješenja nađene druge povrede na koje drugostupanjski sud, u smislu članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

Daljnjim žalbenim navodima se detaljno analiziraju pojedini dokazi te se nudi njihova interpretacija u smjeru osporavanja osnovane sumnje o tijeku inkriminiranog događaja. Međutim, iz ovakve analize je očito da se iz ukupnosti brojnih provedenih dokaza pojedini od njih izdvajaju i donose se stavovi o događaju koji je predmet ovog postupka, no takvo propitivanje kaznene odgovornosti bi bilo prejudiciranje meritorne odluke u ovom predmetu te je jedino moguće u kontradiktornom postupku pred raspravnim vijećem.

Optuženik u svojoj žalbi osporava osnovu za istražni zatvor iz članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP/08. navodeći da isti ima imovinu u Republici Hrvatskoj te ističe načelo restriktivnosti primjene mjere istražnog zatvora koja se može primijeniti samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. Međutim, kada se ima u vidu da se ovaj postupak vodi zbog kaznenih djela s visokom propisanom kaznom što može predstavljati značajan motiv za nedostupnost tijelima Republike Hrvatske, a da optuženik ima talijansko državljanstvo i da je ondje zaposlen, kod istoga su u cijelosti ostvarene osobite okolnosti iz članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP/08. koje upućuju na visok stupanj opasnosti da će pobjeći. Stoga se mjera istražnog zatvora za sada ukazuje kao nužna i neophodna radi osiguranja nazočnosti optuženika i, slijedom toga, redovnog odvijanja kaznenog postupka. Zbog toga su u ovoj situaciji interesi za efikasnošću kaznenog postupka prioritetniji nad optuženikovim ustavnim pravom na slobodu. Slijedom navedenog, navodi optuženika koji to osporavaju su neprihvatljivi.

Ocjena je ovog suda da i dalje postoji opasnost od ponavljanja kaznenih djela, a osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženik puštanjem na slobodu počiniti kazneno djelo, odnosno dovršiti pokušana kaznena djela, proizlaze iz inkriminiranog događaja tijekom kojeg su, prema medicinskoj dokumentaciji, oštećenici-žrtve zadobili po život opasne ozljede, čija brojnost ukazuje na iznimnu ustrajnost optuženika da im naudi. Osim toga, prema iskazima svjedokinje-sestre optuženika i oštećenika, optuženik je uvijek bio problematičan u svom ponašanju, stvarao zavade u obitelji i napadao pa se može zaključiti da inkriminirani događaj predstavlja progresiju takvog njegovog ponašanja, zbog čega i dalje postoji opasnost iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. Pravilnost zaključaka pobijanog rješenja o toj opasnosti, nije dovedena u pitanje daljnjim žalbenim tvrdnjama optuženika koncentriranim na osporavanje osnovane sumnje, odnosno prihvatljivosti dijelova iskaza svjedoka koji terete optuženika. Kao što je već ovdje napomenuto, takva analiza dokaza je primjerena za raspravu, a osim toga, ne dovodi u pitanje zaključak o iteracijskoj opasnosti.

Budući da žalbenim navodima optuženog V. N. nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 19. listopada 2020.