Poslovni broj: 57 Pž-5301/2018-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 57 Pž-5301/2018-2

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ružice Omazić, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P. d.o.o. S., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu I. & partneri d.o.o. S., protiv tuženika E. & S. B. d.d. R., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. & P. u Z., radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove i naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-440/2017-17 od 12. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2020.

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-440/2017-17 od 12. lipnja 2018.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Trgovački sud u Rijeci je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredba čl. 10. st. 2. ugovora o dugoročnom kreditu od 4. lipnja 2009. i to u dijelu koji glasi: „sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povratka“ i isplate iznosa od 27.811,96 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od

3.125,00 kn (točka II. izreke).

 

U obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi da među strankama nije sporno sklapanje Ugovora o dugoročnom kreditu od 4. lipnja 2009.; da je tužitelj vratio tuženiku isplaćeni iznos kredita prije isteka roka za njegovo vraćanje; da je tužitelj platio tuženiku naknadu za prijevremeni povrat kredita u visini od 2% od preostalog iznosa kredita odnosno u iznosu od 27.811,96 kn. U odnosu na spornu činjenicu je li ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je propisano da u slučaju prijevremenog povrata kredita, banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte pa tako i odredbu čl. 4.3.2. Općih uvjeta tuženika kojom je propisano tuženikovo pravo naplate jednokratne naknade za prijevremeno vraćeni iznos. Iz izvadaka iz Kataloga proizvoda tuženika za Sektor gospodarstva koji je u primjeni od 14. travnja 2009., i Izvatka koji je bio u primjeni u vrijeme povrata kredita proizlazi da naknada za prijevremeni povrat plasmana, iznosi 2% od preostalog iznosa plasmana, odnosno od iznosa koji je prijevremeno plaćen. Zato nije osnovan prigovor tužitelja da naknada nije bila određena, odnosno odrediva. Tužitelj je potpisom Ugovora (čl. 12.) izjavio da mu je banka predočila uvjete kredita i efektivnu kamatnu stopu te da je s njom upoznat i da je prihvaća slijedom čega ga odredbe općih uvjeta obvezuju u smislu čl. 295. st. 3. i 5. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). Stoga tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je ugovorna odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o dugoročnom kreditu sklopljenog između stranaka 4. lipnja 2009., djelomično ništetna, nije osnovan jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 322. st. 1. ZOO-a, posljedično čemu tuženik nije u obvezi vratiti tužitelju iznos plaćene naknade od 27.811,96 kn prema čl. 323. st. 1. ZOO-a. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Protiv presude tužitelj je podnio žalbu navodeći da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni. Sud je pogrešno utvrdio da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte pri čemu nije utvrđeno kojim aktom je ona određena. Tužitelj nije unaprijed znao što je obvezan ispuniti tuženiku slijedom čega činidba nije bila odrediva kako bi tužitelj uz pomoć postojećih podataka ili drugih kriterija mogao odrediti visinu naknade. Samo zbog toga što je u trenutku potpisivanja naknada za prijevremeni povrat kredita iznosila 2% ne znači da je tužitelj mogao znati da će ta naknada iznositi 2% i u vrijeme raskida jer buduća naknada nije bila određena na način da je jasno utvrđena visina u trenutku prijevremenog raskida ugovora. Zbog navedenog je odredba ugovora kredita koja glasi „sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povratka“ je ništetna jer je u suprotnosti s odredbom čl. 269. ZOO-a.

 

U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti prema čl. 322. st. 1. ZOO-a čl. 10. Ugovor o dugoročnom kreditu broj 2402006-1031262160/5101600-5104311071 sklopljenog među strankama 4. lipnja 2009. u dijelu kojim je ugovoreno da „u slučaju prijevremenog povrata kredita, banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata“ jer činidba nije određena odnosno odrediva sukladno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a.

 

U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi.

 

Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud na okolnost sporne činjenice je li odredba čl. 10. Ugovora o dugoročnom kreditu ništetna zbog neodređenosti i neodredivosti činidbe u smislu odredbe čl. 269. st. 2. ZOO-a pravilnom ocjenom dokaza utvrdio da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte, odredbe čl. 4.3.2. Općih uvjeta tuženika kojom je propisano tuženikovo pravo naplate jednokratne naknade za prijevremeno vraćeni iznos i Kataloga proizvoda tuženika za Sektor gospodarstva iz kojeg proizlazi da naknada za prijevremeni povrat plasmana iznosi 2% od preostalog iznosa plasmana, odnosno od iznosa koji je prijevremeno plaćen i taj iznos bio je određen upravo u toj visini kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (2009. godine) tako i u vrijeme prijevremenog povrata kredita (2017. godine).

 

Zbog navedenog neosnovan je žalbeni kojim žalitelj kazuje na propust suda „utvrditi akte tuženika kojima je naknada određena“. S obzirom na to da su opći uvjeti banke sastavni dio ugovora o kreditu koje je tužitelj sklopio s tuženikom, tuženik je bio upoznat s odredbama općih uvjeta jer ih je svojim potpisom na Ugovoru prihvatio slijedom čega ga oni obvezuju sukladno odredbi čl. 295. st. 3. i 5. ZOO-a.

 

Neosnovan je žalbeni navod kojim žalitelj smatra da odredba kojom je naknada propisana u visini od 2% nije ni određena niti odrediva na način da je jasno utvrđena visina u trenutku prijevremenog raskida ugovora jer izražavanje visine naknade u postotku od iznosa prijevremenog plaćenog kredita je jasno utvrđena visina naknade koja je nedvojbeno dovoljno određena u smislu odredbe čl. 269. st. 2. ZOO-a.

 

Upravo zbog toga što visina naknade ovisi o visini prijevremenog plaćanja kredita ona se ne može odrediti u unaprijed utvrđenom novčanom iznosu slijedom čega je žalbeni navod žalitelja na tu okolnost neosnovan.

 

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilnom primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 269. st. 2. ZOO-a ocijenio da sporna odredba Ugovora o dugoročnom kreditu nije zahvaćena razlozima ništetnosti zbog propusta u određenosti činidbe, plaćanja naknade za prijevremeno plaćanje kredita. Zato je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev.

 

Žalbenim navodima žalitelj, u biti, ponavlja sve navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka na okolnost kojih je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

 

Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovi tako i po visini.

 

Slijedom navedenog, žalba tužitelja je odbijena i pobijana presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 16. listopada 2020.

 

Predsjednica vijeća

Ružica Omazić, v.r.