Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2543/20-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Mirjane Čačić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. G. d.o.o., S. B., kojega zastupa opunomoćenik M. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika Vlade Republike Hrvatske, Z., kojega zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu, S. B., radi prodaje nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-113/2020-9 od 17. travnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2020.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-113/2020-9 od 17. travnja 2020. godine.
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem, na temelju članka 30. stavka 1. točke 7. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17, dalje: ZUS), odbačena je tužba kojom tužitelj traži poništenje tuženikove Odluke o stavljanju van snage Odluke o pokretanju postupka prodaje nekretnina u k.o. B. V. i Odluke o izboru najpovoljnijeg ponuditelja i prodaji nekretnina u k.o. B. V. od 18. prosinca 2019. godine. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška spora.
Protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe, u bitnom, navodi da se prvostupanjski sud nije izjasnio o prijedlozima i prigovorima tužitelja, odnosno nije obrazložio zašto ne prihvaća pravne stavove tužitelja, opširno izložene u tužbi, a koje sadržajno ponavlja i u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja. Osporava zaključak prvostupanjskog suda da osporena odluka Vlade Republike Hrvatske nije upravni akt te se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-1094/1999 od 9. veljače 2000., u kojoj je, rješavajući o vrlo sličnom pitanju, Ustavni sud ustvrdio da se radi o upravnoj stvari. Predlaže ovom Sudu da poništi prvostupanjsko rješenje i usvoji tužbeni zahtjev.
Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga, a sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako pobijana pojedinačna odluka, u konkretnom slučaju, nema karakter upravnog akta pa je tužba nedopuštena, jer je podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora. Ovo iz razloga što je upravni akt, akt koji nadležno javnopravno tijelo donosi u upravnoj stvari, primjenjujući pravila upravnog postupka, tako da njime rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke i pravne osobe ili drugih stranaka, neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje (članak 1. i 2. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj: 47/09.).
Dakle, upravni akt je akt kojim javnopravno tijelo u okviru svoje nadležnosti autoritativno, odnosno s aspekta javne vlasti ili javnih ovlasti, rješava o konkretnom pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u nekom upravnom području.
U konkretnom slučaju, spornu Odluku od 18. prosinca 2019. donijela je Vlada Republike Hrvatske, na što je ovlaštena odredbom članka 8. Zakona o Vladi Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 150/11., 119/14., 93/16. i 116/18.), koji propisuje da Vlada ili od nje ovlašteno tijelo upravlja, raspolaže i koristi se imovinom Republike Hrvatske, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, o čemu, sukladno odredbi članka 31. stavka 2. istog Zakona, donosi odluke kojima se uređuju pitanja iz nadležnosti Vlade ili određuju mjere, daje suglasnost ili potvrđuju akti drugih tijela i pravnih osoba, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne donosi propis. Nadalje, odredba članka 39. Zakona o upravljanju državnom imovinom (“Narodne novine”, broj: 52/18.) propisuje kako se nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske može raspolagati javnim natječajem ili neposrednom pogodbom.
Obzirom na naprijed navedeno, proizlazi da sporna Odluka nije donesena u obavljanju javne ovlasti niti se ovdje uopće radi o upravnoj stvari, nego o vršenju vlasničkih prava. Kako se vršenje vlasničkih prava, odnosno raspolaganje nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske ne provodi u upravnom postupku, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da predmetna Odluka nije upravni akt u smislu odredbe članka 3. stavka 1. točke 1. ZUS-a, protiv koje bi se mogao voditi upravni spor.
Takvo pravno stajalište ovaj Sud je zauzeo i u odnosu na raspolaganje nekretninama u vlasništvu jedinice lokalne samouprave (Us-8781/2002-9 od 18. siječnja 2007., potvrđena rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III-1749/2007 od 25. studenog 2010., Usž-2646/19-2 od 4. srpnja 2019., Usž-4418/19-2 od 24. listopada 2019. godine).
Iz navedenih razloga, žalbeni prigovori nisu osnovani, a pozivanje na citiranu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske nije od utjecaja jer je ta odluka donesena u stvari druge činjenične i pravne naravi (ukidanje odredbi članka 356. stavka 5. i članka 257. stavka 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“, broj: 91/96. i 137/99., prema kojima suglasnost i mišljenje za stjecanje vlasništva nekretnina na području Republike Hrvatske stranih fizičkih i pravnih osoba i osoba bez državljanstva nije upravni akt).
S obzirom da tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, to je, temeljem članka 79. stavka 4. ZUS-a, pravilno odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova spora.
Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. u vezi sa člankom 67. stavkom 3. ZUS-a, valjalo je riješiti kao u izreci.
U Zagrebu, 16. listopada 2020.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić, v.r.