- 1 -              Poslovni broj: Usž-2148/20-2

Poslovni broj: Usž-2148/20-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te sudske savjetnice Ive Varvodić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. O. d.o.o., O., i M. J., O., L., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva S. i p. d.o.o., R., protiv rješenja tuženika Ministarstva graditeljstva i  prostornoga uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u K., Odjela K. županije, K., klasa: UP/I-362-02/16-02/1499, urbroj: 531-07-1-4-12-19-23 od 25. ožujka 2019., radi izvršenja rješenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-563/19 od 12. veljače 2020., na sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2020.

p r e s u d i o   j e

I. Poništava se točka I. izreke presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-563/19 od 12. veljače 2020. u dijelu u kojem je sud obustavio postupak izricanja novčane kazne radi prisile na izvršenje rješenja o uklanjanju.

II. U preostalom dijelu žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-563/19 od 12. veljače 2020.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika, klasa: UP/I-362-02/16-02/1499, urbroj: 531-07-1-4-12-19-23 od 25. ožujka 2019. te obustavljen postupak izricanja novčane kazne radi prisile na izvršenje rješenja o uklanjanju. Rješenjem tuženika od 25. ožujka 2019. utvrđeno je da je rješenje tog istog tijela od 16. studenoga 2016. postalo izvršno pa kako investitor nije isto izvršio, to je odgovornoj osobi investitora M. J. izrečena novčana kazna u iznosu od 70.000,00 kn. Točkom II. izreke naprijed navedene presude određeno je tuženiku da tužitelju naknadi trošak spora u visini od 6.875,00 kn u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima spora. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova spora.

Tuženik u žalbi navodi da iz obrazloženja presude nije jasno kako se došlo do cifre od 6.875,00 kn i koje su to radnje koje koštaju 2.500,00 kn i koliko ih ima te na koji se iznos dodaje 10%, a na koji iznos se računa PDV. Kako se radi o financijama, treba u presudi navesti točan iznos i matematički postupak. Ističe da je zastupnik tužitelja u samo ovom predmetu u više upravnih akata zatražio svaki put iznos veći od 6.000,00 kn, a što ukupno iznosi 30.000,00 kn. Također, navodi da je osporeno rješenje doneseno u izvršenju presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-861/18 pa je inspekcijski postupak nastavljen po nalogu suda.

Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da je dosuđeni trošak u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao i sa svim drugim važećim propisima. Presudu smatra zakonitom te ukazuje i na odluku Europskog suda za ljudska prava iz predmeta broj 48921/13 od 26. travnja 2018., u kojoj je sud zauzeo shvaćanje da, iako upravni akti mogu i trebaju biti podložni kontroli, izmjeni ili obustavi s djelovanjem ubuduće, u nedostatku posebno ozbiljnih razloga zaštite javnog interesa ili interesa trećih, ESLP ističe da savjesni korisnici prava iz konačnih upravnih akata imaju legitimna očekivanja da takvi upravni akti ne budu mijenjani retroaktivno. Predlaže žalbu odbiti te potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

Žalba je djelomično osnovana.

Za odlučivanje o žalbi mjerodavne su odredbe članka 79. stavka 1. i 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS), prema kojima troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili povodu spora, a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Prema stavku 2. istog članka Zakona vrijednost predmeta spora smatra se neprocjenjivom.

Kako iz naprijed navedene presude proizlazi da je tuženik spor izgubio, osnovano mu je naređeno snošenje troškova spora.

Naime, troškovi spora obračunati su primjenom Tbr. 23. točka 1. i 2., Tbr. 36., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa). Kao opravdan trošak spora priznat je sastav tužbe i zastupanja tužitelja po odvjetniku na ročištu. Sukladno Tbr. 23. točka 1. i točka 2. u svezi Tbr. 50. Tarife taj trošak iznosi 2.500,00 kn za svaku radnju. Sukladno Tbr. 36. Tarife, kad odvjetnik u istom postupku zastupa više osoba, kao u konkretnom predmetu, pripada mu pravo na povišenje tarifnih stavaka za drugu i svaku slijedeću osobu za 10%, odnosno u konkretnom slučaju za svaku radnju u upravnom sporu 2.750,00 kn, što ukupno iznosi 5.500,00 kn. Sukladno Tbr. 42. Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost, odnosno 25% pa su pravilno utvrđeni troškovi upravnog spora u iznosu od 6.875,00 kn.

Nije osnovan prigovor tuženika da je u konkretnom slučaju osporeno rješenje doneseno u izvršenju presude prvostupanjskog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-861/18 od 8. veljače 2019., kojim je bilo poništeno ranije rješenje tuženika o izricanju prve novčane kazne od 17. svibnja 2017. Ovdje se radi o postupku koji se vodi po službenoj dužnosti. U konkretnom slučaju sam tuženik je svojim rješenjem, klasa: UP/I-362-02/16-02/1499, urbroj: 531-07-1-4-12-18-20 od 28. studenoga 2018. obustavio postupak izvršenja rješenja od 16. studenog 2016., a za koje sada osporenim rješenjem od 25. ožujka 2019. utvrđuje da je postalo izvršno i da investitor nije postupio po naređenju tog rješenja, zbog čega mu i izriče novčanu kaznu. Imajući u vidu navedeno proizlazi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nije bilo mjesta donošenju osporenog rješenja jer tuženik u rješenju kojim obustavlja postupak prisilnog izvršenja navodi da je postupljeno po naredbi iz tog rješenja.

Međutim, sud odluku o obustavi inspekcijskog postupka temelji na odredbi članka 58. stavka 1. ZUS-a, koja ne daje osnovu za donošenje takve odluke, zbog čega je počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka. Naime, odluka o obustavi upravnog postupka mogla bi se temeljiti jedino na mjerodavnoj odredbi Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09.). Kako se radi o upravnom postupku koji se vodi po službenoj dužnosti to je time što je sud poništio odluku tuženika, bez vraćanja predmeta na ponovni postupak, poništavanjem predmetnog rješenja ova upravna stvar u upravnom sporu konačno riješena. Stoga nema mjesta obustavi upravnog postupka.

Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe članka 74. ZUS-a, odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke. Zahtjev tužitelja za naknadu troška podnošenja odgovora na žalbu (točka III. izreke) odbijen je na temelju odredbe članka 79. stavka 6. ZUS-a jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke u ovoj upravnoj stvari.

U Zagrebu 16. listopada  2020.

Predsjednica vijeća

mr.sc. Inga Vezmar Barlek,v.r.