- 1 -              I Kž 500/2016-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 500/2016-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. F. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog A. F. i optužene E. F. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 4. travnja 2016. broj K-12/10, u sjednici održanoj 16. listopada 2020. u prisutnosti u javnom djelu sjednice optuženog A. F. i braniteljice optuženog A. F., odvjetnice M. B.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika, optuženog A. F. i optužene E. F., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.), utvrđuje da novčani iznos od 770.737,79 kuna (sedamsto sedamdeset tisuća sedamsto trideset sedam kuna i sedamdeset devet lipa) predstavlja imovinsku korist koju je optuženi A. F. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. opisanim u izreci pobijane presude te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom A. F. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 770.737,79 kuna (sedamsto sedamdeset tisuća sedamsto trideset sedam kuna i sedamdeset devet lipa) u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, optuženog A. F. i optužene E. F. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom od 4. travnja 2016. broj K-12/10 Županijski sud u Puli-Pola proglasio je optuženog A. F. krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11. te ga je na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11.osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, nakon čega mu je na temelju članka 56. stavka 2. i 3. KZ/11. izrekao uvjetnu osudu odredivši da se ista neće izvršiti ako u roku provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 4. stavka 1. i članka 5. stavka 1. alineje a) Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10. – dalje: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 770.737,79 kuna predstavlja imovinsku korist optuženog A. F. koju je ostvario počinjenim kaznenim djelom protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., nakon čega je od istog na temelju članka 77. stavka 1. u svezi članka 5. KZ/11. oduzeta imovinska korist ostvarena počinjenim kaznenim djelom, i to novčani iznos od 770.737,79 kuna, utvrđeno je da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske te mu je naloženo da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 770.737,79 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Tom istom presudom optužena E. F. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, pomaganjem u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11. te je potom, temeljem članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 38. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, nakon čega joj je temeljem članka 56. stavka 2. i 3. KZ/11. izrečena uvjetna osuda odredivši da se ista neće izvršiti ako u roku provjeravanja od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.-14.) optuženi A. F. i optužena E. F. dužni su solidarno podmiriti troškove kaznenog postupka i to na ime financijsko računovodstvenog vještačenja u ukupnom iznosu od 30.428,34 kune, na ime troška sudskih tumača u ukupnom iznosu od 1.668,00 kuna, na ime troškova za svjedoke u ukupnom iznosu od 2.542,00 kuna te su na ime paušala dužni podmiriti iznos od 20.000,00 kuna svaki.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog "odluke o uvjetnoj osudi (članak 467. točka 4. ZKP/08.-14.)" u odnosu na optuženog A. F., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da A. F. izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora.

 

Žalbu je podnio i optuženi A. F., osobno, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni odnosno uvjetnoj osudi, odluke o oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred izmijenjenim vijećem te putem braniteljice, odvjetnice M. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. i članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14., povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencije), povrede prava na odgovarajuće vrijeme i mogućnosti pripreme obrane iz članka 6. stavka 3. alineje b) Konvencije, povrede zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Konvencije, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu preinači tako da se odbije optužba protiv optuženika odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće. Kako se žalba optuženog A. F. i njegove braniteljice u bitnim dijelovima podudaraju i međusobno se nadopunjuju razmatrat će se kao jedinstvena žalba optuženog A. F.

 

Žalbu je podnijela i optužena E. F. putem branitelja, odvjetnika R. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni odnosno uvjetnoj osudi, oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred izmijenjenim vijećem.

 

Odgovor na žalbe optuženog A. F. i optužene E. F. podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se iste odbiju kao neosnovane, a optuženi A. F. podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine te da se uslijed toga utvrdi da je žalba državnog odvjetnika bespredmetna.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-14. prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženog A. F. i njegove braniteljice, odvjetnice M. B., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optužene E. F. i njezinog branitelja, odvjetnika R. B., koji su prema potvrdama o izvršenoj dostavi o sjednici bili uredno obaviješteni pa je, sukladno odredbi članka 475. stavka 4. ZKP/08.-19., sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Nisu u pravu optuženici kada ističu da se pobijana presuda u odlučujućoj mjeri temelji na dokazima koji su pribavljeni nezakonitom pretragom poslovnog prostora trgovačkog društva I. d.o.o. jer je, po njihovoj ocjeni, ista provedena protivno odredbi članka 214. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/98., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. – dalje: ZKP/97.) i dokazima koji su proistekli iz tako (nezakonito) provedene pretrage, čime je, po mišljenju ovih žalitelja, počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-14. Argumentirajući ovaj žalbeni osnov optuženici smatraju da se pretraga poslovnog prostora društva I. d.o.o. odvijala istovremeno u više različitih prostorija toga društva, a dok se odvijala pretraga računala navedenog društva nije bila, barem privremeno, prekinuta pretraga prostorija navedenog društva iz kojih se u to vrijeme izuzimala poslovna dokumentacija, zbog čega ovi žalitelji smatraju da svjedoci pretrage nisu mogli istovremeno biti nazočni pretrazi u različitim prostorijama, koje su se odvijale u istom trenutku i na taj način kontrolirati kako se provodila ova pretraga u prostorijama društva, osobito u trenutku dok su prisustvovali pretrazi računala, a kad se nije prestalo s pretragom prostorija. Stoga, okolnosti pod kojima su se provodile pretraga poslovnog prostora i pretraga računala, po mišljenju ovih žalitelja, jasno ukazuju na povrede odredbi članka 9. stavka 1. i 2. u vezi članka 214. stavka 1., članka 211. i članka 217. tada važećeg ZKP/97., odnosno potvrđuju navode optuženika da se pobijana presuda temelji na dokazima koji su pribavljeni na nezakonit način te na dokazima koji su proizašli iz tako nezakonito pribavljenih dokaza kao što su nalaz i mišljenje vještaka za knjigovodstvo i financije te dijelovi iskaza svjedoka i suoptuženika kojima su dokazi, pribavljeni nezakonitom pretragom, predočavani prilikom njihovog ispitivanja.

 

Međutim, suprotno žalbenim navodima optuženika pravilna su utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda kako su pretraga poslovnog prostora i pretraga računala provedeni sukladno tada važećim odredbama ZKP/97. te da prilikom provođenja ovih istražnih radnji nije učinjen niti jedan propust odnosno povreda procesnih odredbi koje reguliraju ovo pravno pitanje, a na temelju kojih bi se moglo zaključiti da se radilo o nezakonitoj pretrazi.

 

Uvodno treba napomenuti da je prvostupanjski sud, radi utvrđenja odlučnih činjenica u odnosu na ove sporne okolnosti, proveo opsežan, detaljan i iscrpan dokazni postupak u kojem je na ove okolnosti ispitan veliki broj svjedoka koji su direktno ili indirektno bili uključeni u pretrage poslovnog prostora i računala (ukupno 12 svjedoka), među kojima su bili i sami svjedoci pretrage, nakon čega je dao opširne, jasne, određene i valjane razloge zbog kojih provedene pretrage i dokaze koji su pribavljeni provođenjem ovih istražnih radnji smatra zakonitima (stranica 16., 1. odlomak odozdo do stranice 22., 3. odlomak odozgo obrazloženja).

 

Naime, nije sporno, a što optuženici također ne osporavaju u izjavljenim žalbama, da su pretraga poslovnog prostora i pretraga svih elektronskih i sličnih uređaja koji se koriste u poslovnom prostoru društva I. d.o.o. provedene dana 4. prosinca 2000. temeljem pisanog naloga istražnog suca Županijskog suda u Puli-Pola broj Kir-1492/00 od 1. prosinca 2000. (list 926-927 spisa predmeta), da je isti uručen optuženom A. F. prije početka samih pretraga, kojom prilikom je i poučen o pravu na branitelja, a kojeg se tom prilikom odrekao, nakon čega je pretraga poslovnog prostora započela u 13,30 sati i trajala je sve do 20,40 sati, čime je postupljeno sukladno odredbama članka 213. stavka 1., 2., 3. i 5., u vezi s člankom 211. tada važećeg ZKP/97. Također nije sporno da su navedenoj pretrazi poslovnog prostora i računala koje je pronađeno u tom prostoru bila nazočna dva svjedoka pretrage, a prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je svjedoke pretrage (D. D. i B. Ć.) osobno pozvao optuženi A. F. te da su isti, prije početka pretrage, bili upozoreni da paze na to kako se pretraga obavlja te da imaju pravo na eventualne prigovore prije samog potpisivanja zapisnika o pretrazi, ako smatraju da sadržaj sačinjenog zapisnika nije točan. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi kako su nakon obavljenih pretraga sačinjeni zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija (list 928-929 spisa predmeta) i zapisnik o pretrazi elektroničkog računala i sličnih uređaja (list 951-953 spisa predmeta), koje su kao takve potpisali optuženi A. F., uz primjedbu koja ne predstavlja prigovor koji se odnosi na zakonitost same pretrage te svjedoci pretrage D. D. i B. Ć., koji na zapisnike nisu imali nikakvih primjedbi, čime je postupljeno sukladno odredbama članka 214. stavka 2. i 5. u vezi s člankom 211. tada važećeg ZKP/97. I na koncu također je nesporno utvrđeno kako je u okviru ovog vremenskog razdoblja, u kojem je obavljena pretraga poslovnog prostora, jedno kraće vremensko razdoblje, od 15,00 do 15,35 sati, u tom istom poslovnom prostoru, obavljena i pretraga zatečenog računala, kojoj su također bili nazočni svjedoci pretrage, iako prema tada važećim odredbama ZKP/97., koje propisuju način na koji se provodi ova istražna radnja, njihova nazočnost nije bila neophodna.

 

Dakle, kada se imaju u vidu ovako utvrđene nedvojbene činjenice, koje proizlaze iz materijalne dokumentacije koja je pročitana i u koju je izvršen uvid tijekom provedenog dokaznog postupka, a koje kao takve ne dovode u pitanje niti sami optuženici, a niti svjedoci pretrage, koji su bez bilo kakvih primjedbi i prigovora, koji bi se odnosili na provedene pretrage kojima su prisustvovali, potpisali zapisnike o pretragama, pa kada se ove činjenice dovedu u korelaciju s iskazima ispitanih svjedoka koji su, izravno ili neizravno, sudjelovali u provođenju ovih istražnih radnji (svjedoci D. S., N. H., C. L., M. B., V. F., A. B. i V. L.), tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su ove pretrage obavljene na pravilan način i u skladu s odredbama članka 213. i članka 214., u vezi s člankom 211. tada važećeg ZKP/97., a kako je to prethodno već obrazloženo.

 

Naime, suprotno tvrdnjama ovih žalitelja, pravilno je sud prvog stupnja, na temelju iskaza svjedoka V. L., D. S., N. H., C. L., a u bitnome i M. B., zaključio kako su policijski službenici koji su provodili istražnu radnju pretrage poslovnog prostora društva, a koji se sastojao od više odvojenih, ali povezanih prostorija, pazili da u svakom trenutku svjedoci pretrage mogu vidjeti što se konkretno radilo te da je pretraga vršena na način da se pregledavala „prostorija po prostoriju“ i uvijek uz nazočnost dvojce svjedoka pretrage. Kada se imaju u vidu ovakva utvrđenja prvostupanjskog suda te kada se, s druge strane, imaju u vidu iskazi svjedoka V. F. i A. B., koji su decidirano i suglasno izjavili da su svjedoci pretrage čitavo vrijeme bili nazočni dok se provodila istražna radnja pretrage računala, koje se nalazilo u jednoj od tih prostorija (od 15,00 do 15, 35 sati), tada je potpuno logično i životno te u skladu s uobičajenim postupanjem policijskih službenika kada provode pretragu, da za to vrijeme isti nisu mogli prisustvovati i pretrazi drugih prostorija, budući da su baš sve prostorije, a kako je to već ranije utvrđeno, uvijek pretraživane u nazočnosti svjedoka pretrage. Stoga je logično, uvjerljivo i van svake sumnje pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda, a to proizlazi iz suglasnih iskaza svjedoka koji su ispitani na ove okolnosti, da za vrijeme pretrage računala, koje se nalazilo u jednoj od prostorija, nisu istovremeno obavljane i pretrage prostorija, a koje utvrđenje niti žalbom optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, nije dovedeno u pitanje.

 

Kako je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju pretraga poslovnog prostora trgovačkog društva I. d.o.o. od 4. prosinca 2000. obavljena u skladu s odredbama članka 213. i članka 214. tada važećeg ZKP/97., jer su oba svjedoka pretrage čitavo vrijeme bili nazočni u prostoru gdje se u tom trenutku obavljala pretraga tako da su bili u objektivnoj mogućnosti pratiti rad policijskih službenika koji su provodili navedenu istražnu radnju, to iz navedenog razloga niti ostali dokazi koji su proistekli iz predmetne pretrage, protivno tvrdnjama optuženika, nisu nezakoniti dokazi pa slijedom navedenog nije počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-14., jer se pobijana presudu ne temelji na nezakonitim dokazima iz članka 9. tada važećeg ZKP/97., kako to neosnovano tvrde optuženici.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14. optuženici smatraju da zbog nepostojanja izvornika putnih naloga odnosno zbog takvih nedostataka postoje kontradikcije u pobijanoj presudi i to između obrazloženja presude i samih isprava koje se nalaze u spisu, kao i između nekoliko verzija tih isprava u spisu, čime je ova postupovna povreda povezana i s pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem. Međutim, imajući u vidu ovako istaknute žalbene razloge, po ocjeni suda drugog stupnja, u konkretnom slučaju se radi o žalbenim prigovorima koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne na postupovnu povredu koju ističu optuženici, pa će o njima biti više govora kada će se razmatrati žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Ističući povrede Konvencijskih prava iz članka 13., članka 6. stavka 3. alineje b) i članka 17. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Konvencija) optuženici, iako to izričito ne navode, sugeriraju da je i na taj način prvostupanjski sud također počinio postupovnu povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-14.

 

Nisu u pravu ovi žalitelji kada smatraju da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek (članak 13. Konvencije), budući da im je predsjednik prvostupanjskog vijeća odbio prijedlog da ima se produlji rok za podnošenje žalbe protiv prvostupanjske presude pozivom na odredbu članka 463. stavka 2. ZKP/08.-14. Smatraju da navedena odredba ne oslobađa sud obveze da preispituje je li navedena zakonska odredba u skladu s pravom na pravičan postupak, s pravom na djelotvoran pravni lijek (članak 13. Konvencije), zabranom zlouporabe prava (članak 17. konvencije) i pravom na odgovarajuće vrijeme i mogućnost pripreme obrane (članak 6. stavak 3. alineja b) Konvencije).

 

Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama optuženika, postupajući na navedeni način prvostupanjski sud nije počinio povrede na koje ukazuju ovi žalitelji.

 

Naime, iz izvršenog uvida u spis predmeta proizlazi kako je predsjednik prvostupanjskog vijeća nakon zaključene rasprave, a prije izrade prijepisa presude, na temelju članka 463. stavka 2. ZKP/08.-14., odbio zahtjev optuženika da im se produlji rok za žalbu, rješenjem broj K-12/10 od 7. travnja 2016. (list 2441 spisa predmeta), s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora od petnaest godina ili dugotrajni zatvor, već se radi o kaznenom djelu iz članka 246. stavka 2. KZ/11., za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godine, zbog čega, i po ocjeni suda drugog stupnja, nisu postojale zakonske pretpostavke za udovoljenje takvog zahtjeva. Stoga, postupajući u skladu s izričitom odredbom članka 463. stavka 2. ZKP/08.-14. prvostupanjski sud nije povrijedio odredbu članka 13. Konvencije, jer uslijed ovakve odluke suda prvog stupnja optuženicima nije bilo uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, a niti im je na taj način uskraćeno pravo na dovoljno vremena za pripremanje obrane budući da su to svoje pravo na pripremanje obrane na adekvatan način i u skladu s pravnim standardima ZKP/08.-14. i Konvencije prethodno već realizirali tijekom rasprave i provođenja dokaznog postupka, a prije iznošenja svojih obrana.

 

Uslijed navedenog, a po ocjeni suda drugog stupnja, nije došlo niti do zlouporabe prava iz članka 17. Konvencije, s obzirom da pravo optuženika na izjavljivanje djelotvornog pravnog lijeka (žalba na prvostupanjsku presudu), samim odbijanjem zahtjeva za produljenje roka za žalbu, nije uskraćeno, a niti im je na bilo koji drugi način onemogućeno podnošenje žalbe, što su oni, u konačnici, i realizirali u ovom kaznenom predmetu podnošenjem žalbi na prvostupanjsku presudu.

 

Slijedom svega iznesenog nisu počinjene postupovne povrede na koje izjavljenim žalbama ukazuju optuženici.

 

Nisu osnovane žalbe optuženog A. F. i optužene E. F. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja optuženici smatraju da na temelju nevjerodostojnih putnih naloga prvostupanjski sud nije mogao na pravilan način utvrđivati odlučne činjenice, s obzirom da iz poslovnih prostorija društva I. d.o.o. nikada nisu bili izuzeti izvornici ovih knjigovodstvenih dokumenata.

 

Međutim, iznesenim žalbenim navodima, kojima optuženici očito daju svoju negativnu ocjenu vjerodostojnosti izuzetih i vještačenih putnih naloga, nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica, a koje se odnose na autentičnost i uvjerljivost izuzete poslovne dokumentacije odnosno osporavanih putnih naloga.

 

U pobijanoj presudi prvostupanjski sud je i u odnosu na ove okolnosti također dao vrlo opširne, dostatne i valjane razloge zbog čega određenu izuzetu poslovnu dokumentaciju prihvaća kao autentičnu i vjerodostojnu te iz kojih razloga upravo na toj i takvoj dokumentaciji zasniva određene pravno relevantne zaključke.

 

Naime, doista nije sporno da se tijekom ovog kaznenog postupka, kako tijekom istrage, tako i u tijeku rasprave, pojavljivalo više verzija putnih naloga koji su glasili na optuženike i svjedoka D. P., a koji su u pojedinim dijelovima i sadržajno bili različiti. Upravo iz navedenih razloga sud prvog stupnja je veliki dio analize dokaznog postupka u pobijanoj presudi posvetio ocjeni koja se odnosi na način pribavljanja putnih naloga tijekom ovog postupka i ocjenu njihove vjerodostojnosti i uvjerljivosti (stranica 22., 5. odlomak odozgo do stranice 36., 3. odlomak odozdo obrazloženja).

 

Također nije bilo sporno da su djelatnici policije prilikom pretrage poslovnih prostorija društva I. d.o.o. izuzeli i uz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta oduzeli brojnu poslovnu dokumentaciju, među kojoj su se nalazili i predmetni putni nalozi za inkriminirano vremensko razdoblje, pri čemu u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta (listovi 928-930 spisa predmeta) nije bilo precizirano radi li se o originalnoj ili fotokopiranoj dokumentaciji. Isto tako nije bilo sporno da su navedeni putni nalozi, a koji su se nalazili u spisu predmeta, prilikom ispitivanja optuženika A. i E. F. te svjedoka D. P. istima bili predočavani te da nitko od navedenih osoba, prilikom ispitivanja i očitovanja na predočene putne naloge, nije dovodio u pitanje njihovu vjerodostojnost, autentičnost i valjanost niti su osporavali njihov sadržaj, već su samo u odnosu na sve putne naloge (optuženi A. F.) ili na neke od njih (optužena E. F. i svjedok D. P.) osporavali tvrdnje državnog odvjetništva da se radi o fiktivnim, a ne stvarno realiziranim putnim nalozima. Kada se uz navedenu okolnost ima u vidu i činjenica, koja proizlazi iz iskaza svjedoka V. L., M. B. i M. C., djelatnica policije koje su sudjelovale u pretrazi poslovnih prostorija društva i u izuzimanju poslovne dokumentacije, a kada su izuzeti i privremeno oduzeti i putni nalozi te kada se ima u vidu i iskaz svjedoka D. B., koji je kao knjigovodstveni vještak zajedno s vještakom Z. M. vještačio putne naloge još tijekom istrage, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju doista radi o vjerodostojnim i uvjerljivim dokazima na temelju kojih je moguće provjeravati obrane optuženika, ali isto tako utvrđivati i odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu.

 

Naime, iako je tijekom dokaznog postupka u spis predmeta priloženo više verzija putnih naloga za 1998., 1999. i 2000., koji su kod prvostupanjskog suda zavedeni u knjige oduzetih predmeta pod brojevima Kop-53/00, Kop-9/09, Kop-9/15 i Kop-13/15, koji se u pojedinim dijelovima ne podudaraju, a djelomično se i sadržajno razlikuju, opravdano se postavilo pitanje koji su putni nalozi, od svih naprijed navedenih, vjerodostojni odnosno koji su od njih istovjetni putnim nalozima koji su od strane policijskih službenika pronađeni, a potom i oduzeti tijekom pretrage poslovnih prostorija društva I. d.o.o. dana 4. prosinca 2000.

 

I po ocjeni drugostupanjskog suda pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su preslike putnih naloga iz knjige oduzetih predmeta Kop-9/15 (dostavljeni od Županijskog državnog odvjetništva u Puli-Pola) i Kop-13/15 (dostavljeni od Policijske uprave istarske) autentične te da su upravo to kopije putnih naloga koje su oduzete dana 4. prosinca 2000. prilikom pretrage poslovnih prostorija društva. Naime, radi se, u formalnom i sadržajnom pogledu, o potpuno identičnim dokumentima iz čega prvostupanjski sud s pravom zaključuje kako se u konkretnom slučaju radi o istovjetnim kopijama te da upravo ove kopije u potpunosti odgovaraju putnim nalozima koji su uz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta oduzete od optuženog A. F. To osobito kada se ima u vidu i dio iskaza svjedoka, policijskih službenica M. B. i V. L., da je sva dokumentacija koja je tom prigodom izuzeta, pa tako i sporni putni nalozi, fotokopirana i uz kaznenu prijavu dostavljena Županijskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola na daljnje nadležno postupanje, a što je i inače uobičajena procedura u ovakvim situacijama. Kada se uz navedeno ima u vidu i dio nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije Z. M. od 11. studenog 2014. (list 2061-2082 spisa predmeta) da putni nalozi za „loko vožnju“ i „storno“ putni nalozi nisu evidentirani u poslovnoj dokumentaciji društva niti u jednoj godini inkriminiranog razdoblja (1998.-2000), a da su stvarno postojali da bi sigurno bili evidentirani, već se kao takvi tek naknadno „pojavljuju“ i to u nalozima iz knjiga oduzetih predmeta Kop-53/00 i Kop-9/09, tada je i zbog navedene okolnosti potpuno pravilno i osnovano utvrđenje prvostupanjskog suda da su samo i isključivo putni nalozi iz knjiga oduzetih predmeta Kop-9/15 i Kop-13/15 uvjerljivi, autentični i vjerodostojni te da su upravo takvi putni nalozi i oduzeti tijekom pretrage poslovnih prostorija društva, slijedom čega je činjenično stanje u odnosu na ovu odlučnu činjenicu na potpuno nedvojben, siguran i pravilan način utvrđeno, kako to, suprotno drugačijim tvrdnjama optuženika, zaključuje i sud prvog stupnja i za takve svoje zaključke daje jasne, detaljne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Također nisu u pravu optuženici kada smatraju da je činjenično stanje nepotpuno, a uslijed toga i pogrešno utvrđeno, budući da tijekom dokaznog postupka nije provedeno dopunsko knjigovodstveno-financijsko vještačenje kako bi se nedvojbeno utvrdilo je li za društvo I. d.o.o. nastupila šteta uslijed radnji optuženika s obzirom da je, po mišljenju ovih žalitelja, nastanak štete za društvo bitan konstitutivni element kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

 

Naime, iz spisa predmeta proizlazi kako je tijekom dokaznog postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku Z. M.. Iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi kako je vještak detaljno analizirao sve putne naloge za 1998., 1999. i 2000., koji su izdani na ime optuženika A. i E. F. te na ime svjedoka D. P. Pri tome je vještak na temelju izvršenog uvida u kompletnu poslovnu dokumentaciju koja se odnosi na izdane putne naloge na potpuno nedvojben način utvrdio koliko je novčanog iznosa za inkriminirano vremensko razdoblje, na ime dnevnica i putnih troškova po osnovi putnih naloga, isplaćeno optuženicima, a koliko svjedoku D. P. Kada se uz navedeno ima u vidu činjenica koja proizlazi iz obrane optužene E. F. i iskaza svjedoka D. P., a iz kojih je nedvojbeno utvrđeno kako su svi novčani iznosi koji su isplaćivani na njihova imena predavani optuženom A. F., tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da iz nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije, obrane optužene E. F. te iskaza svjedoka D. P. proizlazi kako je optuženi A. F., po osnovi svih inkriminiranih putnih naloga, prisvojio u svoju korist ukupan iznos od 770.737,79 kuna. S obzirom da je navedeni novčani iznos, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, optuženom A. F. isplaćen s računa i na teret društva I. d.o.o. tada je prvostupanjski sud također pravilno utvrdio da je upravo u tom iznosu nastala i šteta za samo društvo.

 

Iako optuženi A. F. tvrdi da je kao osnivač odnosno vlasnik navedenog društva imao pravo u inkriminiranom razdoblju, temeljem prava na isplatu dobiti, isplati sebi i veći iznos od onoga koji mu je pripao po osnovi putnih naloga, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako ovakve tvrdnje ovog optuženika nisu osnovane i kako takvim neosnovanim navodima želi od sebe otkloniti odgovornost za počinjeno kazneno djelo.

 

Naime, da bi optuženi A. F., kao jedini osnivač i vlasnik društva, u inkriminiranom razdoblju mogao sebi isplatiti i na taj način zadržati ostvarenu dobit, prema tada važećim aktima društva morala je postojati odluka nadležnih tijela društva o isplati dobiti ili barem o isplati akontacije dobiti. Međutim, kako navedeno društvo u inkriminiranom vremenu, po isteku svakog obračunskog razdoblja, nije donijelo odluku o isplati dobiti ili akontacije dobiti, već je dobit, kao takva, zadržana i na taj način je postala dio uvećane vlasničke glavnice društva, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako optuženi A. F., iako je bi vlasnik i jedini osnivač društva, nije mogao na neograničeni način raspolagati s tom novostvorenom vrijednošću (ostvarenom dobiti), već je ta uvećana vrijednost, iz naprijed navedenih razloga, bila podložna općem režimu imovine društva.

 

Stoga, a zbog svega naprijed navedenog nije osnovana tvrdnja optuženog A. F. da je on isplatom novčanih iznosa po osnovi putnih naloga na neki način kompenzirao pravo na novčanu nagradu koja mu je pripadala po osnovi prava na isplatu dobiti društva za inkriminirano vremensko razdoblje.

 

Slijedom utvrđenog pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je i u tom dijelu činjenično stanje u potpunosti, a samim time i pravilno utvrđeno te da nema potrebe provoditi dopunsko knjigovodstveno-financijsko vještačenje na predložene okolnosti.

 

Isto tako nije u pravu optužena E. F., kada ističući žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, smatra da je tijekom dokaznog postupka trebalo ispitati svjedoke I. B. i J. F., bivšu suprugu optuženog A. F., kako bi se iz njihovih iskaza utvrdili motivi svjedoka D. P. da u ovom kaznenom postupku neosnovano tereti optuženog A. F.

 

I u tom dijelu obrazloženja pobijane presude prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako je iskaz svjedoka D. P. u cijelosti vjerodostojan i uvjerljiv s obzirom da je isti tijekom čitavog postupka na jasan, precizan i nedvojben način naveo koji su putni nalozi, a koji su glasili na njegovo ime i prezime, sačinjeni povodom stvarno obavljenih službenih putovanja, a koji su od tih putnih naloga fiktivni i iza kojih ne stoje stvarno realizirana putovanja, pri čemu niti u jednom dijelu svojih iskaza nije od sebe otklanjao ili na bilo koji način umanjivao svoju odgovornost za počinjene radnje. Kada se uz navedenu okolnost ima u vidu i obrana optužene E. F., koja u bitnim dijelovima potvrđuje navode svjedoka D. P. u pogledu načina izrade spornih putnih naloga u inkriminiranom razdoblju te kada se njihovi suglasni navodi dovedu u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka za knjigovodstvo i financije tada je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja kako svjedok D. P. nije imao niti jednog razloga neosnovano teretiti optuženog A. F. te da se njegovi iskazi iz istrage i tijekom rasprave mogu u potpunosti prihvatiti kao istiniti, uvjerljivi i vjerodostojni. Stoga, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije bilo potrebe, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, da se na okolnosti motiva iskazivanja svjedoka D. P. ispitaju predloženi svjedoci, jer motiv iskazivanja ovog svjedoka, na temelju svega naprijed navedenog, zasigurno nije bio bezrazložno i neosnovano terećenje optuženog A. F.

 

Slijedom svega naprijed navedenog činjenično stanje, nasuprot žalbenim navodima optuženika, pravilno je i u potpunosti utvrđeno pa je i u tom dijelu žalba optuženika neosnovana.

 

Nisu u pravu optuženici kada smatraju da je povrijeđen kazneni zakon na njihovu štetu jer u konkretnom slučaju nije nedvojbeno utvrđeno da bi za društvo nastupila šteta, a što je, po njihovom mišljenju, bitan konstitutivni element za ostvarenje bića kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., pri čemu optuženici ponavljaju istu onu argumentaciju koju su isticali i kod žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kada su također osporavali ovu okolnost, pa se, radi nepotrebnog ponavljanja, u tom dijelu žalitelji upućuju na prethodno dano obrazloženje.

 

Dakle, protupravna imovinska korist koju je stekao optuženi A. F. u ukupnom iznosu od 770.737,39 kuna istovremeno, suprotno tvrdnjama optuženika, predstavlja i štetu koja je na taj način nastala za društvo u kojem je on bio odgovorna osoba, a što je prethodno već detaljno obrazloženo. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su optuženici, postupajući na inkriminirani način, upravo sve ove fiktivne putne naloge koji su glasili na njihova imena i na ime svjedoka D. P. koristili kao sredstvo protupravnog prisvajanja novca za korist optuženog A. F., a na štetu društva I. d.o.o., iako za tako izvršene isplate on nije imao pravnog osnova. Imajući u vidu činjenični opis izreke pobijane presude te činjenična utvrđenja koja proizlaze iz dokaznog postupka prvostupanjski je sud pravilno zaključio kako je optuženi A. F., postupajući na navedeni način, kao odgovorna osoba navedenog društva povrijedio dužnost zaštite interesa tog istog društva čime je sebi pribavio znatnu protupravnu imovinsku korist, a istovremeno društvu, o čijim se interesima bio dužan brinuti, prouzročio znatnu štetu, dok mu je optužena E. F. u svemu tome pomagala, čime se u postupanju optuženog ostvaruju objektivna obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., a u postupanju optužene E. F. objektivna obilježja tog istog kaznenog djela u vezi s člankom 38. KZ/11. Prema tome, nasuprot tvrdnjama optuženika, prvostupanjski je sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, odnosno kaznenog zakona.

 

Također nisu u pravu optuženici kada ističući ovu žalbenu osnovu smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako je njihova namjera postupanja bila pribavljanje protupravne imovinske koristi optuženom A. F., s obzirom da je, po mišljenju ovih žalitelja, njihova namjera bila smanjivanje dobiti društva I. d.o.o. radi plaćanja manjeg poreza na dobit, pa bi se u konkretnom slučaju radilo o kaznenom djelu utaje poreza ili carine iz članka 256. KZ/11. (ranije članak 286. KZ/97.).

 

Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama optuženika pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenih odlučnih činjenica proizlazi da su optuženici poduzimali inkriminirane radnje s ciljem kontinuiranog i sukcesivnog prisvajanja novca s računa društva i na štetu trgovačkog društva I. d.o.o., bez valjanog pravnog osnova, a u korist optuženog A. F., a ne kako bi se na taj način platio manji porez na dobit.

 

Naime, u ovom konkretnom slučaju optuženici, postupajući na inkriminirani način, nisu davali netočne ili nepotpune podatke o dohocima, predmetima ili drugim činjenicama koji su od utjecaja na utvrđivanje porezne obveze od strane nadležnih poreznih organa, a niti su poduzimali bilo kakve radnje kako bi došlo do eventualnog smanjenja ili neutvrđivanja porezne obveze, pa da bi uslijed toga došlo do potpunog ili djelomičnog izbjegavanja plaćanja poreza, već su sve inkriminirane radnje poduzete, kako je to već ranije i obrazloženo, s ciljem da se optuženom A. F. pribavi znatna nepripadna imovinska korist, a kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su svi putni nalozi koji se navode u činjeničnom opisu izreke pobijane presude bili fiktivni i izdani s ciljem izvlačenja novca iz društva I. d.o.o. u korist optuženog A. F. kao fizičke osobe, a ne kako bi se na taj način platio manji porez na dobit te da se u konkretnom slučaju nije radilo o stvarnim putnim nalozima i realiziranim putovanjima, kako je to tvrdio ovaj optuženik u svojoj obrani, a na čemu ustraje i u izjavljenoj žalbi.

 

Slijedom svega navedenog prvostupanjski je sud, nasuprot drugačijim tvrdnjama optuženika, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, potpuno osnovano njihove inkriminirane radnje pravno označio kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., a ne kao kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. KZ/11., kako to pogrešno sugeriraju optuženici u izjavljenim žalbama.

 

Stoga, nisu počinjene niti povrede kaznenog zakona na koje izjavljenim žalbama ukazuju optuženici.

 

Zbog odluke o kazni u odnosu na optuženog A. F. žali se državni odvjetnik s tvrdnjom da je primijenjena uvjetna osuda preblaga te neprimjerena težini počinjenog kaznenog djela.

 

Smatra da je prvostupanjski sud, iako je pravilno utvrdio olakotne i otegotne okolnosti, propustio kao otegotnu okolnost cijeniti činjenicu da je ovaj optuženik, nakon pokretanja ovog kaznenog postupka, izmijenio identitet i integritet putnih naloga te je izmijenio i sadržaj rokovnika, u cilju ekskulpiranja od počinjenog djela. Ističe kako je sud prvog stupnja precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti i da izrečena uvjetna osuda nije primjerena težini i motivu njegovog protupravnog postupanja odnosno koristoljublju, posebice kada se ima u vidu visina ostvarene imovinske koristi te iskazana upornost u realizaciji postavljenog cilja. Naime, prema mišljenju državnog odvjetnika, primjenom uvjetne osude neće se ostvariti svrha kažnjavanja te stoga optuženom A. F. treba izreći bezuvjetnu kaznu zatvora.

 

S druge strane, optuženi A. F. i optužena E. F., iako su u uvodnom dijelu žalbe naznačili da se žale i zbog odluke o kazni, u nastavku žalbe nisu precizirali i obrazložili razloge zbog kojih se žale i zbog ove žalbene osnove, navodeći samo kako kazneno djelo nisu počinili, a zbog čega se onda i odluka o kazni ukazuje neosnovanom.

 

Razmatrajući iznesene žalbene navode te odluku o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve okolnosti iz članka 47. KZ/11., koje utječu na izbor vrste i mjere kazne.

 

Tako je sud prvog stupnja s pravom optuženom A. F. i optuženoj E. F. cijenio kao olakotno činjenicu njihove dosadašnje neosuđivanosti, da su roditelji jednog maloljetnog djeteta, protek vremena od počinjenja djela te usklađenost njihovog ponašanja sa zakonom od počinjenja djela do presuđenja, dok je kao otegotne okolnosti optuženom A. F. potpuno ispravno cijenio činjenicu da je djelo počinio u jednom duljem vremenskom periodu, što ukazuje na njegovu upornost i kriminalnu volju, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno (koristoljublje) te da se radi o materijalnoj koristi koja višestruko premašuje iznos koji je potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika ovog kaznenog djela, dok optuženoj E. F. sud nije utvrdio okolnosti koje bi imale značaj otegotnih okolnosti.

 

S obzirom na navedeno, a osobito imajući u vidu okolnost da se radi o jednom ekscesu u dotadašnjem primjerenom životu optuženika te cijeneći i protek vremena od počinjenog kaznenog djela (više od dvadeset godina), u kojem optuženici nisu dolazili u sukob sa zakonom, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da će se kaznom zatvora u trajanju od jedne godine, s rokom kušnje od četiri godine u odnosu na optuženog A. F. te kaznom zatora u trajanju od šest mjeseci, s rokom kušnje od jedne godine u odnosu na optuženu E. F. odnosno izrečenim uvjetnim osudama prvenstveno utjecati i preventivno djelovati na optuženike da ubuduće ne čine kaznena djela.

 

Ovako izrečene kazne i ovaj drugostupanjski sud smatra primjerenima kako počinjenim kaznenim djelima, tako i ličnosti samih počinitelja, stupnju njihove krivnje i svim okolnostima pod kojima su ova kaznena djela počinjena te pogodnim da u potpunosti ostvare svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno da se njima izrazi društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe prvenstveno na počinitelje, ali i na sve druge članove društvene zajednice da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogući počiniteljima ponovno uključivanje u društvo.

 

Iz naprijed navedenih razloga nisu prihvaćene žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

 

Prigovarajući odluci o oduzimanju imovinske koristi, optuženi A. F. i optužena E. F. u žalbama tvrde da nisu postojale pretpostavke za oduzimanje imovinske koristi od optuženog A. F. jer je on kao jedini vlasnik i osnivač trgovačkog društva I. d.o.o. imao pravo isplatiti si dobit iz poslovanja društva, a s druge strane Porezna uprava je na sve isplaćene iznose putnih naloga obračunala sve poreze i doprinose pa stoga nije bilo razloga da se od njega dodatno oduzima i imovinska korist u iznosu od 770.737,79 kuna.

 

Međutim, protivno ovakvim navodima u žalbama optuženika u ovom kaznenom postupku je nedvojbeno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o poreznoj obvezi koja je teretila poreznog obveznika društvo I. d.o.o. i upravo je to društvo, kao pravna osoba, bio u obvezi plaćanja poreza i doprinosa, a ne optuženi A. F., kao fizička osoba. Isto tako nedvosmisleno je utvrđeno da je isplatom iznosa od 770.737,79 kuna upravo optuženi A. F., kao odgovorna osoba u društvu, sebi, a na štetu društva, pribavio nepripadnu imovinsku korist pa se stoga nezakonito stečena imovinska korist mora oduzeti u skladu s zakonom, jer nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, slijedom čega su ovakvi žalbeni navodi optuženika u cijelosti neutemeljeni.

 

Pored navedenog, prvostupanjska je presuda u tom dijelu, po službenoj dužnosti, preinačena na način da je od optuženog A. F. imovinska korist oduzeta na temelju odredbe članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 560. stavaka 1. i 2. ZKP/08.-19. Ovo stoga što je ZPOIK, na temelju kojeg je prvostupanjskom presudom oduzeta imovinska korist, u međuvremenu, na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (,,Narodne novine“ broj 70/17.) prestao važiti. Naime, upravo odredbom članka 2. potonjeg Zakona propisano je da će se postupci započeti po ZPOIK-u dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak. Prema tome, imovinsku je korist pravilnom primjenom zakona trebalo oduzeti na temelju sada važećeg zakonskog propisa, dakle, primjenom odredbe KZ/11. i odredbe ZKP/08.-19.

 

Stoga je pobijana presuda u ovom dijelu, u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika A. i E. F., preinačena na način kako je to navedeno pod točkom I. izreke ove presude.

 

Žaleći se zbog odluke o troškovima kaznenog postupka optuženi A. F. i optužena E. F. smatraju da s obzirom da izjavljenim žalbama osporavaju cjelokupnu prvostupanjsku presudu nisu dužni snositi troškove kaznenog postupka.

 

Međutim, niti u tom dijelu izjavljene žalbe optuženici nisu u pravu.

 

Naime, s obzirom da su optuženici proglašeni krivima za počinjena kaznena djela iz izreke pobijane presude to ih je pravilno prvostupanjski sud, uz primjenu odredbe članka 148. stavka 1. ZKP/08.-14., obvezao na naknadu troškova kaznenog postupka, kako je to i precizirano u izreci prvostupanjske presude, pa se i odluka o troškovima kaznenog postupka temelji na odgovarajućim zakonskim odredbama.

 

Pritom se napominje da iz odredbe članka 148. stavka 6. ZKP/08.-19. proizlazi mogućnost naknadnog oslobođenja optuženika dužnosti naknade troškova kaznenog postupka ako se njihovo imovinsko stanje toliko promjeni (i zahtjev dokumentira odgovarajućim dokazima) da bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje njihovo uzdržavanje ili uzdržavanje osoba koje su po zakonu dužni uzdržavati.

 

Slijedom svega navedenog, a budući da ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-19., nije utvrđeno da bi bila ostvarena kakva druga povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.-19., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 16. listopada 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v. r.